Večernji list

IRENA ŠEKEZ SESTRIĆ

KAKO ŽENA MOŽE REĆI DA JE NEŠTO ZA NJU ‘PREGLAMUROZNO’!? TO JE PORAZ SVEGA ONOGA ŠTO ŽENE JESU! HRABRE SU U BEZBROJ ŽIVOTNIH SITUACIJA, HRABRIJE OD MUŠKARACA, VODE KUĆANSTVA, FIRME, DRŽAVU, A NEMAJU HRABROSTI OBUĆI SE DA BUDU PRIMJEĆENE, DA IM SE DIVE. MENI JE TO NEOBJAŠNJIVO, KAŽE IRENA

treba sto puta dok nisam sigurna da su shvatile, da im ne idem ‘niz dlaku’ i ako treba parat će rukav cijeli dan dok ga ne sašiju dobro. U ovom poslu strpljenje je imperativ i spremna sam sjediti s njima u ateljeu do jutra, ali one će taj rukav sašiti perfektno! Prvo me malo ne vole, pa kažu da ne mogu, pa bi odustale i sve pobacale, ali ja im ne dam i onda kad konačno uspiju su jako sretne. Ustvari, mislim da je stvar u tome što ja vjerujem u njihove sposobnosti više nego one same pa se iznenade kad sašiju nešto što nisu ni sanjale da mogu. Jer sam ih dovela do toga da moraju, da odustajanje nije opcija, da se zainate samima sebi. I nije mi teško odgovarati na njihove poruke i mailove ni vikendom ni praznikom ako zapnu negdje s domaćom zadaćom. Čim me pitaju znači da im je stalo, da su motivirane i to je izvrsno! Nastojim im dati svoj maksimum, ne znam drugačije, ja sam neizlječivi perfekcionist. Atmosfera na tečajevima je fantastična, to su žene koje u drugim okolnostima nikada ne bih upoznala, smijemo se, uvijek netko ispeče neku štrudlu ili pitu pa se i počastimo, pretresemo aktualne teme i onda se primimo posla.

Imaš puno odjeće i kostima u vlastitom fundusu, arhivi. Gdje sve to držiš i planiraš li možda nešto izložiti?

- Planiram, jednog dana. Imam odjeće za nekoliko izložbi, ali nemam vremena tome se sad posvetiti uz sve narudžbe, klijentice i tečajeve šivanja. Ali u budućnosti ću to sigurno napraviti. Odjeću držim svugdje - u ormarima, u ateljeu, u vakumiranim folijama, u koferima, kutijama…. Moljaca me strah više nego ičega!

Znam da si one man band, sve sama radiš sama – od ideje, krojenja do šivanja. Koliko vremena treba za izraditi haljinu, sako? Što smatraš najzahtjevnijim komadom odjeće za produkciju?

- To je sve jako individualno, ne mogu generalizirati. Objektivno, kaput i sako su zahtjevniji od npr suknje ili bluze, ali meni padne na pamet neka dekonstrukcija pa se desi da košulju konstruiram duže od vjenčanice. Komad je zahtjevan onoliko koliko ga ja zahtjevno zamislim bez obzira jesu li to hlače, jakna, majica ili večernja haljina. Neku odjeću radim mjesecima jer početak računam od trenutka kad mi sine ideja, pa ju u glavi vrtim i razrađujem, pa ju potpuno odbacim, pa joj se vratim s nekim novim pristupom… Najduže traje taj proces u mojoj glavi. Kad tu sve posložim onda je sama realizacija prilično brza jer ne mogu dočekati da to što sam zamislila napravim pa onda radim danonoćno, kao da me nešto goni, ne mogu stati dok nije gotovo.

Trebaju li dizajneri znati i šivati? Koji su tvoji omiljeni dizajneri, tko ti je inspiracija, kome se diviš?

- Dizajneri ne moraju znati šivati, njihov posao je ideja. Ali moraju imati dobre konstruktore i krojače koji će tu njihovu ideju realizirati. Bilo bi dobro da znaju bar osnove, da dok smišljaju odjevni predmet već imaju neki osnovni plan izrade, da znaju što se može izvesti, a što ne i zašto ne. Danas ima jako puno dizajnera, ali vrlo malo kvalitetnih, dosljednih i posvećenih svojoj estetici bez kompromisa. Većina ih podilazi masama da bi bili komercijalni, a poanta je upravo suprotna. Dizajneri bi trebali biti ti koji svojom estetikom odgajaju ukus mase, ne da masa diktira što će oni ove sezone izbaciti na tržište. A upravo to se događa. Zato volim dizajnere koji su već desetljećima vjerni svojoj estetici i ne podliježu trendovima – Issey Miyake, Yohji Yamamoto, Azzedine Alaïa, Stéphane Rolland, Haider Ackermann… Obožavam Madame Grès i zlatno doba Diora ‘50-ih i ‘60-ih. Pa nevjerojatnu Elsu Schiaparelli, Guo Pei i Iris Van Harpen. Raspon je od japanskog minimalizma do raskošnog maksimalizma i nadrealizma, ali ako je nešto dobro, dobro je neovisno o stilu i vrsti estetike. I bit će jednako dobro i za 50 i za 100 godina. Bezvremeno je. I za kraj, Edith Head i Sandy Powell, filmske kostimografkinje. Te žene stvarno znaju svoj posao…

Kakav stil imaju Hrvati? Znamo li se odjenuti?

