Publication:

Slano & Slatko - 2021-04-17

Data:

Let Me Entertain You!

Chef Mjeseca

Melita Redžić Savičić Sandra Šimunović/pixsell

Ako ste se pitali gdje je posljednjih godinu dana nestalo sve ono pozitivno u ljudima, eno ga u Jurjevskoj, kod Marina Rendića! Vlasnik i glavni chef kultnog bistroa Apetit radi na mlazni pogon, a što ga u ova šugava vremena pokreće, otkrio nam je usred snježne mećave koja mu je poremetila sve planove za taj dan KAD TJEDNIMA UNAPRIJED ISPLANIRATE ZA PROLJETNO IZDANJE MAGAZINA SNIMITI PREKRASAN GASTROEDITORIJAL NA NAJLJEPŠOJ TERASI U ZAGREBU, A NEBO VAM POŠALJE SNJEŽNU OLUJU KOJA TRAJE SAMO TAJ JEDAN JEDINI DAN, ONDA NISTE DOBRE VOLJE. Barem niste dok ne kročite kroz vrata restorana i ugledate nasmijano lice čovjeka koji taj isti dan uopće neće moći raditi jer – kad nema terase, nema ni posla. Pa kad shvatite da to nimalo nije utjecalo na njegovu dobru volju da sve odradi s vama kako ste se dogovorili, malo se posramite jer njegov je problem ipak malo veći od vašeg, da ne spominjemo sve druge ljude i s čime se nose ovih dana. Marin Rendić već je 25 godina u ovom poslu i kaže da nikad nije doživio ništa slično. – Pandemija je nešto posve drukčije od svih poteškoća s kojima sam se u poslu susreo. Živimo iz dana u dan, veselimo se svakom danu u kojem smo otvoreni, da ne spominjem svakog gosta koji prođe kroz naša vrata. Oduvijek smo tu radi ljudi koji dolaze da bi kod nas jeli, a mislim da sad više nego ikad trebamo biti ponizni i sretni što nam je gost došao u ovim uvjetima – objašnjava svoju životnu i radnu filozofiju Rendić. A gosti dolaze čim im stožer to dopusti – telefoni odmah zvone, rezervacije stižu, doduše ne kao nekad kad si tjedan dana prije bio bukiran, sad se ljudi premišljaju do posljednjeg trenutka. I dobro razmisle prije nego odluče gdje će taj dan jesti. Zato je važno, kaže Rendić, da sad više nego ikad ugostitelji daju sve od sebe i ulože dodatan trud da bi gostu udovoljili. U Apetitu reakcije svojih gostiju daju na uvid svima, čim uđete u restoran, čeka vas ogromna knjiga dojmova u kojoj su same pohvale i to na brojnim svjetskim jezicima! Pored ove knjige nalazi se još jedna u kojoj možete razgledavati isječke novinskih i magazinskih članaka o Rendiću koji su krunski dokaz da ta pozitivna energija nije od jučer i nije isforsirana – osmijeh je uvijek bio tu, samo se borice oko njega lagano množe. Optimizam kao stil života Čovjeku mora goditi kad ga samo hvale, primijetili smo. – Dojmovi su nam vrlo važni, uvijek pratimo dojmove i kritike, osobito sad kad moramo raditi više nego ikad i veseliti se stvarima kojima prije nismo jer smo ih uzimali zdravo za gotovo. Situacija je takva kakva jest, moramo biti optimistični. Odnosno, ja to želim biti jer sam itekako svjestan da je posljednjih godinu dana depresija jedan od većih problema, a ja ne želim biti dio te priče. Radim s ljudima i za ljude, gosti ovamo dolaze uživati i opustiti se, a ne gledati depresivnog chefa. Kad meni gost ode doma sretan i zadovoljan, onda sam i ja sretan. Hrana je nešto što ljudima uljepšava dan, ispunjava ih, čini ih sretnima. To je i naša misija, da svojim tanjurima činimo ljude sretnima i ispunimo ih pozitivnom energijom. U ova vremena dobra hrana veseli više nego ikad – objašnjava, a mi dodajemo kako nam se čini da