ISPOVIJEST

Medicinska sestra Anja Štajcar o dugoj borbi s COVID-OM

Kako je bilo u početku raditi s COVID bolesnicima, kako se zarazila i kako to da, nažalost, još uvijek nije izliječena! Ovo je priča mlade medicinske sestre koja se mjesecima bori s COVID-19, ali ne predaje se...

Moje ime je Anja Štajcar, bacc. med. techn. Imam 23 godine, vi ša sam medicinska sestra i ovo je moja priča o virusu SARS-COV-2. Prošle godine u ovo vrijeme bila sam još studentica sestrinstva i priželjkivala da ću uskoro početi raditi i osamostaliti se. Bilo je neobično završiti fakultet i obraniti završni rad u vlastitoj kuhinji, ali tješimo se pa kažemo “novo normalno”. U listopadu 2020., tri tjedna nakon obrane završnog rada, počela sam raditi na odjelu kardiologije u OB-U “Ivo Pedišić” u Sisku. Posao sam dobila tako brzo zbog manjka osoblja koji je prouzročio virus SARSCOV-2. Svaki početak je stresan i sa sobom nosi niz promjena koje čovjek mora proći. Počinjem raditi svoj prvi posao u vrijeme pandemije i zapravo i ne slutim kako će to izgledati. Došla sam na odjel i osoblje koje inače tamo radi je kompletno bilo u izolaciji tako da je uskakao tko je kako mogao s drugih odjela. Period učenja i privikavanja na novonastalu situaciju za mene je bio nepoznat pojam. Odmah sam se upoznala sa zaštitnim odijelima, izolacijama, vizirima i svom potrebnom opremom za borbu protiv virusa SARS- COV-2. Naravno, kako je meni cijela situacija bila nepoznata, tako je i bolnici, a vjerujem i cijelom svijetu. Trudili smo se što više spriječiti širenje virusa, ali nije bilo jednostavno. Zapravo, bilo je nemoguće. Sami odjeli nisu adekvatni za zbrinjavanje pacijenata koji su pozitivni na virus SARS-COV-2 i nemate mogućnost pravilnog izvođenja izolacije, prozračivanja, presvlačenja i skidanja infektivnih odijela i opreme. Radili smo kako smo znali i mogli. Na odjelu kardiologije govorimo o starijoj populaciji teških pacijenata što podrazumijeva maksimalnu skrb, njegu i brigu o njima.

KAKO JE SVE POČELO...

Greške su se događale i s najboljom namjerom dolazili su nam pacijenti na odjel s negativnim brisom, koji je, nažalost, napravljen prerano. Problem bi nastao nakon nekoliko dana kada bi pacijenti postali febrilni, govorili nam da se osjećaju loše i tek tada bismo ih izolirali i ponovili bris. Nalaz brisa čekao se određeno vrijeme i u većini slučajeva bio bi pozitivan. Imate 3-5 pacijenata u sobi i više ni sami ne znate gdje se virus proširio, što na osoblje, što na pacijente. Jedno vrijeme gurali smo tako, a onda se i moj bris pokazao pozitivnim.

IMALA SAM GROZNICU KAKVU NE PAMTIM

Završila sam svoju smjenu od 12 sati, iscrpljena i premorena s još malčice snage da se istuširam i legnem u krevet. Oko 2 sata u noći probudila me najgora groznica koju sam ikada osjetila, toliko sam se tresla da nisam mogla smiriti čeljust. Temperatura mi je bila 40,5 Celzijevih stupnjeva i nisam je uspijevala sniziti, a groznica je bila sve jača i jača. Nikada neću zaboraviti tu noć i to da sam jedva čekala jutro da se uputim u hitnu ambulantu. Simptomi s kojima sam došla su febrilitet, groznica, malaksalost i jaka bol u donjem dijelu leđa. Primila sam intravenoznu terapiju, napravila kompletnu obradu i, naravno, bris na virus SARSCOV-2, čiji je nalaz došao očekivano pozitivan i zapravo je bilo samo pitanje vremena. Otišla sam doma pozitivna na koronavirus s uputama za simptomatsku terapiju, mirovanje i da se, u slučaju pogoršanja, javim u hitnu infektološku ambulantu.

Došla sam iz bolnice i shvatila da ne osjećam ni miris ni okus i tako je bilo sljedećih mjesec dana. Ekstreman umor, iscrpljenost, glavobolja, temperatura, teško disanje i kratak dah. Tako su izgledala moja sljedeća tri tjedna izolacije.

Kako u nekoliko sati veoma aktivna osoba dođe do toga da joj za šetnju psa treba psihička i fizička priprema, kako uopće krenuti kad ste svjesni da ne možete? Naravno, uzmimo u obzir da ste u službenoj samoizolaciji pa je šetnja psa ograničena na dvorište i sretnik ste da uopće imate dvorište. Kako objasniti psu koji se cijeli svoj život šeće dva puta dnevno da to sada ne može i da će morati sve obaviti u svom dvorištu? Teško! Poistovjetila sam se sa svojim psom, kojemu je dnevna rutina ograničena na njegova četiri zida, krevet i eventualno dvorište. Dvorište do kojeg izgubite kompletnu snagu da uopće dođete do njega. A da ne govorimo o trećem katu. Svakodnevno sam imala