- Hrvati se puno bolje svlače nego što se oblače. Čast izuzecima, ima ljudi koji stvarno imaju stila, doduše nisam ih tražila domovnicu pa ne znam jesu li baš 100% Hrvati, ali i ako nisu, pravit ćemo se da jesu da nam poprave prosjek… Ali generalno gledajući, Hrvatima stil nije u top 10 osobina. U slijepom praćenju trendova nam zato nema ravnih! Postoji neki neobjašnjivi strah od individualizma, od toga što će ljudi reći, svi žele izgledati isto, uniformirano, ne iskakati ničim iz mase da bi valjda bili prihvaćeni. Puno puta mi se desilo da mi dođe klijentica naručiti haljinu, ja joj napravim skicu, pokažem tkaninu u kojoj ju vidim, omotam ju u tkaninu da stekne dojam kako će to na njoj izgledati, ona se gleda u ogledalo i kaže „Meni je ovo predivno, ali ja ne bih imala hrabrosti to nositi, ovo je potpuno drugačije od onoga kako se inače oblačim, preglamurozno je za mene. Što će ljudi reći? Ajmo nešto jednostavnije, da ne stršim….“I to je naš najveći problem, mišljenje drugih! Kako žena može reći da je nešto za nju ‘preglamurozno’!? To je poraz svega onoga što žene jesu! Hrabre su u bezbroj životnih situacija, hrabrije od muškaraca, vode kućanstva, firme, državu, a nemaju hrabrosti obući se da budu primjećene, da im se dive. Meni je to neobjašnjivo. S druge strane imamo krajnost koja se razmeće

logotipima i brenovima pokušavajući time pokazati svoj status, a niti te cipele niti tu torbu ne bi nikada kupili da na njima nema tih slova koja za njih valjda znače ‘ima se – može se’. Kao narod se ili skrivamo u masi ili se razmećemo neukusom i pretjeranom golotinjom. Jednom me jedna polaznica na tečaju šivanja pitala što da obuče za prvi dejt s nekim dečkom jer želi biti seksi. Rekla sam joj da se zakopča do brade! Da joj vidi samo lice i ruke jer seksi je ono što jesi, ne ono što pokazuješ svijetu. I ako on to prepozna kroz duge hlače i dolčevitu, onda je zaslužio i drugi dejt… Taj princip većina današnjih mladih djevojaka teško razumije.

Često si u našem street styleu, nemoguće te ne primijetiti u mnoštvu. Prilaze li ti ljudi, komentiraju li tvoj stil odijevanja?

- Komentiraju. Uglavnom pozitivno, a što mi govore iza leđa ne znam. A i ne zanima me. Oblačim se zbog sebe, odjeća je moje sredstvo komunikacije, moj stav i moj manifest. To sam ja u tom trenutku. Kad izlazim iz kuće uopće ne razmišljam hoće li se to kome svidjeti ili ne, je li to pretjerano za neku priliku i kako će to ljudi komentirati. Ali činjenica je da ću prije staviti pticu na glavu nego izaći u minici. Ne volim igranje na prvu loptu, niti u odijevanju niti u ičemu…

Danas hoćemo-nećemo svi na neki način gomilamo odjeću. Kako počistiti ormar, kojim bi se kriterijima trebali voditi?

- Crnu vreću od 20 litara u ruke i sve što ste obukli jednom ili niti jednom potrpati u nju. Skupa sa svim što zadnje bar dvije godine niste obukli. A tu spada odjeća koja čeka da smršavite, da zatrudnite, da se zaljubite, da se odljubite, da za nju skupite hrabrosti a divna vam je, stari veš, neudobne cipele, sve što vrišti ‘možda ću jednom to s nečim iskombinirati – nećete! Sve to podijelite, prodajte, donirajte Caritasu i kupite samo jedan pošteni vuneni kaput, vrhunske kožne cipele i odijelo ili haljinu po mjeri od prirodnih materijala. I to vam je sasvim dovoljno da budete fantastično odjeveni.

Što radiš u slobodno vrijeme? Imaš li hobije, koje?

- Idem u kazalište. Obožavam kazalište! Dobra predstava ili balet mene drže mjesecima. Čitam, gledam serije, upravo sam završila prvu sezonu Why women kill i oduševljena sam. Ne volim vježbati pa šetam po Tuškancu, od Dežmanovog prolaza skroz do Cmroka i Jurjevskom nazad do Trga, te šetnje su mi ljekovite pogotovo ljeti kad su vrućine, tamo je uvijek svježe i miriše. Volim filmske cikluse u kinu Tuškanac, to je jedino kino uz Kinoteku gdje još uvijek imam onaj osjećaj kao nekad u kinu. Tamo ne plaćate bogatstvo za karte i kokice da bi vam se ljuljala sjedala dok s ekrana frcaju 3D metci i maltene vas zalijevaju vodom kad u filmu pada kiša. Te multiplex kino dvorane izgledaju kao kongres slijepaca, svi s onim kartonskim naočalama, strašno! U kinu Tuškanac se još uvijek može gledati Buñuela, Woody Allena, Bergmana, Tarkovskog… To je divno! I ne, nisu mi platili ni centa da ovo kažem, ali eto kažem nadajući se da i to zadnje utočište filmofila ne zatvore…

Obožavam kazalište!

Dobra predstava ili balet mene

drže mjesecima. Čitam, gledam

serije, šetam...

Intervju

hr-hr

2023-09-09T07:00:00.0000000Z

2023-09-09T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281784223678772

Vecernji List