Večernji list

IED-OVI, DRUŠTVENE ZNANOSTI I VETERANI DANAS

Charles Oscar Warner III. znanstveni je istraživač na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, Belgija, te proučava život i društvo iz perspektive veteranki i veterana

tekst i foto: Charles Oscar Warner III. i Zdravko Senčar

Charles Oscar Warner III., Charlie, kako ga svi zovu, znanstveni je istraživač, predavač i doktorand na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, Belgija. Socijalni je antropolog (znanost koja proučava obrasce ponašanja u ljudskim društvima i kulturama). Charlievo istraživanje za stjecanje doktorata znanosti temelji se i prvenstveno je usmjereno na ratne veteranke i veterane, pri čemu nastoji vidjeti, čuti i razumjeti njihove odnose unutar društva iz svakodnevnih perspektiva. Drugim riječima, proučava život i društvo iz perspektive veteranki i veterana istovremeno govoreći o onome što ih/ nas čeka u budućnosti. Da se počne baviti proučavanjem odnosa društva prema veterankama / veteranima (u Hrvatskoj je usvojen i svima drag naziv braniteljica/branitelj) kao i veterana prema društvu ponukalo ga je i to što je i on sam ratni veteran. Charlie je, naime, četvrti naraštaj vojnika Sjedinjenih Američkih Država iz porodice Warner. U Rat

Bolesti, nepravda i politika neizlječiva su rana bojovnika što ih rano šalje u grobove; nećemo nikada zaboraviti naše sokolove! Iz pjesme „Branitelji prerano odlaze” Hrvoja Horvata

nom je zrakoplovstvu službovao u SAD-u, Njemačkoj i Južnoj Koreji, odnosno na tri kontinenta, a status ratnog veterana stekao je službujući u Iraku punih sedam godina tijekom kojih je radio kao vojni specijalist za uklanjanje eksplozivnih sredstava (engl. Explosive Ordnance Disposal, EOD / najbliži hrvatski naziv za tu vojnu specijalnost je pirotehničar). U razdobljima rotacija na terenu, specijalista baš takve vrste, tražio je i razminiravao improvizirane eksplozivne naprave (engl. Improvised Explosive Device, IED). Charlievo službovanje kao specijalca za IED obilježavaju proživljene opasnosti, svjedočenje smrti ili tjelesnih ozljeda njegovih suboraca a koja brojem premašuje većinu drugih vrsta dužnosti u vojsci, tragični gubitak na dužnosti timskog kolega i prijatelja Williama N. Newmana. To i takva iskustva stvorili su kod Charlieja općeniti senzibilitet za veteranke/veterane. U svojem je istraživanju bio usredotočen na veterane Jugoistočne Europe te je tu proveo više godina živeći u toj regiji i putujući kroz nju kako bi slušao veterane i saznao njihova iskustva.

Svoj terenski rad Charlie je, osim u Hrvatskoj, provodio i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu, te Sloveniji. Na taj način stekao je široki uvid o odnosu društva prema ratnim veterankama/veteranima i veterana prema društvu. Charlievo je posljednje iskustvo bilo sa slovenskim veteranima i nemalo se je iznenadio viđenim i doživljenim. Naime, branitelji sa područja Hrvatskog zagorja imaju doista dobru i raširenu prekograničnu suradnju sa slovenskim veteranima Vojne za Slovenijo. Kako se istovremeno radi i o susjednim područjima razdvojinima „mekom“granicom, te kako je, primjerice, mnogo brakova sa obje strane granice miješanih, nekako je i prirodna ta suradnja. Ono što je Charlieja iznenadilo, a nakon iskustva sa istraživanja u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, bila je ta dobrosusjedska suradnja, prijateljstvo i širina suradnje dviju veteranskih, k tome još i nacionalno i državno različitih veteranskih populacija. To do tada nije vidio, štoviše, nakon razgovora s dotadašnjim sugovornicima, takva suradnja je, zaključio je, nemoguća misija. No, nakon pojašnjenja o u mnogočemu zajedničkoj povijesti Hrvata i Slovenaca, pa onda i na

osnovu činjenice da ta dva naroda u prošlosti nisu ratovala jedan protiv drugog, čak štoviše, ratovali su na istoj strani u raznim državnim tvorevinama na ovim prostorima, stvari postaju jasne.

