Večernji list

Vice Vukov iza kulisa

NEPOKORENA PJEVAČKA SNAGA I 18 GODINA GROMOGLASNE ŠUTNJE

Toni Volarić

KLJUČNI TRENUTAK BIO JE POZIV MLADOM VICI DA NA OPATIJSKOM FESTIVALU 1959. GODINE IZVEDE PJESMU “MIRNO TEKU RIJEKE”. SLJEDEĆEG JUTRA BIO JE GLAZBENA ZVIJEZDA U BIVŠOJ DRŽAVI, SVE DO 1971. I “TVOJE ZEMLJE”

Sretan vam 86. rođendan, veliki Vice! E, kad bismo mu barem mogli čestitati i nekako biti blizu stola za kojim je slavlje da samo još jedanput čujemo taj glas. Kad bi Vice Vukov bio tu, tko zna što bi sve bilo drukčije pod ovim nebom, jer taj se nije ustručavao reći što misli, proživio je stvarnu muku za ovu lijepu zemlju, pa se čak na kraju uključio i u politiku i održao nekoliko nezaboravnih govora. U jednom od njih kaže:

”Čim se sjetimo kako imamo svoj jezik, svoju povijest, svoje posebne nacionalne interese, neće nam biti teško prihvatiti kako u nas postoji specifičan oblik korupcije koja se zato i snalazi u našem prostoru, jer je naša.”

No ne brinite, nećemo o političkoj dimenziji njegova života, želimo se prisjetiti velikog intelektualca, pjevača za kojeg mnogi i danas govore da se netko sličan njemu nije poslije pojavio, filozofa i pravog mučenika čiji je jedini grijeh bio što je volio svoju zemlju i o njoj pjevao. Zagrabit ću malo u dokumentarni film o njemu koji sam radio za Glazbeni savez Unison. Starijima da se prisjete, a mlađima da nešto nauče. Vice Vukov rođen je trećeg dana kolovoza 1936. u Šibeniku. Pjevao je od mladosti, naslijedivši taj talent od mame Amelije koja je bila talijanskog podrijetla i prelijepo je pjevala. Tata Stipe došao je sa Zlarina, a mama je bila fetiva Šibenčanka. Manje je poznato da je već sa 16 godina mladi Vice pjevao u opereti “Ševa”.

I eto, vrlo rano pokazuje da je svoj i da formira vlastite stavove, a ne one koje nameće tadašnja vlast. Tako ga, zbog vlastima neprihvatljivih stavova o Oktobarskoj revoluciji, izbacuju iz gimnazije. U to su se vrijeme Vice i njegov najbolji prijatelj, pokojni pisac Ivo Brešan, puno družili, kao mladići čitali Hegela, Voltairea, Kanta i filozofirali. Nešto poslije ipak maturira i 1955. odlazi na studij u Zagreb. Najprije je upisao studij kemije, a onda se prebacio na Filozofski fakultet i upisao čistu filozofiju.

”I mama Diana i tata izabrali su da, osim studija, slobodno vrijeme provode kao članovi Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić” i tamo su se zapravo i upoznali. Tata je tamo već dobivao solističke uloge, nije samo pjevao u zboru nego je bio i solist, a mama je navodno u pauzama proba znala sjesti za klavir i malo zasvirati, tu su se negdje ugledali. Vjenčali su se i ja sam rođen 1962. godine, u podstanarskoj sobici u potkrovlju u Petrovoj ulici. Imali smo zajedničku kupaonicu, zajedničku kuhinju i jednu sobicu u potkrovlju s onim kosim stropom”, govori mi Vicin sin Emil.

