Obavezno probajte i porciju puževa

Foie gras i čuvena pašteta od guščje jetre, ali i mali ljigavi “oklopnjaci” našli su se na tanjuru Večernjakova zamjenika glavnog urednika, koji je Pariz obišao u dva i pol dana

ZA PRVI POSJET PARIZU IMALI SMO SAMO DVA I POL DANA. TO VRIJEME MORALI SMO ISKORISTITI NA NAJBOLJI MOGU ĆI NAČIN DA ISPROBAMO ŠTO VIŠE OD NJEGOVE ČUVENE GASTRONOMSKE PONUDE. Prvo smo prošli one obavezne kulturne točke kao što su Louvre i “mig” Mona Lisi, šetnju dvorcem Versailles, obilazak Napoleonove grobnice u Domu invalida i istovremeno velikog muzeja vojne povijesti te Musée d’orsay, koji se nalazi u nekadašnjoj zgradi željezničkog kolodvora, u kojem se baš taj tjedan otvorila i izdvojena izložba sa slikama Vincenta van Gogha koje je naslikao tijekom posljednja dva mjeseca života u malom mjestu Auvers-sur- Oise, nadomak Parizu. U glavnu francusku metropolu stigli smo kasnim popodnevnim letom iz Zagreba i nadobudno računali da ćemo u šetnju “gradom svjetla” moći krenuti u 19 sati, ali nakon duljeg čekanja prtljage i telefonskog usmjeravanja naše vozačice, koja nas je trebala provesti do hotela u centru, tek tada smo napokon ušli u taksi. Tako da smo se nakon vožnje tijekom koje nam je naša vozačica Parižanka govorila o strahovitom skoku troškova života u Parizu i tome kako je sve teže živjeti u tom gradu tek oko 21 sat uputili u šetnju gradom i prema našem odabiru za prvu večeru. Nakon što smo se prošetali podno Eiffelova tornja, uputili smo se do Latinske četvrti, o kojoj sam toliko toga pozitivnog čuo te doista mogu potvrditi da je sve što su mi rekli točno. Mogao bih cijele dane provoditi u tom kvartu i ići iz restorana u restoran. Latinska četvrt puna je života i šarma i ne smijete je propustiti kada se želite odmoriti i uživati. Fantastičan crème brulée Planirali smo sjesti u Avant Comptoir, koji drži chef Yves Camdeborde i u kojem nema rezervacija, ali nije bilo slobodnih mjesta i kako je bilo već poprilično kasno da još odužimo vrijeme za večeru, sjeli smo na obližnju terasu hotela Relais Saint- Germain, u kojem ponuda apsolutno nije razočarala. Želio sam da prva večera bude u pravom duhu francuske gastronomije, tako da smo naručili foie gras, čuvenu paštetu od guščje jetre, i veliku porciju puževa, a za predjelo smo podijelili tatarski biftek, koji je bio fenomenalan. Mislim da bih se tamo najprije vratio zbog tatarskog. Foie gras košta 16, a dvanaest puževa 21 euro. Znam da mnogi imaju svojevrsnu mentalnu barijeru kad je o puževima riječ, ali preporučio bih svima da se ohrabre i kušaju ih, sigurno neće požaliti. Za desert smo podijelili meni, kada je dobro napravljen, najbolji desert iz restoranske ponude – crème brulée, a ovaj nam je bio fantastičan. Desert koji sigurno vrijedi sedam eura. I uz ovu, kao i uz svaku drugu večeru, ja sam pio pivo. U prošlom broju ovog magazina naš proslavljeni chef David Skoko rekao je da je njemu posve normalno da uz jelo gost pije što god mu paše, tako da mislim da bi se ljudi trebali prestati čuditi drukčijim odabirima od uobičajenih, a najčešće je to vino. Druge večeri odabrali smo nešto potpuno drukčije i nakon duže šetnje došli do najpopularnijeg falafel-restorana u Parizu pa kao veliki ljubitelji ovog jela nismo mogli odoljeti da ne probamo i ne naručimo gotovo sve. Oni koji žele naručiti falafel za konzumaciju u šetnji stoje u podugačkom redu, ali unutar restorana ima dosta mjesta i, s obzirom na veliku fluktuaciju gostiju, može se uloviti mjesto za stolom. L’AS du Fallafel nalazi se u Rue des Rosiers u vrlo živahnoj Židovskoj četvrti, a o ovom restoranu piše se u svim svjetskim medijima i jedan je od onih u kojem pomislite da uopće nije loše biti vegetarijanac. Naručili