Veliki intervju s arhitektom Antom Vrbanom

JEDAN OD NAŠIH NAJCJENJENIJIH INA J NAGRAĐIVANI J IH ARHITEKATA, ČIJI STAN JE KRASIO PRVU NASLOVNICU LIVINGA, GOVORI I BROJNIM PROMJENAMA U TIH PROTEKLIH OSAM GODINA

Kada vam netko u dogovoru za intervju kaže da nema problema jer je “ovih dana samo po Europi”, onda, baš kao u crtiću, imate upitnik nad glavom. Kada je riječ o Anti Vrbanu, jednom od naših najcjenjenijih i najnagrađivanijih arhitekata, uzmete te riječi zdravo za gotovo jer on je istinski radoholičar kojeg njegov posao vodi doslovno po cijelom svijetu, arhitekt koji uz London ili Dubai uvijek ima barem nekoliko gradilišta u Hrvatskoj i Zagrebu. I za njega je posve nevažno je li to gradilište stan prijatelja od 30 kvadratnih metara ili pak neka velebna kuća od tko zna koliko stotina kvadrata. I da, on je arhitekt koji je svakog dana prisutan na gradilištu i kojem je najslađi obrok u danu sendvič koji sa svojim ljudima pojede na tom istom gradilištu.

Prvi broj Livinga, magazina Večernjeg lista, izašao je 2015. godine, s vašim stanom na naslovnici. Koliko se arhitektura promijenila u ovih zamalo osam godina?

Promijenio se cijeli svijet, a s njim i arhitektura. Nakon COVID-A kao da živimo u drugačijoj stvarnosti, promijenili su se ljudski rituali, svima je dom postao puno važniji, puno je biljaka ušlo u kuću, puno zelenila, tonovi su postali puno manje agresivni. Sve je otišlo prema udobnosti, što je u redu. Ljudi su počeli bolje organizirati svoj prostor, inzistira se na udobnosti, ali i na nekim starim vrijednostima, obnavljaju se neki obiteljski komadi namještaja... Mislim da je to odlično jer pažnja je sad usmjerena na dom, što prije nije uvijek bio slučaj. Sada su tu djeca, puno se više radi od kuće, pa nam treba i radni prostor... svatko se zapravo na nov način adaptirao u svojim granicama i zaista je sve drugačije.

Imate li barem neki okvirni broj koliko ste projekata odradili u ovih osam godina?

Ne znam točno, ali rekao bih šezdesetak. Mi radimo i glavne i izvedbene projekte, nadzor na gradilištem i opremanje, ali ispada da, kada ljudima radim jedan projekt, nikada ne stane na tome, već se stalno nešto dalje ‘mućka’. I cijelo vrijeme pokušavam svojim ljudima objasniti da jednaku pažnju moramo posvetiti projektu od 30 kvadrata koji radimo za moju prijateljicu, a baš smo sada završili jedan takav posao, ili na neki megaprojekt od dvije tisuće kvadrata. Važna mi je ta atmosfera u kojoj radim jer čovjek treba ostati normalan i biti zahvalan. Ne dolazi se na poziciju na kojoj sam ja sada zato što je čovjek sladak, netko mu je dao priliku ili ga netko voli. Sve je to rezultat rada, ozbiljnog i predanog rada.

Zvuči kao ubitačan tempo?

Je, prilično. Oduvijek mi je posebno važno kako je cijela moja ekipa suradnika, svi s kojima radim, a u krizi je to postalo još važnije. Prvi nam se put dogodilo da je doslovno stao cijeli planet. Nama se smanjio broj poslova, ali smo cijelo vrijeme ipak radili. Želio sam održati taj kontinuitet, jer je važan kada se brineš za ljude koji su oko tebe. A ti ljudi su moj život. Bilo je važno da svaki od njih ima dojam da je sve u redu. I tako smo preživjeli.

Koji su projekti bili najvažniji u tom periodu?

Nikada poslove ne dijelim na važne i manje važne, možda im važnost osobno mjerim po nekom novom smjeru kojim sam krenuo ili po granicama koje sam želio probiti nekim projektom, ući u nešto nepoznato. Svatko u karijeri ima neku prekretnicu, a moj život ispao je takav da su iz najveće tuge izašli najveći projekti. Bez sjete nema ni svjetla... Jako su mi važni bili projekti koje sam radio za prijatelje, a Expo Dubai bio je pak izuzetno važan u poslovnom smislu. Da mi je netko prije deset godina rekao da ću imati prilike raditi hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi, rekao bih mu da nije normalan. Treba čovjek ostati u realnosti svoga djelovanja i zato je Expo bio san jer uvijek pomislim na prvi Expo u Parizu 1900., kada je otvoren Eiffelov toranj.