I sada dolazimo do početka Vicine pjevačke karijere. Ključni trenutak bio je poziv mladom Vici da na Opatijskom festivalu 1959. godine izvede pjesmu “Mirno teku rijeke”. Gotovo odmah sljedećeg jutra bio je glazbena zvijezda u bivšoj državi, a poslije je pobjeđivao na brojnim festivalima, od Zagreba, do Splita, Krapine i Zlatnih žica Slavonije. Dva puta predstavlja Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije, u Londonu 1963. s pjesmom “Brodovi” i dvije godine poslije u Napulju s pjesmom “Čežnja”. Slijede uspjesi na festivalima, posebno Splitskom. Vice Vukov postaje jednim od najcjenjenijih pjevača u zemlji. Na Splitu 1965. izvodi i osvaja prvu nagradu publike s i danas popularnom “Bodulskom baladom”, godinu dana poslije ponovno prvu nagradu publike za pjesmu “Bokeljska noć”, pa 1967. osvaja “Split” hitom Zdenka Runjića na tekst Tomislava Zuppe, od kojeg se mnogi i danas naježe, “Pismo ćali”. Mnogi i danas zasuze, posebno ako im je otac već otišao, na ove riječi:

”Mater ce umrit od velog jada k’o će pogledat na mene tada vrati se ćale puno te molim barem brez šolda jerbo te volim ćale moj, ćale moj”

Godinu dana poslije, dakle 1968. Vice ponovo osvaja prvu nagradu publike pjesmom Zvonka Špišića “Dalmatinska elegija” i tada mlađahnoj novinarki TV Zagreb, Silviji Luks, izjavljuje:

”Pa slušajte znate šta, ja moram priznati da je ova pjesma koju sam pjevao na ovom festivalu ima izvanredan lirski tekst u kojem sam ja našao sve ono što je za mene po mom uvjerenju karakteristično za jedan kraj, za jedan ambijent. I ja nisam ništa drugo napravio nego učinio jedan napor da to baš tako kako to zamišlja taj tekst, izvedem”.

Stršao je, jako je uspjesima stršao, a to na ovim prostorima nije uvijek dobro i kreću političke igre. Naime, te iste ‘68. održava se putujući ljetni festival “Pesma leta” koji okuplja najveće zvijezde tadašnje Jugoslavije i kao neki cirkus, cijelo ljeto zabavlja narode i narodnosti po najrazličitiji dvoranama republika i pokrajina. Svi su muški izvođači imali ista odijela i na reveru je bilo ušiveno “Pesma leta 1968”. A Vice je tražio da mu naprave bedževe s jezicima iz svih republika i pokrajina koje će festival posjećivati. Kad su došli u Beograd, Vicu su prvo proglasili pobjednikom te večeri, a onda i ukupnim pobjednikom “Pesme leta”. Krenuli su pravi neredi i fizički obračuni, a jedan čovjek kojeg Vice tada nije poznavao, Jovan Kostić iz Beograda, skočio je s par svojih prijatelja, ubacio Vicu u auto i tako su izbjegli daljnje neugodnosti. I tu kreće neka vrst političke hajke, čak se fabriciraju i pisma slušatelja i čitatelja koji, navodno, ne žele više slušati i gledati Vicu. A on? Kao odgovor “ruši” Splitski festival ogromnim hitom Zvonka Špišića, “Zvona moga grada”. I kao da to nije bilo dovoljno, godinu dana poslije izvodi pjesmu Alfija Kabilja “Tvoja zemlja” na Zagrebačkom festivalu. ”To je tvoja zemlja, tu sagradi dom

Tu je stari temelj, tu na kršu tvom Tuđin i oluje kidali su nju

Al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.” ”Dakle bio je Zagrebački festival, trebalo je nešto napisati i ja sam Vici predložio, odsvirao sam mu tu pjesmu, strašno mu se sviđala, ali trebao je tekst. I ja sad nazovem Dragu Britvića, pošaljem mu faks s notama i na telefon mu otpjevam tu pjesmu. I Drago Britvić meni faksom vrati taj tekst,” prisjeća se Kabiljo.

Dakle, jednu od po mnogima najdomoljubnijih pjesama u Hrvatskoj napisao je skladatelj kojeg su kao petogodišnjeg dječačića ustaše s majkom vodile u zatvor zbog židovskog podrijetla.