Jedna od teorija s kojom se susreće i često je spominje je „društveni imaginarij“(više o tome u II. poglavlju). Taj se pojam odnosi na posebnu ideju života unutar sustava ili mreža dijeljenog značenja i kolektivno konstruiranih društvenih normi koje upravljaju našim postupcima. To je temelj njegovih istraživačkih pitanja na koja traži odgovore.

Sva su ta pitanja također i vrlo osobna za njega i njegovu obitelj s obzirom na povijest njegove obitelji i obiteljsko nasljeđe koje je on nastavio pristupivši Zračnim snagama SAD-a. Tražeći istinu, pronalazi i sebe.

Još jedan je moment važan u tome zašto je istraživanje odlučio provoditi u Hrvatskoj i široj regiji Jugoistočne Europe, a to je dominacija američkih i britanskih veterana u znanstvenim istraživanjima, na filmu, televiziji i literaturi. On to želi promijeniti.

Charie primječuje kako su neki od veterana koje je upoznao na putovanjima pokazali različite osječaje i svjetonazore i to od nasilnog ultranacionalizma do duboke ogorčenosti zbog nečijih beneficija, čitaj nezasluženih, a onda i svoje zapostavljenosti u korumpiranom društvu. Takvo društvo veterani nisu željeli stvoriti. Ništa od navedenog nije ga iznenadilo.

Po okončanju terenskog rada i donošenju prvih zaklučaka, iskristaliziralo se i ono što je Charlie nazvao „Veteransko vjerovanje“. Ono obuhvača sljedeće pojmove, odnosno vrijednosti: POŠTENJE, PONIZNOST, SAMOKONTROLA, HRABROST i USREDOTOČENOST. Također, zaključio je da hrvatsko društvo nije prepoznalo u dovoljnoj mjeri potencijale branitelja-veterana koji bi mogli nemjerljivo više pridonijeti u rješavanju nekih društvenih problema a što bi istovremeno unaprijedilo percepciju i poziciju braniteljica i branitelja. Posebno bi to vrijedilo

u odnosu na mlađe i poslijeratne naraštaje. No, Charlie zaključuje kako ostavljanje veterana po strani u raspravama i rješavanju društvenih problema, u odosu na veterane zapadnih demokracija, zapravo je posebno uočljivo na proučavanom području cijele Jugoistočne Europe pa tako ni Hrvatska nije izuzetak. Charles Oscar Warner III. radno je posjetio u Hrvatskoj gradove Vukovar, Vinkovce, Daruvar, Pakrac (tu mu je u Muzeju vojne i ratne povijesti izložen znanstveni plakat), Zagreb, Karlovac (koji je nekako bio njegov „stožer), Vodice, Split, Ploče, Dubrovnik, te Zagorje gdje je i zagorske branitelje uključio u svoje istraživanje. Specifičnost je zagorskih veterana, kao npr. i onih sa područja Istre i Međimurja, što iako, srećom, na tim područjima nije bilo neposrednih ratnih djelovanja, veliki broj njih aktivno se je uključio u obranu Republike Hrvatske te nema ratišta u Hrvatskoj i postrojbe u kojoj nije bilo ratnika iz tih krajeva. Osim provedenog istraživanja, uključio se je i u „obična“društvena događanja. Tako je sa zagorskim braniteljima, prigodno, kod komemorativne kapele u Podrutama, a u povodu obilježavanja 30. obljetnice pogibije petorice mirovnih promatrača Europske zajednice (četiri talijanska i jedan francuski vojnik), kada je njihov nenaoružani helikopter oborio MiG 21 JNA, kao član međunarodne (američko-slovensko-hrvatske) delegacije veterana 26. siječnja 2022. godine odao počast poginulima i kod spomen ploče zapalio fenjer. Obišao je Charlie sa svojim domačinima i druga, ne samo uz branitelje vezana područja. Tako ga je jedan od domačina, hrvatski branitelj Josip Gregurek, odveo i na mjesto pada „Hrašćinskog meteorita“, kod Hrašćine u Zagorju.