O tome piše i Krleža u “Glembajevima”.

Točno. Zapravo se ne usuđuješ razmišljati tako daleko, jer to je vrh djelovanja u mojoj struci. Hrvatski paviljon na Expo Dubaiju bio je prvi i jedini javni natječaj na koji sam se javio. Ne radim javne natječaje, ali ovo sam kao arhitekt radio s Real grupom i pobijedili smo, dobili ogromnu podršku od Ministarstva turizma kojem se naš projekt jako svidio. I taman smo krenuli i došao je COVID-19. Sve je odgođeno za godinu dana, no na kraju se ipak dogodilo. Oni su u pustinji napravili novi grad, s aerodromom, lukom, zaista nevjerojatno. Sjećam se, kada smo dobili rezultate, prvo sam nazvao mamu i rekao joj da ću raditi Expo. Ona je rekla: “Daj stani malo, ajmo na večeru, da proslavimo.” Naravno da nismo išli jer sam ja tu noć završio za crtaćim stolom i radio na svim onim detaljima koje je još trebalo razraditi. I taj je posao zaista bio poslovna prekretnica na globalnoj razini.

Koliko vam znači nagrada koju ste dobili za hrvatski paviljon na Expou?

Jako puno, jer jako puno je truda uloženo u taj posao. Želio sam pokazati našu baštinu, našu veliku zemlju i veliko

znanje hrvatskih ljudi, a to sam onda preveo u arhitektonski jezik. Želio sam da posjetitelj koji možda nikada nije čuo za Hrvatsku, ili ne zna mnogo o nama, dobije dojam o Hrvatskoj. A nagrada je važna i zbog toga što dolazi od ljudi iz struke, nije to neka PR nagrada. Stručno priznanje užasno je važno ne samo zbog mene nego i zbog cijele ekipe koja sa mnom to gradi.

Ono što je meni bilo vrlo zanimljivo u tom vašem radu za Expo taj je spoj prošlosti, baštine koju imamo, ali i pogled u budućnost?

Hrvatskim paviljonom želio sam pokazati da smo mlada zemlja koja ima dugu povijest, ali i zemlja koja ima optimizam i budućnost. Stalno se vraćamo u rikverc: tko je nama, što smo mi, gdje smo bili..., a imamo Matu Rimca koji je proizveo najbrži električni automobil na svijetu. Pa neka nam to bude fokus.

To mi je zanimljivo. Kako je to izgledalo, nazvali ste Rimca i rekli da želite Neveru?

Mate nam je dao auto i hvala mu na tome. U prvom razgovoru rekao sam mu da su naša tema veliki hrvatski umovi i da Nevera ne smije biti žuta (smijeh). Odmah je pristao.

Prva ideja je bila da Nevera visi na zidu kao slika, ali kako smo za paviljom morali dobiti više od 200 raznih dozvola, ipak smo automobil morali prizemljiti. Tako je od slike postao skulptura. No bila je to prava avantura: dobili smo dimenzije automobila, a kako smo imali unajmljeni paviljon, dakle nismo ga sami gradili, shvatili smo da imamo po jedan centimetar sa svake strane automobila da prođe kroz vrata u paviljon. Tada sam projektirao platformu koja je automobili zarotirala okomito da bočno prođe kroz vrata. Riječ je o automobilu koji ima abnormalnu vrijednost i tu nije bilo mjesta za pogrešku. Zato je to bio posao koji je trajao doslovno 24 sata, sam ulazak u paviljon oko sedam sati... Činilo se da nitko od nas ne diše do kraja. Ali ušla je.

I izašla?

Da, kroz ta ista vrata. To su poslovi u kojima se pomiču granice, a to je moguće samo ako imaš ekipu koja s tobom dijeli entuzijazam. Ja ne značim ništa bez njih. Mogu ja nacrtati tu platformu za automobil, mogu biti tamo, ali bez ljudi koji su oko mene zapravo ne mogu ništa.

Bio je to paviljon doslovno prepun hrvatskih velikana?

STRUČNO PRIZNANJE UŽASNO JE VAŽNO NE SAMO ZBOG MENE NEGO I ZBOG CIJELE EKIPE KOJA SA MNOM TO GRADI - ISTAKAO JE VRBAN

Jako me živcira što ljudi ne znaju da je Hrvat izumio padobran, da je naša prva hidroelektrana na Krki proradila jedan dan nakon one na Niagari, da su Hrvati napravili prvu operaciju na otvorenom srcu... Snimali smo za paviljon priču o Draženu Petroviću, Janici i Ivici Kosteliću... Mogu se poistovjetiti s tim ljudima jer znam koliko se rada krije iza svakog uspjeha. I ja sam bio klinac na faksu koji je odlučio raditi dok su se moji kolege zabavljali i živjeli najljepše studentske dane.

