DRAGO PERNJEK – BALTICA

te godine ustrojene 103. br ZNG/ HV. Jedan je od preko dvije tisuće Zagoraca tog dana mobiliziranih kako bi branili domovinu i Drago Pernjek, rođeni Krapinec, prijateljima i poznanicima od prije znan kao Baltica. Pripadnik je Izvidničkog voda brigade, jedne od pristožernih postrojbi. Vod je sastavljen je od najboljih, najuvježbanijih i najspremnijih vojnika a njime zapovijeda Dražen Mikša. Kako je na najvišoj državnoj razini zapovijedanja ZNG-om procijenjeno da postrojbe razine brigade trebaju imati i Vojnu policiju, odlučeno je da se Izvidnički vod, a poradi svog sastava, pretvori u Vod Vojne policije. Zadaća mu je provedba svih vojnopolicijskih mjera u cilju sigurnosti i zaštite Zapovjedništva brigade, same brigade u cjelosti i vojnopolicijsko osiguranje svih aktivnosti brigade kako na područjima mobilizacije, tako i u području ratnog razmještaja. Vod Vojne policije djeluje unutar 103. br. HV, no pod nadzorom je središnjice Vojne policije u Zagrebu. Uz sve ostale zadaće, provodi se brza i intenzivna obuka za nove specifične zadaće pod nadzorom zapovjednika i vod ubrzo preuzima sve dodijeljene zadaće iz područja djelovanja Vojne policije. To je značilo i veoma brzo upućivanje pripadnika voda na Karlovačko-dugarešansko ratište, pa tako i Drago, tada dvadesetčetverogodišnjak, odlazi na šire područje Karlovca gdje kao vojni policajac izvršava sve dobivene zadaće. To su bile zadaće osiguranja Zapovjedništva 103. br na području ratnog razmještaja, zatim vojnopolicijski nadzor svih postrojbi brigade na terenu, ophodnje, osiguranje transporta ljudstva i tehnike kako na širem karlovačkom području, tako i pri dolasku i odlasku postrobi na ratište, osiguranja bolnica, pa tako i onih u Zagrebu, te rehabilitacijskih centara u kojima su se oporavljali ranjeni gardisti (Krapinske i Stubičke Toplice, te Jezerčica u Zagorju). Drago sudjeluje u svim tim aktivnostima. Kako je 103. brigada na Karlovačkom ratištu boravila duže razdoblje (od listopada 1991. do lipnja 1992.), civilne su se strukture Krapinsko-zagorske županije uključile u stvaranju što povoljnijih uvjeta za boravak Zagoraca na ratištu. Pa su tako zaredale posjete raznih delegacija iz Županije u cilju podizanja morala pripadnika brigade te da pripadnici brigade imaju svijest da se o njima vodi računa u njihovom kraju. Uključile su se i radio stanice u Zagorju sa svojim emisijama posvećenima vojnicima na terenu. Jedna od najslušanijih i najomiljenijih emisija bila je i emisija Radija Hrvatsko zagorje Krapina koja se je emitirala u predvečerje. U emisiju su se javljali uživo slušateljice i slušatelji sa područja cijelog Zagorja i kroz eter pozdravljali znane i neznane pripadnike brigade uz prigodne domoljubne pjesme. Zasigurno jedan od najpopularnijih pripadnika brigade, a time i najčešće pozdravljan bio je Drago, zapravo poznatiji kao Baltica nego pravim imenom. To je zahvaljivao tome što je i u prijeratnom razdoblju kroz društvenu angažiranost (pa i aktivno igranje nogometa) stekao puno prijatelja i poznanika, ali i stalnoj prisutnosti na terenu kao vojni policajac, te je tijekom boravka u Karlovcu stekao veliku popularnost ako se to tako može nazvati. Kao da su svi su znali za Balticu. Dragecu su posebno ostali u sjećanju dani između Božića i Nove godine 1991./92. Kako je neposredno prije toga tragično završila vukovarske epopeja, a srpski su pobunjenici i JNA žestoko, uporno i nesmiljeno danonoćno zasipali Karlovac iz svih topničkih i raketnih sustava, tako se je i očekivao