OSTAVŠTINA PREDAKA

KOLIKA JE VAŽNOST RAZLIČITIH TIPOVA INTELIGENCIJE?

Katkada precjenjujemo standardni kvocijent inteligencije (IQ) baziran na logičkomatematičkoj komponenti. Istraživanja pokazuju da IQ pridonosi čovjekovu realnom uspjehu i osjećaju zadovoljstva s najviše 20 posto. Očito treba razvijati i druge oblike inteligencije kao što je emocionalna inteligencija, a u okviru nje dvije temeljne sastavnice. Jedno je intrapersonalna, koja uključuje prepoznavanje ranih osjećaja sebe kao i našu autentičnu motivaciju, koja je opet vezana uz naše osjećaje. Druga sastavnica je interpersonalna i ona uključuje empatiju i prepoznavanje osjećaja drugih kao i usklađivanje komunikacije nas s drugim ljudima. U djetinjstvu nas uče kako postoje krajnje dobri i krajnje loši likovi u bajkama i pričama. U ostatku života shvatimo da uz bijelu i crnu postoje i druge nijanse. Neki ljudi ostaju na toj djetinjoj poziciji i život provedu na klackalici zvanoj crno-bijeli svijet. Primjenjujući načela psihodinamike i shvaćajući da je život narativ kompleksniji od bilo kojeg računala, može nam biti bolje! Primjer su za to sukobi među ljudima, kada se primjenjujući crno-bijelo načelo, osoba drži toga da samo ono što je apsolutno prihvatljivo može biti dobro, a bilo kakva kritika bude doživljena kao napad na sebe, bez mogućnosti popravka. Koji put kad vidimo kako je doista onom drugom koji nas nervira, možemo biti manje kritični prema njemu i bolje ga razumjeti, naravno u konačnici i nama će tada biti bolje.

rimo o korijenima tih, neprimjerenih ponašanja. Svaki čovjek nosi od rođenja u sebi dva suprotstavljena nagona, a to su nagon libida, kao pozitivan nagon, i agresija, kao negativan nagon. Osoba koja teži ravnoteži ima dominantno derivate pozitivnog nagona, a agresivni dio, koji također postoji, nije stršeći u psihi i nije ugrožavajući. Taj nagon stavljen je pod kontrolu i osoba zato može uredno funkcionirati, kako s drugim ljudima tako i sama sa sobom. Katkad je bolje, katkad nije, ali funkcionira. Kod osobe koja pokazuje primitivne mehanizme obrane i agresivna ponašanja, nagon agresije je stršeći i dominantan. Pojednostavljeno gledano, nasilnik kao odrasla osoba koristi psihološke nezrele mehanizme, kao što je projekcija, putem koje sve problemsko u sebi pripisuje drugima, ili rascjep, gdje sebe vidi kao ispravnu, a druge ljude kao neispravne i loše. Takva se osoba osjeća ugroženo i nevoljeno te zato fizičku agresiju prividno doživljava kao model preživljenja jer u ranom razvoju nije dobila jasne poruke prihvaćanja. Po tome je nasilje i agresija suštinski kompenzacija osjećaja unutarnje inferiornosti i kompleksa manje vrijednosti koji su poput crne rupe i ne daju mira. Upravo razumijevajući nastanak nasilja, možemo pomoći i različitim supkulturama da uđu u korijen ponašanjima kao što su tučnjave navijača i slično.

Kako ocjenjujete psihičko stanje hrvatske nacije nakon pandemije koronavirusa, potresa i sada rata u Ukrajini?

Čovjek je biće koje ima četiri sastavne komponente: tjelesnu (biološki faktori), psihološku (važnost odnosa s drugima), socijalnu (čovjek je društveno biće) i duhovnu (dublje spoznaje). Navedeno znači kako društveni, okolinski faktori u značajnoj mjeri utječu i na psihičko funkcioniranje pojedinca i grupa. Tako je, primjerice, u prvoj polovini