je gospodin Rendić posljednjih godinu dana dao ogroman doprinos sreći ovog napaćenog naroda kroz različite aktivnosti. – Evo, baš smo obilježili godinu dana od osnutka stranice Chef kuha doma. Imamo 120 tisuća pratitelja bez ijedne kune uložene u marketing. Pomogli smo ljudima i usput pomagali i sebi jer smo se odjednom našli u situaciji da ne možemo u vlastite restorane, nisu nam dali da kuhamo. Nismo tada ni sanjali da ćemo pokrenuti takvu lavinu – čudi se još sad. Zanimalo nas je jesu li im nudili suradnju s nekom od televizija jer mnogi obožavatelji vape i danas da se njihov show prebaci na malo veće ekrane od onih na mobitelima? – Imali smo neke ponude ali nismo se našli u njima, nisu nam se činile ispravne. Ono što mi želimo kroz platformu Chef kuha doma jest da ostanemo isti kakvi smo u našim amaterskim videima, ne želimo da nas netko stavi u neki format. Kad netko pristane na naše uvjete, pritom ne mislim na lovu, nego da ostanemo svoji i prirodni, mi ćemo vjerojatno pristati na suradnju. Želimo snimati na način na koji to radimo od početka jer to je ono što se ljudima svidjelo. Mnogi su uz nas počeli kuhati, čak i oni koji nikad prije nisu. U međuvremenu radimo na tome da taj naš projekt zadobije humanitarnu notu, želimo i dalje pomagati ljudima. Odlučili smo stipendirati jednog mladog chefa, a na poziv nam se javio ogroman broj ljudi. Prilika je izvrsna jer onaj kojeg odaberemo punih će devet mjeseci intenzivno raditi s tri vrhunska chefa, a tijekom ukupno godinu dana imat će priliku naučiti onoliko koliko netko ne nauči u pet godina – najavljuje Rendić. Petrinja se ne zaboravlja Baš kao i svaki projekt koji su sami inicirali, chefovi platforme Chef kuha doma i ovaj će samostalno financirati. Zasad nemaju partnere ni sponzore, ali Rendiću nije mrska ideja da se netko pridruži ovom projektu pa da u sljedećem ciklusu stipendiraju možda i deset kuhara, a ne samo jednog. Što više sretnih ljudi, to je on sretniji. Jedino gdje je bilo teško biti sretan i ostati pozitivan jest Petrinja, za tako nešto čovjek se teško može pripremiti. – Vidjeti kako sve što imate može nestati preko noći, to je jako tužno. U tom posvemašnjem kaosu bili smo sretni da možemo pomoći nekome kome je pomoć potrebnija nego nama, koji smo u tom trenutku također bili bez posla i bez ikakvih primanja. Sve počinje na Dolcu Dva sata nakon što smo se montirali na trgu, već smo imali pripremljenih 500-600 toplih obroka, radili smo punom parom, a tek su nas drugo jutro emocije žestoko oprale – prisjeća se Rendić i podsjeća da je osim njih, koji su bili medijski najeksponiraniji, tamo bilo kolega iz cijele Hrvatske koji su radili doslovce dan i noć, a da ih se nije ni spomenulo. Ne ponovilo se! Pa je li zbog svih tih gorkih iskustava ljutit na državu? – Država nama vlasnicima restorana ne daje ništa. Voljeli bismo da nam je više pomogla, ali neću se ja baviti politikom... Nisam ni za vrijeme potresa... Netko treba reći kako stoje stvari, ali ja nisam taj, ima tko se u našoj platformi vrlo efikasno bavi i hejterima i politikom! (smijeh) Odlučili smo onda da ćemo se do kraja razgovora umjesto politikom baviti onime zbog čega smo i došli – hranom. Kaže Rendić da kuhanje nije njegova profesija, nego strast, ljubav, njegov cijeli život (koliko bi nas to isto moglo reći za