napad na grad pješaštvom i oklopnim snagama kako bi ga se zauzelo i pretvorilo u Kordunovac, te time presjeklo Hrvatsku na najužem dijelu. Time bi se razdijelilla Hrvatska na sjeverni i južni dio, a bilo kakva komunikacija cestovnim ili željezničkim putem bila bi potpuno onemogućena. Bilo je to teško i pomalo depresivno vrijeme kada je s jedne strane postojala želja da se pomogne gradu heroju Vukovaru, ali i da se obrani Karlovac. Osim toga, skoro pa pred blagdane, JNA je još uvijek bila prisutna u Zagrebu te je kod izvlačenja iz glavnog grada Hrvatske koristila i pravac koji je išao preko Karlovca što je dodatno otežavalo i usložavalo borbenu situaciju na širem karlovačkom području a koja je bila veoma užarena. Ipak, Karlovac i Duga Resa su, iako uz pogibije i ranjavanja svojih branitelja i stradavanja civilnog stanovništva, te silnog razaranja, izdržali sve napade i Karlovac nikad nije postao Kordunovac. Posebno je dojmljiv i poticajan u to vrijeme bio plakat koji se mogao vidjeti posvuda po Karlovcu koji je sadržavao tekst „Karlovac nikad neće biti Kordunovac“, ali sa imenom Kordunovac napisanim ćiriličnim pismom. U to je vrijeme, uslijed neprestalnih, snažnih, bestijalnih topničko-raketnih napada na grad jedan dio stanovnika napustio grad, neki i u smjeru susjedne Slovenije. Ipak, uz sve poteškoće poradi ratnih djelovanja i nepovoljnih uvjeta, uspješno ustrojene i popunjene karlovačko-dugarešanske brigade, 110., 129. i 137. brigada ZNG/HV, policijske snage, HOS i dragovoljci uspješno su konsolidirali crtu obrane na Kupi i Korani i zaustavile neprijatelja, a uz doprinos i branitelja iz drugih krajeva Hrvatske među kojima je i 103. brigada ZNG/HV čiji je pripadnik bio i Baltica. Posebno mu je u sječanju ostalo razdoblje oko Božića i Nove godine kada su napadi na Karlovac bili posebno žestoki, a najljepše sjećanje je na dan 15. siječnja 1992. godine kada je veliki broj država priznao Republiku Hrvatsku kao suverenu državu, a to tim više što se to zbilo baš na Dragin rođendan. Razlog više da taj dan posebno upamti i da ga se isto tako prisjeća idućih godina. On kaže da je tog dana osjećaj bio poseban, veličanstven. Ostvario se i konačno je dosanjan san koji je Drago sanjao, baš kao i građani Republike Hrvatske: međunarodno priznanje. Pa onda još i na rođendan. Dragu nakon Karlovca zadaće vode u Zagreb gdje tijekom 1992. i 93. godine obavlja razne vojnopolicijske zadaće. U to je vrijeme njegov vod već ustrojbeno pripao 67. bojni Vojne policije u Zagrebu, sa novim zapovjednikom, Vladimirom Krmelićem, te su i zadaće koje je dobivao bile u skladu sa širom zadaćom koje je imala Vojna policija unutar sada već organizacijski i materijalno daleko snažnije i opremljenije Hrvatske vojske. Jesen 1993. donosi veliku promjenu za Dragu Pernjeka. Tada je bila objavljena obavijest o popuni danas legendarne i po mnogim ocjenama vojnih analitičara najuspješnije postrojbe Hrvatske vojske koja je svojim ustrojavanjem i djelovanjem doprinjela pobjedama u najznačajnijim bitkama, 7. gbr „Puma“. Drago sa još dvojicom kolega iz voda odlučuje pristupiti Pumama i to se ostvaruje u studenim 1993. godine. Odlazi u Varaždin i sa ostalim novopridošlim pripadnicima 7. gbr Puma u vojarni u Optujskoj provodi opsežnu i intenzivnu obuku koja je trajala do siječnja 1994. godine. Tada slijedi odlazak na teren u zaleđe Šibenika. Tu na terenu potpisuje i ugovor o pristupanju 7. gbr i tako i formalno postaje njezin pripadnik. Pume tada drže položaje u šibenskom i zadarskom zaleđu