Gledajući okoliš, zapazio je kako taj kraj poprilično slići prostranoj farmi u američkoj saveznoj državi Nebrasca gdje se je rodio i na kojoj je odrastao i to na tipično američki način života na farmi, a sve to prije preseljenja u Njemačku, u bazu američkih zračnih snaga Ramstein gdje mu službuju roditelji. Odlazio bi tako u lov na lještarke i zečeve, sticao samopouzdanje, sigurnost u sebe, samostalnost i odlučnost pri donošenju odluka. Pa onda, u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 27. obljetnice VRO Oluja, sudjeluje lani na veteranskom putovanju motociklima koje je organizirao Motoklub Vukovar-Croatia od Vukovara do Dubrovnika. Tu su i raftinzi na Kupi i Korani koje organiziraju karlovačke veteranske udruge (HČZ Karlovačke županije i Udruga veterana 110.br ZNG/HV), berba u Dalmaciji i još mnogo toga.

Dana 22. rujna 2022. godine u Muzeju Domovinskog rata Karlovac-Turanj a u organizaciji Udruge veterana 110. brigade HV i u suradnji s Muzejom Domovinskog rata Karlovac-Turanj održana je, a nakon sedamnaestomjesečnog terenskog istraživanja, Charlieva prezentacija pod naslovom „Glasovi prošlog rata, vizije budućeg mira na tlu Jugoistočne Europe „. Preliminarni zaključci, u ovoj fazi istraživanja, a neposredno po okončanju terenskog rada sa višeslojnim pristupom istraživanju, bili su tema prezentacije i služiti će, po temeljitom proučavanju, donošenju konačnih zaključaka na spomenutu temu.

Nisam mogao ni zamisliti da ću nakon odlaska iz američke vojske 2007. pisati članak za hrvatski časopis 2023. godine. Ni da ću s umirovljenim časnikom Hrvatske vojske surađivati na članku o vojnoj

povijesti i promišljanjima o životu veteranki i veterana u postratnom društvu. S druge strane, slične su me teme mnogo puta kopkale i u privatnom životu otkad sam posljednji put skinuo uniformu, predao pušku i preuzeo medalje za službu u Iraku, Južnoj Koreji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Godine 2007. zapovijedi za hodnju, propise o tetovažama i bradama i borbenu obuku zamijenio sam akedemskim životom: priručnicima, uvjetima za kolegije i dugim procesom stjecanja „ranga” u profesiji potpuno različitoj od vojske. Od tog prvog (pomalo zastrašujućeg) dana na sveučilištu kao vojni veteran koji vrlo očito nije izgledao poput ostalih studenata u učionici često sam se vraćao razmišljanjima o ideji imaginacije. O imaginiranju, o imaginarnom, o tome kako kolektivno dijelimo imaginiranu budućnost i, naravno, o vlastitim prošlim imaginacijama.Upravo ću se konceptu imaginacije vraćati često i iz različitih perspektiva u nastavku teksta. Taj koncept igra ključnu ulogu u životima vojnog osoblja, veteranki i veterana, bez obzira na to razminiravamo li bombe ili osmišljavamo li nov život „nakon uniforme”. Satnika Zdravka Senčara upoznao sam 2021. godine na izvrsnoj svečanosti u povodu 30.-e obljetnice ustrojavanja i otvorenju izložbe u čast veterankama i veteranima 110. brigade ZNG/HV u gradu Karlovcu. Prihvativši njegov ljubazan poziv da ga posjetim u njegovu domu u Zagorju (gdje sam prvi put čuo šalu: „I samo udisanje zagorskog zraka dovoljno je za pad na alkotestu.”, iako nisam siguran je li to šala), stigao sam onamo nekoliko tjedana kasnije vlakom. Dok smo kušali vino iz njegove vlastite proizvodnje blizu mjesta Sveti Križ Začretje (čije ime još ne mogu točno izgovoriti), pokazivao mi je predmete i uspomene koji su mu preostali iz dugogodišnje vojne službe. Tijekom tog popodneva i više posjeta u naredne dvije godine tijekom kojih sam putovao Hrvatskom i širom regijom radi istraživanja s ratnim veteranima razgovarali smo o osobnim vojnim povijestima i iskustvima na bojišnici. (Budući da je Zdravko plodonosan pisac za više časopisa i novina, možda ste nas vidjeli zajedno u nekom od njegovih prošlih objavljenih radova.) Tijekom tih zajedničkih trenutaka razvila se ideja o ovom članku, a koncept „imaginacije” došao je u prvi plan. Pažnju nam je najviše zaokupljalo jedno Zdravkovo pitanje (i sam je inženjerac, op. ZS), koji je pokazao veliko zanimanje za godine tijekom kojih sam radio kao specijalist za uklanjanje eksplozivnih sredstava (Explosive Ordnance Disposal, EOD) i za moje rotacije u Iraku koje sam proveo tražeći i razminiravajući improvizirane eksplozivne naprave (Improvised explosive device, IED). Kako se obučiti / pripremiti za naizgled nasumičnu i „amatersku” prirodu IED-ova i naučiti je predviđati? Moj prvi odgovor, koji je srećom točan, ali ne smatra se „službenim”, bio je: „Jedino što ograničava izrađivača ili dizajnera IED-ova s dobrim financijama i resursima njegova je ili njezina imaginacija. Jedina moguća obuka za to je pokušaj uzvraćanja jednakom razinom imaginacije. Naravno, problem za pojedince u vezi s tim je opasnost da tu imaginaciju više nikada neće moći utišati u sebi ili