”Tata je u tom nekom razdoblju šezdesetih i sedamdesetih zapravo bio zvijezda u svjetskim razmjerima, on je predstavljao

Jugoslaviju na Interviziji u Čehoslovačkoj, dva puta i dvije godine za redom odnio drugu nagradu u međunarodnoj konkurenciji. Do tada nikada nije bilo uspjeha s ovih prostora na takvim festivalima. Nakon toga su slijedili Tokio u međunarodnoj konkurenciji s pjesmom “Neka cijeli ovaj svijet”, na engleskom jeziku, Alfija Kabilja, isto uzima drugu nagradu. Dakle Tokio, na drugom kraju svijeta”, prisjeća se kći Ivana, rođena 1978. godine.

Dakle, malo je poznato da je Vice uspio u Japanu s pjesmom koja je tek kasnije bila finale legendarnog Alfijevog i Grgićevog mjuzikla “Jalta, Jalta”.

”Na jednom Krapinskom festivalu gostovao je i drug Tito, a tata je nastupio prvi s pjesmom “Dobro mi došel prijatel”. I onda navodno, tako sam čuo, netko u organizaciji je tražio da izvođači okrenu tradicionalnu tkanicu, dakle dio narodne nošnje, crven bijeli plavi u plavi bijeli crven. Ne znam iskreno da vam kažem šta je s tim bilo, mislim da ju moj tata nije okrenuo”, kaže sin Emil.

Zlo se moglo naslutiti, ali Vice je nastavio nastupati, posebno na brojnim inozemnim turnejama. Pjevao je na pozornicama SAD-a, Kanade, Brazila, SSSR-a, Engleske, Francuske, Njemačke, Japana, Novog Zelanda i Australije. Glazbenici koji su putovali i nastupali s njim govore da je nerijetko od aviona do zgrade aerodroma za Vicu bio prostrt crveni tepih, bilo je puno ljudi s cvijećem, puno veselja na koncertima. I upravo na povratku s jedne od brojnih turneja po Australiji, malo prije Božića 1971., Vici supruga javlja da se priča o uhićenjima ljudi s tzv. popisa kontrarevolucionara i moli ga da se ne vraća u Zagreb, nego da ode u Pariz kod njezinog oca. Poslušao ju je, godinama teško živio, ali i magistrirao na tamošnjem Institutu za međunarodne odnose.

”U Parizu je ostao do 1976. godine. Kad se vratio, svako malo bi mu dolazili oduzeti putovnicu, pa bi je vratili, pa onda kad su ga zvali jednom u Ameriku na proslavu Svetog Duje, tamo negdje ‘80. ili ‘81., onda su dan prije opet došli i uzeli mu putovnicu. Dobio je posao u Nakladnom zavodu Matice hrvatske u redakciji, onda kad je par puta progovorio na radničkom savjetu, nakon nekog vremena su mu rekli da je najbolje da radi od kuće i da će mu slati materijale za lekturu”, prisjeća se sin Emil. Intelektualac i jedan od najcjenjenijih pjevača bivše države, doslovno nije smio postojati punih 18 godina. Njegov je lik izrezan iz novina, nije ga bilo na radiju, povučene su sve ploče i svi albumi iz svih prodavaonica ploča. I živjeti 18 godina a ne biti ogorčen na sustav nego pronaći svrhu i smisao u tom svom življenju i imati toliku snagu u samom sebi je nešto je što ne bi moglo puno ljudi. Nije gubio vjeru, borio se, iako je bilo i takvih slučajeva da su ljudi prelazili na drugu stranu ceste kako ga ne bi trebali pozdraviti. Osim plaće koja je stizala iz Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Vice je objavio i jednu kuharicu s receptima za kolače koje bi i sam fotografirao, pomagao je Dianin otac iz Pariza, dizali su se krediti i obitelj je nekako funkcionirala. ”Pojavio se jednom jedan gospodin koji je imao privatnu knjižaru tu negdje u Zagrebu i ponudio tati da će prodavati njegove snimke, ploče i tako dalje. Tata je snimio set dalmatinskih i set međimurskih pjesama, sami smo presnimavali te kasete na onim dvostrukim kasetofonima doma i nosili tom knjižaru da ih prodaje ispod pulta. To se jeftino prodavalo, nisu to bili neki novci, ali od toga se dalo preživjeti”, gotovo nestvarno zvuče sjećanja sina Emila. Stigla je i 1989., zamirisala su drugačija vremena. Netko moćan odlučio je da Vice Vukov ponovo smije postojati. Počele su pripreme za snimanje povratničkog albuma, “Bella Italia” s talijanskim hitovima koji je uskoro objavljen. U koncertnoj sezoni ‘89./’90. Vice je srušio rekord Koncertne