te se osim držanja prve crte na terenu u kampu Poličnik obučavaju za nailazeće najteže i najzahtjevnije zadaće. Vrijeme će pokazati svu uspješnost 7. gbr, a onda i smisao i svrhovitost naporne obuke koju su provodili. Kasna je jesen 1994. godine. Prva pješačka bojna Puma, a koje je Drago pripadnik, odlazi na Južno bojište. To podrazunijeva preuzimanje borbene zadaće u susjednoj Bosni i Hercegovini, u širem području Livna. Livanjci će reći kako postoji Bosna, postoji Hercegovina, a Livno je ono i. Dragina satnija utaboruje se u selu Gornji Kazanci i tu preuzimaju položaje od 4. gbr Pauci koja nakon uspješno izvršenih borbenih zadaća odlazi na zasluženi odmor i popunu kako bi se uskoro opet vratila u borbu. Položaje drže sljedećih nekoliko tjedana. Zapravo je to crta razdvajanja sa snagama Republike Srpske koju sačinjavaju vojska RSa, te paravojne i dobrovoljačke srpske skupine. Zadaća je zahtjevna ne samo zbog terena i vremenskih uvjeta već i zbog snažne prisutnosti neprijatelja kojeg treba spriječiti u bilo kakvom pokušaju, pa i u primisli, da probije crtu razdvajanja i da izvrši prodor prema Livnu čime bi presjekli važnu cestovnu komunikaciju prema Splitu. Time bi otežali, pa zapravo i onemogučili provedbu kasnijeih ključnih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske, najprije Operaciju Zima '94 i zaključno VRO Oluja. Uskoro im stiže i zapovijed (16/17. prosinca 94.) da se izvrši snažan i odlučan napad na prvu crtu neprijatelja sa zadaćom zauzimanja iste te sa krajnjim ciljem, u okviru šire zadaće, uništenje i odbacivanje neprijatelja sa područja Dinare. Već 18. prosinca u ranim je jutarnjim satima topništvo 7. gbr u punoj gotovosti za udar po neprijatelju i za pružanje vatrene potpore pješaštvu u napadu. Prije toga, izvidnička satnija Puma u cilju prikrivenog, iznenadnog i odlučnog djelovanja ulazi u dobro utvrđene neprijateljske redove i daje posebno važne podatke o položaju, snazi, bojevom rasporedu i stanju neprijatelja. To uvelike pomaže zapovjednicima 7. gbr u njihovom planiranju napada i donošenju ispravnih odluka, a Draginoj satniji na čelu sa zapovjednikom Mariom Horvatom da neopaženo uđe na položaje i u borbeni raspored neprijatelja. Po upadu u dobro utvrđene neprijateljske položaje dolazi do bliske borbe, vojnički rečeno „prsa o prsa“. Nakon žestoke borbe zauzeti su neprijateljski rovovi i utvrđene otporne točke. Tijekom borbe, jedan neprijateljski vojnik sa bočne strane otvara vatru iz automatske puške na skupinu vojnika Horvatove satnije. Od zadobivenih rana pogiba vojnik Vlado Škalec, lepoglavčan, a Drago Pernjek biva teško ranjen u desnu natkoljenicu. Zapovjednik Horvat također je ozlijeđen u akciji. Uz prisebnost, a najposlije i hrabrost ostatka satnije, u žestokoj i brzoj razmjeni vatre, neprijatelju su nanijeti teži gubici u ljudstvu te je prisiljen napustiti položaje koji bivaju zauzeti od strane Horvatove satnije. Drago je pri svijesti i prisječa se trenutka ranjavanja. Taj mu se trenutak duboko urezao u sjećanje. Pamti da se u zraku osjećao miris baruta i da reski zvukovi pucnjave i povici paraju zrak. U prvi tren nije bio svjestan toga što se dogodilo. Zna da je osjetio kao da ga je nešto žestoko opeklo po nozi. Pokušao je nastaviti s kretanjem. U iskoraku, međutim, potkoljenica je desne noge krenula u jednu stranu a natkoljenica u drugu. Pada na tlo i svaki je daljnji pomak nemoguć. Topla i ljepljiva krv slijeva se niz nogu. Tek tada postaje svestan da je ranjen i situacije u kojoj se je našao te toga