isključiti. To osobito u godinama nakon aktivne vojne službe.” Dobrovoljno sam pristupio Zračnim snagama SAD-a i zatim obuci za vojne specijalce za EOD, gotovo godinu dana prije napada na Pentagon i „Blizance” 11. rujna 2001. Zbog tih napada i naknadnih (nepromišljenih) invazija na Afganistan i Irak priroda ratovanja promijenila se u pogledu EOD-a. Kada sam pristupao vojsci, zamišljao sam vojnu službu u svijetu nakon Zaljevskog rata i nakon Kosova u kojem su vojni planeri započinjali borbe malih razmjera s geopolitičkim protivnicima ili organizirali koalicije ograničenih intervencija koje nikada nisu uspjele ostvarivati svoje ciljeve. Ali kada imate 19 godina, takva su razmišljanja mnogo manje važna od pridruživanja kul „Odredu za bombe” (tako ga je zvao vojni regruter) i uživanja u novom osjećaju mjesečnih prihoda a koje niste zaslužili radom u trgovini odjeće ili posuđivanjem novca od roditelja. U drugom smislu, retrospektivno gledajući, pristupio sam vojsci i služio vladi koja je očito zaboravila ili željela iz pragmatičnih razloga zanemariti lekcije koje smo mi Amerikanci naučili u Vijetnamu i lekcije koje smo naučilili od sovjetskih snaga u Afganistanu. Stoga, tijekom sljedečih invazija na Irak i Afganistan TTP-ovi (taktike, tehnike i postupci) za EOD brzo su se ponovno osmišljavali jer smo shvatili da neće biti prvih crta bojišta, neprobojnih granica ni uniformiranih snaga koje će se boriti protiv nas s tenkovima i bombarderima. Te zastarjele slike ratovanja zamijenile su urbane borbe, neidentificirani „nedržavni akteri” i „staro oružje“koje je brzo evoluiralo i brzo se širilo: IED-ovi.

Na mnoge načine EOD oduvijek spada u reaktivne snage (djeluje u suprotnom smjeru: postavljač bombe želi da ona eksplodira, specijalist za EOD želi ju deaktivirati kako ne bi eksplodirala). Od odgovaranja na neeksplodirane bombe u Londonu tijekom 2. svjetskog rata do potencijalnih autobombi u Iraku, mi EOD-ovci odgovaramo i jurišamo kad se sve druge snage povuku. U određenom smislu tu tradiciju održavamo i danas, samo što je naša suvremena misija proaktivno traženje ili „lovljenje“IEDova zakopanih u prometnicama, ugrađenih u automobile ili privezanih na magarce. Obuka za traženje IED-ova, baš poput obuke za razminiravanje IED-ova, zahtijeva pomak u imaginaciji specijalca za EOD. Ili, preciznije govoreći, novu dimenziju imaginacije koja obučenom umu omogućuje prepoznavanje lokacija postavljenih IED-ova, bez obzira na teren, bez obzira na trikove i bez obzira na napetost koju tijelo mora iskusiti. Tijelo koje je katkada opterećeno zaštitnim odijelom za pirotehničare teškim preko 40 kg i pištoljem kalibra 9 mm ili pod pritiskom balističkog prsluka sa stotinama metaka kalibra 5.56 za pušku M-4, kompletom za prvu pomoć i svim „tajnovitim“alatima specifičnima za čarobnjake za EOD. Te razine i slojevi zaštite osmišljeni su kako bi tehničaru za EOD usadili ideju o preživljavanju eksplozije IED-a. Često uspješno, ovisno o

definiciji „uspješnog”.