Jesu li vas pogodile kritike koje su se čule o paviljonu, o maslini, i to još u vrijeme dok je on nastajao? Mislim da je to dobro. Moj cijeli život je takav da plivam uzvodno i da to tvrdoglavo i uporno radim. Slična je drama bila i oko crkve u Kninu, ali kada su se otvorila vrata, stigla je nagrada International Property Awards za najbolji unutarnji dizajn javnog prostora u Europi i tada su svi ušutjeli. Ima raznih ljudi i ja to prihvaćen. Mislim da je to dobro, takve me reakcije drže u pripravnosti. Tako je bilo i s kritikama na račun masline. Bilo mi je jako važno da u našem paviljonu imamo nešto živo. Ta je maslina imala hidrataciju, posebne UV lampe, i danas je živa u Dubaiju. I bilo je važno što je ona došla iz Hrvatske jer sve što radim, radim po tom principu: ne pričaj mi priču, nego napravi ono što kažeš. Takav način rada meni daje sigurnost, a ako neko nakon tog megapaviljona, a s najmanjim budžetom na Expou imali smo veću posjećenost od paviljona koji su stajali 50 ili 100 milijuna eura, misli da se maslina malo osušila – OK. Nije na meni da mu šaljem demantije, tim više jer smo za taj paviljon nominirani za još neke velike stručne nagrade, što će se znati do kraja ove godine. Zato i jesam toliko zahvalan što sam bio dio te pozitivne priče.

Kako vama uopće izgleda uobičajeni radni dan? Budim se u 6, tip sam koji voli jutro i večer. Popijem kavu, moji u ured dolaze oko pola 8 i, ako sam u Zagrebu, do deset sam u uredu i onda krenu gradilišta do 14 sati. Zatim opet ured... No ja ne planiram puno unaprijed, po nekom generalnom rasporedu puni smo dvije godine unaprijed, ali stvari su “betonirane” jedno mjesec dana unaprijed, iako i taj raspored ponekad razbucam poput bandita. U 20 sati sam svaki dan u teretani i to je to.

Kada smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi da putujete ovih dana samo po Europi, a to je kao autobusom. Kako uopće izdržavate taj tempo?

Ne razmišljam o tome, mene moj posao ne umara. Zna se dogoditi, ako pretjeram, da se tijelo pobuni, a glava još radi. Tada znam da trebam odspavati ili se malo odmaknuti. Moji su dani takvi da imam cilj i idem prema njemu najbolje što znam. Ima u tome užasno teških dana, ima i predivnih, milijun puta sam izgubio, ali sam milijun i pol puta dobio.

Rekla bih da posao arhitekta, naročito kako vi to radite, projekt u kompletu, zahtijeva mnogo psihologije?

Apsolutno. Na početku uvijek pitam: što ste htjeli a da vam to nitko nije znao napraviti. I što dobijem veći input, to je bolje. Naravno, ljudi su različiti, karakteri se razlikuju, ali ja slušam sve želje, čak i one dječje. Sa svima puno razgovaram i onda sve te želje prevedem u arhitekturu, na način da moj potpis ostane prepoznatljiv.

Danas, ako imate sredstva, u arhitekturi i dizajnu ništa nije nemoguće

Svi mi imamo kuću iz snova, stan iz snova, sobu iz snova... Što kada morate srušiti nečije snove?

Nikad to ne radim.

Znači, nema nerealnih želja?

Hvala Bogu, nisam imao klijente koji su tražili takve stvari. Danas, ako imaš sredstva, zapravo ne postoje stvari koje se ne mogu napraviti. Nažalost, moji najbolji projekti vezani su ugovorima o tajnosti, ali zaista sam radio svašta i uvijek sam završio to što sam radio. Mislim da je to jako važno.

Nekoliko ste puta u ovom razgovoru spomenuli pomicanje granica. Pomiče li ih Večernjakov magazin Living?

Apsolutno! Jako je važno da postoje takve publikacije, a Living je poseban po svom sadržaju, ali i činjenici da daje priliku i mladim ljudima koji tek počinju. Takav sam bio i ja, klinac koji je počeo još za vrijeme studija. I u tome se uvijek prepoznam. Uz to Living i super izgleda, odlično je dizajniran.