Večernji list

AGONIJA DUGOG COVID-19

osjećaj da osvajam Mount Everest uz pljesak kada bih se dovukla do gore. Zatim bih se otkotrljala u krevet i tješila da samo trebam odležati dva tjedna i da se sve vraća na staro. Dobro, neću vam lagati, možda me i malo tješila činjenica da ću sigurno izgubiti apetit i s njim i koji kilogram s obzirom na to da ne razlikujem nijedan okus ni miris, ali ne. Jedan od većih dnevnih izazova bio je pojesti nešto, prisjećati se kakvog je to okusa i kako je nekad bilo ukusno ili nije, ma zapravo je tako svejedno. I tako u krug, krevet, spavanje, Mount Everest, pogađanje okusa, spavanje, krevet, Mount Everest, spavanje, spavanje, spavanje…

Dani prolaze i moje stanje ne mijenja se znatno…

Nemam više temperaturu, ali svi ostali simptomi su tu. Živim s dečkom i zajedno smo preboljeli COVID-19 i izdržali zajedničkim snagama samoizolaciju. Njega sam imala kao primjer da mu je svakog dana sve bolje, a ja nekako stagniram. Dva tjedna izolacije pretvorila su se u tri tjedna s obzirom na prisutnost simptoma, ali ja sam se i dalje osjećala loše.

Kada sam napokon malo došla k sebi i iz petnih žila se potrudila da se vratim u socijalizaciju i ostvarim društveni život, dogodio se potres. Tad sam živjela u Sisku, a tko bi rekao da će baš na našem području biti epicentar. Tamo se već godinama ne događa ništa pa bih sa sigurnošću rekla da neće ni potres, jer je i njemu tamo dosadno. Tako je zapravo i bilo jer u ožujku 2020. iz Zagreba sam se nakon potresa preselila u Sisak s odlukom i rečenicom: „Idemo u Sisak, tamo nema korone, a ni potresa.“

I ovako sam već bila na rubu svih snaga jer je virus iz mene izvukao što je mogao. Fizički stres, psihički stres i niz napada koje moje tijelo doživljava u vrlo kratkom vremenu baš je ono što se virusu svidjelo. A nekako imam osjećaj da mu se sviđa i dalje. i nemogućnost udaha bio je konstantno prisutan. Ja sam znala da moje tijelo, organizam i imunitet nisu ni približno kakvi su bili prije. Kako sam ja dala sve od sebe da se vratim u normalan život, tako je i COVID-19 dao sve od sebe da me iznova pobjeđuje.

Dana 15. ožujka 2021. probudila sam se s nekakvim čudnim pritiskom u plućima, ali otišla sam na trening i mislila da će prestati. Trening sam odradila veoma teško i postalo mi je još teže disati. Spremila sam se za posao i pri dolasku izmjerila temperaturu koja je bila normalna i napravila sam brzi antigenski test na virus SARS-COV-2 kao i svakog ponedjeljka. Test je bio negativan. Tijekom dana moje je disanje postajalo sve lošije, a s disanjem i opće stanje. Pri svakom udahu javljala mi se bol ispod lopatica, koja je bila toliko jaka da sam htjela plakati. Osjetila sam da mi temperatura raste i u konačnici je narasla do 38,5 stupnjeva. Otišla sam ranije s posla, sjela u auto i krenula tražiti gdje se mogu uputiti po pomoć. Nazvala sam milijun brojeva koje sam našla vezano za POST-COVID ambulantu. Napokon sam dobila ambulantu u Dubravi i tijek razgovora izgledao je ovako:

– Imate li uputnicu i termin?

– Nemam, možete li me, molim vas, sad naručiti? Ne osjećam se dobro, ne mogu disati i imam jake bolove pri svakom udahu.

– Da, mogu, prvi slobodan termin je u lipnju. Ima još sto ljudi prije vas koji čekaju s raznim problemima.

– U redu, jasno mi je da ima puno ljudi koji čekaju. Možete li me, molim vas, uputiti kome da se javim za pomoć i što da napravim?

– Ne znam, to nije moj posao – zaključila je ljubazna sugovornica.

I dalje sjedim u autu i ne znam kamo da krenem jer nekakvo smisleno rješenje nemam. Bol je sve jača, disanje sve teže i lagano počinje panika jer sam se našla u nepoznatoj situaciji i nemam mogućnost osnovne radnje jednog živoga bića, a to je disanje. Odlučila sam otići na hitni prijam u KB Dubravu u nadi da će mi netko pomoći. Imala sam osjećaj da vožnja

“ZAVRŠILA SAM PROGRAM PLUĆNE REHABILITACIJE I ZADOVOLJNA SAM JER SADA MOGU KONTROLIRATI NEDOSTATAK ZRAKA”

ZDRAVLJE

hr-hr

2021-05-22T07:00:00.0000000Z

2021-05-22T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281857236438772

Vecernji List