Pjevao je od opere do talijanskog belcanta, pa do francuskih šansona, do dalmatinskih, kajkavskih i slavonskih pjesama. Ni danas nemamo pjevača koji bi imao toliki raspon mogućnosti

dvorane Lisinski. Nastupio je u prepunoj dvorani čak 14 puta. Bilo je suza publike koja ga je 18 godina morala slušati potajno. ”Na ovim prostorima nikad nije postojao pjevač koji je mogao iznijeti toliko različitih pjevačkih stilova. Naime, tata je pjevao od opere do talijanskog belcanta, do francuskih šansona, do dalmatinskih, kajkavskih i slavonskih pjesama. Znači ni danas nemamo takvog pjevača koji bi imao toliki raspon mogućnosti. Ta je 1989. godina bila fenomenalno dobra za mog oca, zato što tada izlazi taj povratnički album, prvi put vidi na televiziji svoje ime, sliku, javlja se uživo nakon 18 godina i nastupa prvi put na Televiziji Zagreb”, sjeća se Vicina kći Ivana s kojom je snimio i albume “Vječni Božić” i “Majci”.

Uskoro postaje jasno da se ne uklapa ni u političku opciju koja vlada neovisnom Hrvatskom, koju je toliko sanjao. Nije htio u HDZ. Ušao je aktivno u politiku tek dosta poslije i 2003. godine izabran u Sabor kao nezavisni kandidat na listi SDP-a.

”On je uvijek stao na stranu onoga što je ispravno, ne onoga što je dobro za njega i njegovu obitelj, nego ono u što je zaista duboko vjerovao. I to jako lijepo opisuje u nekoliko svojih knjiga u kojima je zapravo sam objasnio viđenje svoje uloge u Hrvatskom proljeću. Objavio je knjigu ‘ Tvoja zemlja, sjećanja na 1971.’, knjigu ‘Pogled iza ogledala’ i onda nakon što je imao nesreću u Saboru, majka je objavila knjigu ‘Moji pariški zapisi’ koju je tata već pripremio za publiciranje, ali nažalost nije doživio. On je još sedamdesetih dao intervju Glasu Koncila gdje je rekao kako vjeruje da je čovjek kad je pri sebi ujedno i pri Bogu”, kaže Ivana.

Vice Vukov umro je 24. rujna 2008. od posljedica ozljeda zadobivenih nakon pada na saborskim stepenicama. Ostale su pjesme, ostala je blagost i vjera kojom je pobjeđivao jad i nepravdu, ostale su knjige, sjećanja i neke rečenice napisane ili izgovorene tijekom dodjele Porina za životno djelo:

”Osjećam da danas mogu svjedočiti kao što sam to posvjedočio i prije 25 godina da je ideja dobra, pravednosti i ljubavi usađena u čovjeka i da spoznajom toga postajemo slobodni. To je jedino znanje slobode, s tim znanjem postajemo sposobni prepoznati se u drugima, što nije nikakav oblik zavisnosti prema vanjskom nego povratak etičnosti kao posljednjoj svrsi. Ja se međutim intimno nadam da je možda za ovaj Porin važna i ona 18-godišnja šutnja, dakle kada nisam ne samo smio pjevati, o meni se nije smjelo pisati, nisam smio ni na koji način djelovati javno. Eto to pokazuje koliko smo čudna zemlja da eto zasluge mogu biti i šutnja i nedjelovanje.”

U Prodaji

hr-hr

2022-08-05T07:00:00.0000000Z

2022-08-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281883007103950

Vecernji List