da je zapravo na neprijateljskom terenu a bitka još traje. U neizvjesnosti ishoda bitke odlučuje da neprijatelju neće živ pasti u ruke. Na borbenom prsluku ovješene su dvije ručne bombe. U trenutku odlučivanja o svom životu, Drago donosi odluku o tome kako će ih upotrijebiti na sebi prije nego što bi pao neprijatelju u ruke. Predaja i zarobljavanje nisu bili njegov izbor. Njegovo ranjavanje zamijećuju suborci iz satnije Mladen Vincelj i Damir Boronjek. Odmah dolaze do njega, prisebno i učinkovito djeluju, još tijekom bitke, skidaju opremu i naoružanje sa njega te brzom reakcijom zaustavljaju krvarenje, imobiliziraju ranjenu nogu i počinju sa njegovim izvlačenjem sa poprišta bitke. Od deke koja je bila na Draginom rancu improviziraju nosila i odnose ga do prihvatne sanitetske stanice do koje vodi dosta dugačak put, zaobilazno kroz šumu, kako bi izbjegli neprijateljsku paljbu. Po dolasku biva osnovno terenski zbrinut i sanitetskim vozilom prebačen u livanjsku bolnicu. Tu je nastavljeno zbrinjavanje u bolničkim uvjetima a u večernjim ga satima zajedno s još nekoliko ranjenih suboraca tog istog dana helikopterom prebacuju u splitsku bolnicu Firule. Tu od liječnika koji su ga preuzeli na daljnju obradu saznaje da je „imao sreću u nesreći“. Premda je metak, ušavši u tijelo, potpuno slomio bedrenu kost, presjekao arteriju i venu te živac, te kako je do dolaska u bolnicu proteklo dosta vremena, sreća je što nije putem iskrvario. Drago to zahvaljuje prisebnim suborcima Mladenu i Damiru koji su mu odmah pritekli u pomoć, te prethodnom kvalitetnom sanitetskom zbrinjavanju. Slijedi prebacivanje na liječenje u zagrebačku bolnicu Dubrava gdje je desetak puta operiran u veoma kratkom razdoblju a sve u cilju vraćanja noge u kakvu-takvu funkciju. Godinu dana provodi u invalidskim kolicima, i uz snažnu volju da uspije, provodi fizikalne terapije u Krapinskim Toplicama (ironično, ali tu je takoreći nedavno kao vojni policajac osiguravao druge ranjenike na rehabilitaciji). Konačno, a po obavljenim fizikalnim tretmanima koji su ga uspješno opet osovili na noge, Drago napušta Specijalnu bolnicu Krapinske Toplice. No, ipak, zbog zdravstvene nemogućnosti nastavka obavljanja vojničkih zadaća biva časno otpušten iz djelatne vojne službe i odlazi u invalidsku mirovinu. Dobiva status 100% -tnog ratnog vojnog invalida II. skupine. Odlikovan je Redom Hrvatskog Križa koji se dodijeljuje za teško ranjavanje, Zahvalnicom Zapovjednika 7. gbr., te otprije Spomenicom DR 1990.-92. Danas, Drago Pernjek Baltica živi u Krapini mirnim životom. Sin i kćer su zaposleni i stasali su u ozbiljne i odgovorne ljude što ga posebno veseli. Aktivan je u Udruzi ratnih veterana 7. gbr. Prisutan je i u nogometu, njegovoj velikoj ljubavi iz mladosti, no sada kao dužnosnik u NK Zagorec Krapina, zadužen za veterane. Ovaj puta nogometne. Voli društvo, voli pomagati ljudima. Kaže da je dobro. Moglo bi i bolje. Reći će kako su branitelji, dragovoljci i veterani, a posebno stradalnici domovinskog rata, najviše stvarali ovu državu i žali što oni koji su je kasnije vodili nisu dovoljno iskoristili polet i pozitivnu energiju koju su dobili od branitelja i, nažalost, nisu to znali iskoristiti na bolji način. Sve u svemu, Drago se je u jednom ključnom trenutku života našao sa one prave, hrabre strane tanke crvene crte. PS: Tijelo poginulog Vlade Škaleca, spletom raznih događaja u ratnom vihoru, razmijenjeno je tek 1995. godine u sklopu razmjene poginulih pripadnika Hrvatske vojske i pripadnika srpske vojske.