NAKON OSVJEŠTAVANJA SLJEDEĆI KORACI MOGU POTAKNUTI NA AKCIJU:

Zadajte si manje zadatke – iako biste možda voljeli srediti balkon u jednom danu, naše ideje ponekad su prevelik zalogaj, a to lako demotivira. Rascjepkajte ih, napravite plan. Jedan dan primjerice možete biti fokusirani samo na razvrstavanje stvari na one koje su za otpad i na one koje ostaju. Drugi dan može biti dan za iznošenje otpada. Treći dan može biti dan za ribanje pločica. I tako redom. Manje je zaista više.

Odgađati možemo svakodnevne obveze (npr. pranje suđa, čišćenje) pa sve do određenih aktivnosti vezanih za posao, odlazak k liječniku itd. Obveza se odgađa za sutra, a sutra se opet odgađa za idući dan. Neugoda se zbog dugotrajnog odgađanja samo povećava. Iako na prvu osobi izgleda kao da je bolje izbjeći nego uhvatiti se u koštac s neugodnom obvezom, olakšanje je samo kratkotrajno, a dugoročno ostaje samo osjećaj nezadovoljstva, krivnje i samooptuživanja.

Postoje ljudi koji su skloniji prokrastinaciji i oni koji su joj manje skloni – neki ljudi imaju niži prag tolerancije na frustraciju koja se potom odražava na njihovo ponašanje u svakodnevnim situacijama pa je maksimalno nastoje izbjeći.

Neki ljudi odgađaju određene aktivnosti jer teže perfekcionizmu – ako moj balkon ne može izgledati kao onaj iz zadnjeg izdanja časopisa o uređenju interijera, bolje da se u to ne upuštam dok ne budem: a) imala dovoljno novca da ga tako sredim, b) više resursa i ideja za uređenje, c) xy…

U pozadini odgađanja može biti i strah od neuspjeha (balkon neće biti onako lijep kako sam zamislila), nesigurnost u sebe (ja to neću znati dobro napraviti), moranje (i automatski otpor na podsvjesno moranje), strah od kritike (mami/prijateljima neće se svidjeti moj novi balkon)...

Drugim riječima, naša prokrastinacija može imati raznolik uzrok i on za različita područja kod iste osobe može biti različit.

Kako se pokrenuti?

Prvi korak u tome da postanemo produktivniji u svakodnevnim obvezama jest osvijestiti što se događa i razmisliti što bi mogao biti (pravi) uzrok našeg odgađanja. Ako primjerice osvijestim da odgađam uređenje balkona zato što neće izgledati kao balkon prijateljice koja živi u novogradnji i ima terasu od 15 m2 – tada imam dva izbora: jedan je da kompletno odustanem od projekta jer moj balkon ni uz angažman vrhunskog arhitekta i cijelog građevinskog tima zaista neće izgledati tako ili da prihvatim “dovoljno dobru” opciju. U redu je odustati od uređenja balkona – i tada više ne odgađamo. U redu je prihvatiti dovoljno dobru opciju koja u mojoj glavi može značiti da ću na svom balkonu imati mali kutak za ispijanje kave. Možda ne terasu od 15 m2, ali mali kutak za uživanje na suncu i friškom zraku uz kavu.

Nakon osvještavanja uzroka važno ga je na neki način “procesuirati” u razgovoru sa samim sobom i kroz odgovor na pitanje što ćemo u slučaju onog ružnijeg scenarija – npr. što ako balkon ne ispadne kako smo zamislili, ako se ne svidi nama bliskim osobama... Blokada i strah često su veći kada odgovora nema. U konačnici, ako imate osjećaj da vam se odgađanje reflektira na sve segmente života i da vam je preteško da se sami uhvatite u koštac s njim, potražite pomoć stručne osobe.