Ta realnost i pogled na svijet koje danas oblikuju IED-ovi, TTP-ovi i čitav niz kratica za specijalce za EOD započinju vrlo osnovnom obukom. Pamćenjem različitih vrsta sredstava, vježbanjem sigurnog rukovanja raznim vrstama eksploziva i njihove uporabe te prožimajućim učenjem povijesti komponenata, okidača/upaljača i protumjera za

IED-ove koja se neprestano razvija. Kada se osnove čvrsto usade u um, slijede novi izazovi: učenje upravljanja bežičnim robotom u mraku s pomoću samo hiperfokusirane situacijske osviještenosti i ograničenih informacija iz robotskih kamera, kontinuirano stanje nepredvidljivosti pri dolasku „na poprište“radi uklanjanja IED-a te razvoj mišićne memorije potrebne za funkcioniranje pod paljbom. Za mene, jedan od istinski zastrašujućih aspekata tijekom moje službe u snagama za EOD bio je strah mnogo veći od straha prema IED-ovima: strah da ću pogriješiti ili taktički reagirati na način zbog kojeg bi netko od članova mojeg tima mogao izgubiti život. Iako ne razmišljam često u kontekstu „ponosa”, drago mi je što mi moja obuka i članovi tima nijednom nisu dopustili da napravim pogrešan korak ili pogrešku koji bi ugrozili naše živote. Zapravo, trebao bih reći, koji bi „dodatno” ugrozili naše živote jer je život pripadnika snaga za EOD u zoni borbi gotovo uvijek u opasnosti. No tijekom mjeseci koji se pretvore u godine, procesi obuke stope se s operativnim misijama, a „naučene lekcije” integriraju se u proces obuke. Stječemo informacije o taktikama ili dizajnu izrađivača bombi koje reformiraju dimenzije naše imaginacije u uskim, beskonačnim spiralama učenja i odgovora te odgovora i učenja. Ako te spirale postanu konačne, ako dođu do krajnje točke za specijalca za EOD, to onda znači smrt. Pretpostavljam da je u tomu konačan čin imaginacije ugrađen u specijalca za EOD, konačno predviđanje moguće

realnosti u kojemu osoba, koja se dobrovoljno prijavi za odlazak na određena mjesta i za radnje koje nitko drugi ne može raditi, znajući da je njezin život manje važan od života svih oko nje, mora prihvatiti određenu neizbježnost smrti ili tjelesnih ozljeda koja premašuje većinu drugih vrsta dužnosti u vojsci. Od 11. rujna 2001. preko 130 specijalaca za EOD u američkoj vojsci poginulo je na dužnosti. Iako svaki pripadnik snaga za EOD nosi sa sobom sjećanja na poginule, mnogi od nas s tugom nose i specifična sjećanja na gubitak. Jedno od više takvih osobnih sjećanja za mene je sjećanje na višeg zrakoplovca Williama N. Newmana koji je poginuo na dužnosti 7. lipnja 2007. godine dok smo služili u Iraku. IED koji je razminiravao detonirao je i smjesta mu oduzeo život. „Smjesta“je vrlo prevrtljiva riječ. Opis načina na koji je poginuo trajao je dulje od djelovanja samog eksploziva... mlad život proživljen je i izgubljen u trenu. U roku od jedne godine naša sjećanja na Newmana trajala su dulje od njegove 23 godine života. Još stotine nas ranjeno je na dužnosti i sada živimo s traumatskim ozljedama mozga, jednostrukim ili višestrukim amputacijama i PTSPom uzrokovanim IED-ovima i drugima neizbježnim zahtjevima našeg operativnog okruženja. Iako nije prisutno samo kod američkih specijalaca za EOD i veterana EOD-a, samoubojstvo je stalno prisutno u našim čvrsto zbijenim redovima. Samoubojstvo završava u vrlo mračnom predjelu imaginacije koji ovdje neću opisivati jer jednostavno nemam ni srca ni riječi za to. Ali takav konačni čin također zadire u način na koji mi kao društvo imaginiramo. U način na koji imaginiramo muževnost, „heroje” koji pate u tišini i mit o muškoj snazi koja prevladava mentalne poteškoće (ili vas iz nekog razloga smatraju „nemuževnim” govorite li o svojim problemima i potražite li podršku). Samoubojstvo možda završava u praznini samoće, ali počinje u kolektivnoj društvenoj imaginaciji koju stvaramo i održavamo svi mi: veterani i civili, muškarci i žene, bogati i siromašni, Hrvati i Amerikanci. A možda veterani bolje od većine ljudi znaju da ljudi ne mogu pobjeći od sebe ili svoje prošlosti.