svoj posao?!). A da bi dobro kuhao, mora imati vrhunske namirnice i tvrdi da svaku sam odabire, što bi vjerojatno mnogi Zagrepčani koji se opskrbljuju na Dolcu mogli i potvrditi jer – teško ćete u rano jutro prošetati ovom tržnicom, a da ne ugledate Marina Rendića. Normalno, smije se i baca neke fore s prodavačima. No, šalu na stranu, usput radi vrlo važan posao. – Svako jutro sam na Dolcu. To mi je jako važno jer pratim tijek namirnice, isprobavam ih svakodnevno. Drukčije ne bih radio jer volim sam birati namirnice, za to moram imati vremena, otuda mi kreće radni dan... Koliko god bio iscrpljen jer radim od jutra do mraka, ne bih se toga odricao. Točno znam tko na Dolcu ima najbolje namirnice, tko ima najbolji krumpir, salatu, baby špinat... Jedino ponedjeljkom nisam na tržnici jer tada restoran ne radi, a to je inače dan kad je na Dolcu najlošija ponuda. Najbolja je ponuda petkom i subotom, nedjelja više nije, izgubila se... – tvrdi Rendić. Mi smo se pokušali vratiti na ono tko na Dolcu ima najbolje namirnice, ali nije nam odao tajnu. Kaže da je najbolji dio te priče u tome da sami otkrijemo. Mijenjamo jela, a ne jelovnik Idemo onda otkriti što sve krije proljetni meni bistroa Apetit? – Uvijek je tu riba, moraju biti škampi, školjke, vrhunsko meso... od povrća sam sada usredotočen na šparoge, divlje i uzgojene, bit će tu još svega. Planiramo, ali malo nas ograničava ova situacija pa ne znamo u kojem smjeru ići jer već sutra smo možda zatvoreni. Mijenjamo jela, a ne jelovnik. Imamo svoje “signature disheve” u restoranu koji su uvijek prisutni, ali kako se godišnja doba mijenjaju i dolaze nove namirnice, tako i mi ubacujemo nova jela na jelovnik. Dosta je škakljivo jer ne znaš koliko namirnica trebaš nabaviti, nemaš pojma hoće li danas ipak pasti kiša (ili snijeg!) pa onda ne možeš raditi. Možda će se promijeniti epidemiološka slika pa nemamo pojma hoćemo li za tri dana biti otvoreni ili zatvoreni. Jako je teško raditi ili bilo što planirati. Ipak, entuzijazam u pripremi menija i dalje je prisutan, možda više nego što je uobičajeno, bez obzira na uvjete koji čak i kad smo otvoreni nisu normalni, a ni pristupačni. Trenutačno nije normalno da je gost prisiljen jesti na terasi dok je još poprilično hladno, ali opet smo sretni što smo uopće dobili priliku da bilo kako radimo. Nama je chefovima najteže biti doma i ne raditi ništa, ne uživati u svom poslu – priznaje. Kad već sam spominje terasu i neprimjerene vremenske uvjete, podsjećamo kako smo i sami imali želju snimiti priču o proljetnom meniju na najljepšoj terasi u gradu. Pa nas zanima je li to općepoznata činjenica da je baš on sretnik s najljepšom terasom i je li otuda ta silna sreća u njemu (stvarno se čovjek ovdje odmah bolje osjeća!). – Meni je moja terasa ugodna, lijepa, puna dobre energije, a najljepša je kad je puna gostiju. Mi živimo i radimo za goste, bez gostiju nas nema – zaključuje. Gostiju će biti sigurno jer ničija nije do zore gorjela pa neće ni koronina, ali kako ih zadržati? Kako nakon 25 godina ostati u vrhu? Zar ne strahuje od kreativne krize, zasićenja...? – Svi mi prolazimo kroz nekakve krize kada nam se čini da ne želimo više raditi, ali upravo takvi trenuci, ako si ih preživio, daju ti potrebnu snagu da radiš još bolje i više. Evo, ovakve situacije, poput ove u kojoj