1 S pravom se pacijenti boje da su možda loše pregledani

Oči su prozor u dušu, pogledaj u moje oči pa ćeš znati što osjećam… Nisam bez razloga ovako započela priču jer, ako bolje razmislite, imate li i sada kad smo maskirani do očiju mogućnost točne procjene raspoloženja osobe s kojom razgovarate? Bilo da je to prodavač u dućanu, prolaznik, a i vaš liječnik? Dodatno, maska mijenja i ton glasa kojim govorimo pa više ni po njemu ne možemo naslutiti raspoloženje čovjeka. Primijetila sam da slabije razumijem osobu s kojom razgovaram, da moram glasnije govoriti pa nerijetko ispada da vičem… Iz ovog uvoda lako je shvatiti da su se stvari promijenile i da su donijele neke nove situacije na koje moji pacijenti i ja nismo bili spremni.

Danas, kad mi pacijentica uđe u ambulantu, ne znam procijeniti kako je raspoložena, a još ako uz masku na licu nosi naočale koje se magle, nemoguće je vidjeti mimiku lica, koja mi nekada puno više može otkriti nego same riječi. Ta neverbalna komunikacija je, sad shvaćam, jako bitna u razumijevanju između mene kao liječnika i pacijenta. Tijekom ovih sad već 18 mjeseci dogodilo mi se više puta da sam i ja skinula masku, ili sam to tražila od pacijentice, jer mi je trebala pokazati nešto na licu pa se događalo i da se ona toliko uznemirila ili rasplakala da je bilo normalno da joj dopustim da skine masku. Do sada sam se nerijetko i rukovala s pacijenticom ili njenom pratnjom, a sada je to blago rečeno postalo potpuno neprimjereno.

Smanjili smo na najmanju moguću mjeru dodirivanje pacijenta, skratili smo vrijeme provedeno s pacijentom, pogotovo prvih mjeseci kad se ništa nije znalo, kad smo (iskreno) svi bili u strahu jedan od drugog, provjetravale su se ambulante, radile pauze između pacijenata, bili smo frustrirani i mi liječnici i pacijenti.

S pravom se pacijenti boje da su možda loše pregledani, a tek ćemo vidjeti je li to slučaj. Iako sam uvijek u svom radu koristila rukavice i nije mi neka novost navlačiti ih na ruke, ipak se više ne događa da pacijenticu dodirnem golim rukama, što sam nekada normalno radila ako je za to postojala potreba. Sada to izbjegavam, osim kad je neophodno. Nadam se da ćemo se s vremenom prestati bojati jedni drugih, da ćemo vratiti toplinu i empatiju u komunikaciju. Naš mediteranski temperament i način života navikao je na zagrljaje, rukovanja, dodirivanje, strah me da je to nepovratno promijenjeno. Moja generacija sjećat će se tih starih dobrih vremena, žao mi je mladosti koja je krajnje zakinuta za slobodu koju smo mi imali.