U ovom se trenutku možda pitate zašto sam uopće lutao Hrvatskom u potrazi za veteranima. Kako sam

upoznao Zdravka u Karlovcu ili kako sam kao stranac uopće čuo za Karlovac. Ili, zašto sam doslovce više godina svog života proveo u jugoistočnoj Europi tražeći veteranke i veterane ratova u 1990-ima, intervjuirajući ih i/ili živeći s njima. Možda se pitate zašto sam putovao od Karlovca do Pakraca, od Vinkovaca do Vodica i od Dugog Sela do Dubrovnika. (Nažalost, iskustva s tih putovanja toliko su mnogobrojna da ću te priče morati podijeliti drugom prilikom u nekom drugom članku. Zasad ću podijeliti nekoliko neospornih činjenica koje sam dosad naučio u Hrvatskoj: 1) najbolje je vino iz Zagorja, 2) najbolja domaća rakija i jedan od najstrastvenijih kustosa vojnih muzeja u Hrvatskoj Mario Tušek mogu se pronaći u Pakracu i 3) najbolju sarmu kuha jedna bakica u Karlovcu. Moji ostali savjeti s putovanja morat će pričekati.) Za ta pitanja postoje barem dva odgovora. Pokušat ću odgovoriti na njih što jednostavnije, ali kao i kad pokušavam smisleno i koncizno opisati službu specijaliste za EOD, uvijek ispadne kompliciranije nego što mi je bio cilj. Prvi odgovor koji želim podijeliti činjenica je, kao što sam prethodno spomenuo, da sam u procesu stjecanja „ranga” u akademskom svijetu. Za mene to trenutačno znači da radim na stjecanju doktorata znanosti iz socijalne antropologije na Sveučilištu u Leuvenu u Belgiji. Polje socijalne antropologije vrlo je složeno i široko, ali u osnovi se radi o proučavanju ljudskog razvoja i ljudskih odnosa te razumijevanja nas kao društvenih bića. Moje istraživanje za stjecanje doktorata znanosti temelji se na tom razumijevanju antropologije, ali je prvenstveno usmjereno na ratne veterane, pri čemu nastojim vidjeti, čuti i razumjeti njihove odnose unutar društva iz svakodnevnih perspektiva. Drugim riječima, proučavam život i društvo iz perspektive veterana istovremeno govoreći o onome što nas čeka u budućnosti. Baveći se tim istraživanjem, odlučio sam se usredotočiti na veterane jugoistočne Europe te provesti preko dvije godine živeći u toj regiji i putujući kroz nju kako bih čuo vaše glasove i podijelio vaša iskustva. Srećom, protekle dvije godine života u jugoistočnoj Europi i posljednje dvije godine mog doktorskog istraživanja u Belgiji velikodušno je financirao javni belgijski institut Research Foundation – Flanders koji je uvidio potencijal mog istraživanja u njegovim začecima. (Protekle dvije godine istraživanja također su nastavak ranijih posjeta jugoistočnoj Europi tijekom kojih sam počeo upoznavati veterane dok sam nekoliko godina živio na Kosovu i putovao regijom.)