smo jednu klasičnu platu koja se krije pod nazivom Izraelska plata s humusom i falafelom, zatim njihov pita kruh sa zapečenim mljevenim mesom, šakšuku s mesnim okruglicama, zapečeni patlidžan i miješanu salatu sa sokom i pivom. To nas je zadovoljstvo sve zajedno stajalo 67 eura. Baš me zanima zove li se spomenuta plata i danas Izraelska plata. Dok se šećete ulicom prema ovom specifičnom restoranu, pripazite da ne sjednete u neki od falafel-restorana koji iskorištavaju popularnost L’AS du Fallafela pa se zovu, primjerice, King falafel, kako bi turisti pomislili da je to mjesto koje su odlučili posjetiti Vrhunac našeg pariškog gastronomskog doživljaja zbio se iduće večeri kada smo se vratili preko Seine i ponovno izašli u sedmu parišku četvrt. Ovaj odabir bio je posve slučajan nakon švrljanja po Googleovoj mapi i provjere ocjena na istom servisu, da bismo na kraju večeri ustvrdili da je ovo restoran kakav bismo imali da se bavimo ugostiteljstvom. Le Comptoir de la Traboule nalazi se u Rue Augereau, a krasi ga opuštena atmosfera, prostor je malen, ali oku ugodan, na zidovima dominiraju moderne bijele pločice, a hranu pred gostima iza šanka kuhaju i služe gostima mladi chef Jules Monnet i njegova dva pomoćnika. U ovom malom, ali šarmantnom restoranu imaju jako veliku ponudu vina, u čijoj selekciji dominiraju organska, odnosno biodinamička vina koja su sada veliki trend, a da se u ovom lokalu sve vrti oko sljubljivanja hrane i vina, govori natpis “plats et vins gourmands” (fr. gurmanska jela i vina), koji se može vidjeti na nekoliko mjesta u restoranu. Uistinu mi je teško prenijeti koliko su dobra jela u izvedbi mladog chefa Monneta, kojeg zanima i kinematografija, ali srećom za nas i ostale goste, odabrao je ugostiteljstvo. Za ovu večeru odabrali smo arancine u corn flakesu sa šampinjonima, koji su stajali devet eura, svinjsku potrbušinu na baskijski koja se marinirala 36 sati za 16 eura i rolanu piletinu s grilanim kineskim kupusom u umaku od cajun papričice i preljevom od dinje također za 16 eura. Jela su savršena, a cijene znatno pristupačnije nego u mnogim našim mjestima na Jadranu. Za desert smo podijelili dekonstrukciju Pavlove torte čija je cijena osam eura. Predjelo, glavno jelo i desert za 21 euro Posljednji dan prije popodnevnog odlaska na zrakoplov za Zagreb iskoristili smo za šetnju legendarnim Montmartreom te popili kavu i pojeli palačinke u Café des Deux, u kojem je “radila” filmska Amelie. No te palačinke nisu za preporuku, ali uostalom niste na ovo mjesto došli da biste jeli palačinke, nego da biste se fotografirali za šankom iza kojeg je stajala Amelie Poulin. Ako ništa drugo, Café des Deux barem je autentičan pariški kafić s neonskim svjetlima i podnim pločicama specifičnog uzorka. Posljednji restoran koji smo posjetili dugo ću pamtiti jer nisam siguran da igdje u Zagrebu, a pogotovo ne na Jadranu, možete naći ovakvu ponudu: predjelo, glavno jelo i desert za 21 euro po osobi. A glavno jelo doista je golemo, što možete vidjeti na fotografijama u članku. Moja bolja polovica odabrala je pola pileta, ja ramstek u zelenom papru s mahunama i prženim krumpirićima, a za desert smo odabrali tart od limuna i ponovno crème brulée. Kombinaciju za 21 euro po osobi u vrijeme ručka nudi velik broj restorana i to je uistinu ponuda za svačiji džep, a porcije su toliko obilne da mnogi turisti dijele jedan slijed. Pokraj nas je sjedilo nekoliko parova, što kineskih što japanskih, i činili su upravo to, dijelili slijed. Nisam zapisao ime ovog specifičnog restorana, ali u Parizu je niz takvih. Ovaj u kojem smo uživali nalazi se nedaleko od “zida ljubavi”, poznatog zida u parkiću u kojem je na svim jezicima napisano “volim te”.