Prva dobra radna navika:

CETIRI KORISNE RADNE NAVIKE KOJIMA CETE SPRIJECITI UMOR I BRIGE

Sklonite s radnoga stola sve što nije povezano s neposrednim poslom.

Roland L. Williams, predsjednik Sjeverozapadnih željeznica, rekao je: “Covjek kojemu je radni stol uvijek zatrpan raznim papirima pomoci ce sebi ako sa stola ukloni sve što mu nije trenutacno potrebno. Tako ce moci raditi brže i efikasnije. Ja to nazivam dobrim gospodarenjem, prvim korakom za ucinkovit rad.” Posjetite li Kongresnu knjižnicu u Washingtonu, na stropu cete vidjeti rijeci pjesnika Alexandera Popea: “Red je prvi zakon neba.” Red bi trebao biti prvi zakon i u poslu, zar ne? Nažalost, kad pogledate kako izgleda prosjecan radni stol u uredima, vidjet cete neuredne hrpe papira i uredskog materijala. Urednik jednog casopisa iz New Orleansa rekao mi je kako je tajnica odlucila rašcistiti jedan od njegovih stolova i pritom je našla pisaci stroj koji su dvije godine tražili!

Sam pogled na stol prepun pisama na koja nismo odgovorili, izvještaja i koncepata dovoljan je da izazove smetenost, napetost i zabrinutost. A to i nije najgore. Taj nas prizor podsjeca na to da moramo obaviti mali milijun stvari, a da za to jednostavno nemamo dovoljno vremena. Ta je cinjenica dovoljan razlog za ozbiljnije probleme kao što su povišeni tlak, srcane tegobe i cir na želucu. (...) Slavni psihijatar dr. William L. Sadler iznio je slucaj pacijenta kojemu je tom metodom pomogao izbjeci živcani slom. Taj je covjek bio direktor jedne velike tvrtke u Chicagu, a kada je ušao u ordinaciju, bilo je ocito da je napet i zabrinut. Znao je da je došao do ruba živcanog sloma, ali nije mogao odustati od posla. Trebala mu je pomoc. “Dok mi je pacijent objašnjavao svoje poteškoce”, rekao je dr. Sadler, “zazvonio mi je telefon. Zvali su me iz bolnice; umjesto da odgodim razgovor, odlucio sam odmah riješiti problem s kolegom. Naime, uvijek nastojim sve odmah riješiti. Tek što sam spustio slušalicu, telefon je ponovno zazvonio. I taj je poziv bio hitan pa sam obavio razgovor. Treci sam put pacijenta prekinuo kada je kolega ušao u ordinaciju jer mu je trebao savjet u vezi s pacijentom u teškom stanju. Kad sam i taj razgovor obavio, okrenuo sam se pacijentu ispricavajuci se što sam mu oduzeo toliko vremena. No on je izgledao vrlo raspoloženo, potpuno drukcije nego kada je došao. ”Nemojte se ispricavati, doktore”, rekao mi je. “Mislim da sam u posljednjih deset minuta shvatio u cemu je moj problem. Idem sada u ured razmisliti o svojim radnim navikama. No prije nego što odem… bi li vam smetalo da zavirim u vaš radni stol? Mislim, ako nije nezgodno.’”

Dr. Sadler je otvorio ladice. U njima nije bilo nicega, osim uredno složenih lijekova. “’Dobro, a gdje držite nezavršene poslove?’ ‘Nigdje, svi su završeni’, odgovorio sam mu. ‘A pisma na koja trebate odgovoriti?’ ‘Na sve sam vec odgovorio. Uveo sam pravilo da odgovor odmah diktiram tajnici.’”

Nakon šest tjedana pacijent je dr. Sadlera pozvao u posjet. Sve se promijenilo, i njegov izgled i izgled njegova ureda. Otvorio je ladice radnog stola. U njima nije bilo nedovršenih poslova.

“Prije šest tjedana,” rekao mu je, “imao sam tri radna stola u dva ureda i nisam znao gdje mi je glava od posla. Nakon razgovora s vama, sve sam rašcistio i bacio tone papira. Sada radim za jednim stolom, rješavam poslove cim do u i nemam gomile neobavljenih zadaca koje su me prije gušile i zabrinjavale. Osjecam se kao drugi covjek. Osim toga, zdrav sam kao dren!” Charles Evans Hughes, bivši vrhovni sudac, rekao je: “Ljudi ne umiru od previše rada.

Ubijaju ih previše rasipanja vremena i zabrinutost.” Da, ubijaju ih rasipanje energije i brige zbog neobavljenih poslova.