se nalazimo, tjeraju nas da budemo još bolji jer gost danas više nego ikad bira gdje želi ići. Krizne situacije te u konačnici ojačaju. Marin Rendić dao nam je recept za ovaj prekrasan filet orade s finom hrskavom kožicom i izvrsnom kremom od celera koju ćete, sigurni smo, kombinirati u brojnim drugim jelima Sad smo svi imali prigodu vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti kako bi izgledao život u kojem ne možemo više kuhati za goste. Reći ću vam – taj je osjećaj jako loš. Da dođe do toga da u životu moram raditi nešto posve drugo, vjerojatno bih se prilagodio, ali zahvalan sam što ne moram. Naša je struka došla na drukčiji nivo, malo si zatvoren pa si onda otvoren... Velik broj ugostitelja takve uvjete nije mogao financijski podnijeti jer su imali veliki pogon, puno zaposlenih, brojni su razlozi. Ja sam zahvalan što mi i dalje možemo raditi. Jedini plan je – preživjeti krizu i ići dalje Sjeća li se kad je radio u ovako malom sastavu, koliko ih je trenutačno u restoranu? – Sad smo petorica u timu što za mene znači da radim od rane zore do sitnih sati, doduše sad radimo do 22 sata pa u 23 i ja završavam. Uglavnom, imamo smanjeni kapacitet radne snage jer ne želim zapošljavati nove ljude u situaciji u kojoj ne znamo što će dalje biti pa da se već sutra moram pozdraviti s njima. Radim s manjim, ali stalnim timom jer želim da ljudi u ova nesnosna vremena dobiju povišicu, a ne da ispaštaju zbog situacije. Jedino što sad planiramo jest preživjeti. Svi drugi planovi su stopirani, trudit ćemo se i dalje uveseljavati goste hranom i to je to. Velike investicije stopirane su do daljnjeg. Nije vrijeme za megaprojekte. Sada preživljavamo. Živi smo, otvoreni smo, radimo i veselimo se boljim vremenima – kaže Rendić i neka vas ne zavaraju ove silni izljevi zahvalnosti i poniznosti jer nema tu nimalo patetike – sve u vedrom duhu koji u ovako neizvjesnim trenucima može krasiti samo vrhunskog chefa i profesionalca, posve sigurnog u sebe i svoje sposobnosti. Zbog njih je valjda i jedan od rijetkih koji se mogu pohvaliti da je uspio održati posao živim i zdravim bez pomoći države koja ionako nije bila na raspolaganju. A što čovjek kojem je kuhanje poziv, ljubav i cijeli njegov život radi kad ne kuha, ono, kad je na godišnjem i odmara se. – Hodam po restoranima i isprobavam hranu! (smijeh) Mediteran je nešto čime smo okruženi i što me inspirira, ali volim se prepustiti užicima azijske kuhinje. I u mojoj kuhinji zadnjih godinu- dvije gosti mogu osjetiti utjecaj Japana. Slika govori tisuću riječi pa već i u prezentaciji jela možete vidjeti utjecaj o kojem Rendić govori, a kad dođu ta bolja vremena kojima se zajedno s ovim očaravajućim chefom nadamo, predlažemo vam da – ako već niste – otvorite stranicu Apetita i rezervirate svoje mjesto na njihovoj terasi. Priuštite si taj doživljaj, odvojite dva sata svog vremena i ne puno više novca nego što ćete potrošiti na lutanje Intersparom ili Konzumom kad pojma nemate što biste kuhali pa natrpate svašta u kolica i kad dođete doma nemate što konkretno kuhati, a sutradan niti jesti. Radije još malkice “odriješite kesu” i dopustite Rendiću da vam napoji duh i tijelo – dajte mu da vas ko čovjeka nahrani i pritom vas odlično zabavi!

Images:

Categories:

Paid Magazines

© PressReader. All rights reserved.