Baš poput taktika i kvalitetnih informacija za EOD, antropologija i njezine teorije počivaju na istraživačima koji „odlaze na teren” na dulje vrijeme kako bi razumjeli perspektive, radnje i iskustva. Jedna od takvih teorija je „društveni imaginarij“, a budući da vas ne želim zamarati dugačkim popisom akademskih radova, referencija i složenih pojmova koji se odnose na društvene imaginarije, ponudit ću samo kratku definiciju. Taj se pojam odnosi na ideju da živimo unutar sustava ili mreža dijeljenog značenja i kolektivno konstruiranih društvenih normi koje upravljaju našim postupcima. Može se reći da i veterani stvaraju i dijele jedinstveni „društveni imaginarij” koji formira nevidljivu mrežu koja nas povezuje nakon bojišta i vojne službe na načine kojih možda nismo uvijek svjesni. Upravo je taj društveni imaginarij specifičan za veterane kojem pristupaju i koji proživljavaju veteranke i veterani unutar jedne zemlje ili veteranke i veterani različitih nacionalnosti poput Zdravka i mene temelj mojih istraživačkih pitanja. Imaginiraju li veterani da dijelimo sličnosti s veteranima u drugim zemljama ili iz drugih ratova? Jesu li razlike među

veteranima veće ili manje od sličnosti među njima? Kako veterani poimaju svoje značenje, ponašanje ili mjesto u društvu? Što proširena mreža i bliskost veterana iz Motokluba Veterani-Croatia (MKVC) primjerice govori o prirodi odnosa među veteranima diljem Hrvatske? U kojem trenutku braniteljice/veteranke mogu zamisliti prostor ili mjesto jednakosti u redovima hrvatskih veterana? Kakve su mreže podrške veteranke izgradile diljem regije?

Sva su ta pitanja vrlo osobna za mene s obzirom na povijest moje obitelji i obiteljsko nasljeđe koje sam nastavio dobrovoljno pristupivši Zračnim snagama. Pripadnik sam četvrte generacije moje obitelji koji je služio u američkoj vojsci: moja majka i otac su veterani (zapravo, upoznali su se služeći u vojsci u Hladnom ratu), kao i moj djed (iz razdoblja Korejskog rata) i pradjed (1. svjetski rat). Jedan moj stric služio je u Američkoj mornarici, a

drugi u Zračnim snagama SAD-a. Moj je otac veteran Vijetnamskog rata koji je služio u tri rotacije i umirovio se nakon 30 godina službe, a danas živi sa svim sjećanjima, zdravstvenim problemima (jeste li ikada čuli za „Agent Orange”?) i boli u zglobovima koji su posljedica triju desetljeća u vojsci na tri

S druge strane, moja je majka od odlaska u mirovinu postala vrlo aktivna i otvorena u veteranskim političkim organizacijama u saveznoj državi Novi Meksiko (odsustvo potrebe za pridržavanjem sigurnosne razine „vrhunske povjerljivosti“ili vojnih propisa može biti vrlo oslobađajuće nakon umirovljenja, što je više političara otkrilo u vezi s veteranima za koje su mislili da ih mogu ignorirati). Vjerojatno bih trebao spomenuti i antiratnu/antivojnu majčinu sestru; članicu obitelji koja iskoristi svaku priliku koja joj se pruži za oštro kritiziranje američke vojske, njezinih postupaka i njezina nasljeđa. Kao što možete i zamisliti, moj otac kao veteran Vijetnamskog rata „uvijek“rado sluša o tome kada im majčina sestra dođe u posjet. Ali pretpostavljam da je sve to dio čari obiteljskog života.