U djetinjstvu nas uče kako postoje krajnje dobri i krajnje loši likovi u bajkama i pričama. U ostatku života shvatimo da uz bijelu i crnu postoje i druge nijanse. Postoji u ljudskoj psihi nešto što se zove arhetip, to su praslike, ostavština naših predaka koja ulazi u naše kolektivno nesvjesno. Pozitivne poruke koje transgeneracijski dobivamo mogu nam dati snagu da preživimo i u teškim životnim situacijama. Primjer je serija pandemija koje su ljudi kroz razvoj čovječanstva uspjeli pobijediti pa će tako biti i u ovoj. i sredini 20. stoljeća grupa bila jače adaptivno rješenje za funkcioniranje pojedinca. U novije vrijeme niz istraživanja pokazuje kako se traži sve veći stupanj individualizma uz jaku kompetitivnost među ljudima da bi se istaknula svoja uloga u društvu. Navedeno je vidljivo i u perfekcionizmu te porastu poremećaja hranjenja i anksioznih poremećaja u mlađoj populaciji. U našoj, zapadnoj sociokulturi čovjek sve manje koristi grupu kao adaptivno rješenje, a sve više tendira funkcioniraju izvan grupe. Značajno istraživanje Betty Ford i suradnika pokazuje da tzv. individualistička društva u kojima je osoba usmjerena dominantno na sebe i svoje potrebe, imaju nižu razinu sreće od kolektivističkih, gdje pojedinac puno više ulaže u grupu. Kao psihijatar rekao bih da ljudi zanemaruju kako empatijom i davanjem drugima i sami puno dobivaju. Stoga je i gledajući rat u Ukrajini bitno da pokažemo empatiju prema ljudima koji su u nevolji, a manje da moraliziramo o tome što je dobro, a što nije u političkom smislu. Pandemija koronavirusa i potresi sasvim sigurno značajno su utjecali na psihu ljudi. Veliki stresori, a tu spadaju i pandemija i potresi, pogađaju nesvjesno čovjeka, dakle dublje razine. Bilo bi bolje da samo površni dijelovi psihe dobiju udarac, ali kod jačih stresora to nije moguće, nego i dublji dijelovi psihe stradaju. Navedeno znači da kada nesvjesno bude pogođeno, normalna i uravnotežena osoba isto tako može pokazivati znakove većeg psihičkog nesklada ili distresa, od smetnji iz kruga anksioznosti, nesanice, do razdražljivog i promjenjivog raspoloženja pa čak i do iracionalnih ponašanja, koja su ipak vrlo rijetka. Bitno je shvatiti da se u borbi osobe s tim jakim stresorima psiha pojedinca na neki način čisti putem simptoma. Dakle, kada bolje razumijemo dinamiku simptoma, oni nisu nužno i jedino loši, nego spadaju u obrambene mehanizme i adaptacijske aktivnosti. Naravno, kada su simptomi teški i umjereno ili značajno ometaju svakodnevno funkcioniranje, potrebno je potražiti stručnu pomoć. Na Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-A Zagreb, ustanovili smo porast dolazaka ljudi na psihijatrijske preglede, a vezano direktno uz posljedice pandemije i potresa. Za psihičko stanje nacije bitno je da budemo svjesni kako su dobri odnosi nas s drugim ljudima iznimno bitni u jačanju dobrog stanja nacije. Pri tome je bitno da vidimo cjelovitu sliku, da nam u fokusu nisu samo problemski i negativni fenomeni društva, nas i drugih ljudi, nego da imamo snage prihvatiti i pozitivne dijelove.

Jesmo li ikad zapravo sami? Pa i ne baš. Tehnologija je osigurala da smo uvijek povezani s ostatkom svijeta. Ucinila je da nas od interakcije dijeli jedan klik i otad je svijet postao puno manji. U isto vrijeme svakodnevno vidimo poticanje na suradnju i pokrete vezane za to u svakom aspektu našeg rada i života. Popularne rijeci idu u beskraj: grupno razmišljanje, izgradnja tima i timski rad, angažman itd.

Ideja o usamljenom geniju blijedi, a suradnja je nova kraljica. Ovi pokreti zasjenili su jedan od najvažnijih dijelova naših života – samocu.

Kao što je rekao Nikola Tesla: “Budite sami – to je tajna stvaranja: budite sami, tada se ra aju ideje”.

Moc samoce ne treba odbaciti. Nažalost,