Drugi je odgovor da sam istraživanje odlučio provoditi u Hrvatskoj i široj regiji jugoistočne Europe zbog svog višegodišnjeg argumenta: unutar akademskog svijeta i unutar društva veterani su tijekom povijesti prisiljeni na margine života, politike, mira i znanosti ili zapostavljeni na njima. Kako preokrenuti taj trend? Potrebno je otići na te margine, neovisno o tome radi li se o marginama Europe ili marginama društvene znanosti, i vratiti te glasove i živote u glavnu struju. Nadalje, iako veterana ima u svakoj zemlji diljem svijeta, čini se da društveni znanstvenici koji rade s veteranima smatraju američkog ili britanskog veterana ili veteranku nekom vrstom standardiziranog, univerzalnog oblika „veterana”. Zbog toga su glasovi i iskustva veterana u Hrvatskoj ili Kolumbiji, Bosni ili Belgiji, Kosovu ili Kašmiru prigušeni ili zanemareni ili se u najgorem slučaju pretpostavlja da su identični glasovima i iskustvima američkih veterana. Veterani su se borili diljem svijeta i žive diljem svijeta, a „Amerika” nije sinonim za „globalno”, unatoč tomu kako se mnogi Amerikanci ponašaju i govore. Tim argumentima također sugeriram da društveni znanstvenici moraju pronaći veterane daleko od obala Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije i porazgovarati s njima kako bi se način na koji govorimo o veterankama i veteranima uravnotežio. Ne može se nipošto reći da specijalisti za EOD samo sjede i žale se na situaciju; odlazimo u svijet u potrazi za rješenjima koja spašavaju živote. Imajući na umu ta dva odgovora, moglo bi se reći da je moj „cilj” pojačavanje glasova i iskustava veteranki i veterana te namjerno stavljanje naglaska na njihove živote na takozvanim „marginama” Europe, društva i znanosti. Tada će nas možda vidjeti i imaginirati zbog našeg potencijala da pomognemo našim društvima, a ne kao „probleme” s kojima se naša društva moraju suočavati. Konačno, naravno da se nadam da ću usput i steći titulu doktora znanosti. Naravno, nisu svi veterani koje sam upoznao bili uvjereni u važnost mog istraživanja, nisu svi željeli razgovarati sa mnom niti su svi bili zainterkontinenta. esirani za „potencijal”, „imaginaciju” ili što god„antropologija” bila. Neki veterani koje sam upoznao diljem Hrvatske nikad mi nisu uzvratili telefonski poziv, poruku e-pošte ili poziv na piće. Neki su me sumnjičavo gledati i rekli mi u lice da lažem o svojem sveučilištu, istraživanju ili razlozima mog boravka u jugoistočnoj Europi. (Imam internu šalu s nekoliko prijatelja i veterana u regiji koja se temelji na starom jugoslavenskom filmu iz 1984. godine „Balkanski špijun”. Katkad mi veterani moramo pronaći humor gdje god možemo.) Neki od veterana koje sam upoznao na putovanjima pokazali su surove realnosti svojih umova, od nasilnog ultranacionalizma do duboke ogorčenosti zbog nečijih nezasluženih beneficija i svoje zapostavljenosti u korumpiranom društvu u čijem su stvaranju sudjelovali. Ništa me od navedenog nije iznenadilo, ali bi mi svejedno uvijek stvaralo jedinstvene prepreke i uzrokovalo dugotrajne sumnje u moj rad. Ali znate kako se kaže: kao i s razminiravanjem bomba, da je lako, svatko bi to mogao raditi. Nekoliko se nas bavi ovim područjem i mislim da nas je sve više, ne samo u SAD-u, nego i u jugoistočnoj Europi. Iako mislim da je hrvatski branitelj ili braniteljica koji ima doktorat iz antropologije i radi s veteranima jednako rijedak kao i američki veteran koji na karti zna pronaći Sveti Križ Začretje. I sada se vraćamo na Zdravka i mene, Zagorje i Leuven, vojne povijesti i veteranske suvremenike. Željeli smo podijeliti neke uvide iz povijesti službe američkog veterana s današnjim hrvatskim vojnikinjama i vojnicima te veterankama i veteranima. I predočiti misli i iskustva specijalca za EOD koji je razminiravao IED-ove u Iraku uz istovremenu reimaginaciju načina na koji se mi veterani ( u Hrvatskoj: braniteljice i branitelji) danas možemo vidjeti u društvu. U tom smislu možda naša „služba” nije samo stvar prošlosti, nego se nastavlja dok smišljamo kako služiti budućnosti koju sada možemo samo imaginirati.

Ovaj je članak izvorno napisan na engleskom jeziku i zatim preveden na hrvatski. Stoga, određeni konteksti i značenja mogu biti izmijenjeni u prijevodu. Za primjerak izvornog engleskog teksta ili za povratne informacije autoru Charlesu Warneru možete se obratiti na e-mail adresu: charlesoscar.warner@kuleuven.be

Sadržaj

hr-hr

2023-09-05T07:00:00.0000000Z

2023-09-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281663964599898

Vecernji List