Samo hrana, ništa filozofija!

Dosta je bilo šampjera, škarpina i točkica na tanjuru, kaže vlasnik riječkog bistroa u koji hodočaste Talijani, Slovenci i, naravno, Zagrepčani koji uvijek nepogrešivo znaju gdje se dobro jede

Melita-redžić Savičić Sandra Šimunović / Pixsell

2022-06-18T07:00:00.0000000Z

2022-06-18T07:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282140705044696

Hit Mjesta

DOSTA JE VIŠE TIH ŠAMPJERA I ŠKARPINA – OBJASNIO NAM JE U NEKOLIKO RIJEČI CHRISTIAN NIKOLAC KAD SMO GA PITALI ZA MALU RIBU: – LJUDI VOLE DOBRO PRIPREMLJENU SITNU RIBU, BEZ ULJA, PEČENU NA GRADELAMA, DA JE TO IZRAVNO S BRODA, ČIŠĆENO U MORU... – KAŽE ON. Valjda čovjek zna, cijeli život je s ribom i uz more, ali čudno vam je da netko tko ima Michelinov restoran ovako razmišlja. Dok ga bolje ne upoznate. Onda brzo shvatite da je najbolje s njim o tome ne razgovarati jer čovjek ne voli puno filozofirati, nego se držati njegove omiljene teme – male ribe. Ideju da na riječkome Kastvu otvori bistro u kojem će posluživati nepretenciozna jela od namirnice koja je još jutros plivala u jednoj od njegovih mreža dobio je, naravno, u Italiji. Tipična tratoria di pesce. Sve se iskoristi kako treba, a i cjenovno je donekle pristupačna. Glavne atrakcije na meniju su fritto misto, brudet od 5-6 vrsta ribe, školjaka i škampa i – tripice od grdobine. Ovo zadnje jelo možete u Hrvatskoj pojesti na možda još jednom ili dva mjesta – u Maloj ribi je stalno na meniju i prilično je traženo. Pripremaju ga s domaćim fažolom, a daju im i malo ljutine. Kažu nam ovdje da i oni koji goveđe tripice ne mogu ni pomirisati pojedu u slast ove od grdobine jer su ipak laganije. Fritto misto pripremaju od 4-5 različitih vrsta ribe pa su porcije takve da će jedna osoba teško sama pojesti sve što je na tanjuru. Ljepota ovog mjesta je upravo u dijeljenju hrane – od samog početka sve što stigne na stol trebali biste dijeliti s drugima. Antipasti na koje ćete odmah pasti Jedna od većih atrakcija Male ribe su otvoreni hladnjaci s nekih četrdesetak hladnih predjela. – Imamo preko 40 antipasti od sitne ribe, oslića, trilje, kozica, lignji, sipa, morskih pasa... svega živog! Tu je i puno vrsta salata tako da kad čovjek dođe može odmah na stol dobiti predjelo i guštati dok čeka glavno jelo – kaže Kiki. E, sad, jeli smo mi puno puta u životu iz takvih otvorenih hladnjaka i dobro znamo kakve okuse možemo očekivati. U Maloj ribi to je posve druga priča pa smo se ipak odlučili malo vratiti na onu izjavu s početka priče jer, ako ne cijela filozofija, onda neka ideja ipak stoji iza ovih jela. – Sa Zdravkom Tomšićem surađujem od prvog dana u Dragi di Lovrani. Jako smo dobri, prijatelji smo, otvoreni jedan prema drugome. Upoznao nas je davno jedan moj prijatelj koji živi u obližnjem selu. Zdravko je tada od njega kupovao neku dimljenu ribu i tako smo se povezali. U točno pet minuta sve smo dogovorili i dan danas tako funkcioniramo. Tako je bilo i kad smo otvarali Malu ribu, njegovi su prsti u svakom od ovih jela. Taj čovjek ne filozofira, zato se nas dvojica tako dobro slažemo – objasnio nam je. Taj neki dobri duh vlada posvuda u ovom ugodnom bistrou, a najbolje ga utjelovljuje konobarica Sandra koja je i njegovo zaštitno lice. Sandra je u Maloj ribi od prvog dana, kao uostalom i većina ljudi u timu. Ne daju se s Kastva! – Dobra smo ekipa. I oni u kuhinji i pomoćno osoblje. Slažemo se i stalno pomažemo jedni drugima, lijepo nam je. I gosti su ovdje dobri, odmah vide da je tu zdrava atmosfera. Puno ih dolazi iz Slovenije, Italije, posjećuje nas jako puno Zagrepčana – to su sve naši stalni gosti. Slovenci dolaze iz Ljubljane, Maribora, a ne biste mi vjerovalii koliko ih je iz Ilirske Bistrice. Čovjek bi rekao da je to milijunski grad! Talijani jako vole sitnu ribu, a cijene su im kod nas više nego prihvatljive – objašnjava nam Sandra u letu između stolova ruku punih „pjatova“. Kiki uvijek ima zanimljive ideje Ekipa dobacuje, toče se prosecco i malvazija, posvuda zvecka pribor, a polako odasvud dolaze zamamni mirisi jer vrijeme je ručka. Neka glazba svira, ne znamo vam reći što jer posve je nebitna – ovdje atmosferu stvaraju ljudi. – Ako me pitate u čemu je tajna našeg uspjeha rekla bih da je u tome što radimo sa svježim, sezonskim namirnicama, ne pretjerujemo sa začinima, osnova su sol i papar. Ako za što treba kakav umak tu je riblji temeljac i maslinovo ulje. To su varijacije, nema velike filozofije. Ne gubi se temeljni okus ribe. Ne izmišljamo toplu vodu, ljudi vole jednostavnost – kaže Sandra i dodaje da je ogromna prednost u tome što imaju vlastitu ribu koja uvijek dolazi svježa, a meni slažu po tome koja im je riba tog dana na raspolaganju. Bit će vam drago čuti da u Maloj ribi ne koriste friteze nego sve pripremaju u malim padelama kako se nekad radilo, a nemaju ni ploču nego samo gradele. I, naravno, forno koji stalno radi. – Kiki uvijek ima zanimljive ideje, ljudi u početku budu skeptični, a poslije se raspamete – kaže Sandra. Jedna od takvih ideja upravo je u realizaciji, a zove se Zlatno krilo. Niti 500 metara zračne linije od Male ribe Christian otvara još jedan restoran. – Bit će to predivan restorančić u kojem će se posluživati samo „avijacija“. Ideju mi je dao jedan prijatelj, ispričao sam je Zdravku, počeli smo razgovarati i rekli – idemo to napraviti! Radimo s roštiljem na drva, sve će se peći na gradele, radit ćemo i prava forna, onako s krumpirima, ali da bude krokante i fritto, a nemasno, bez ulja. I tu imamo ogromne hladnjake s puno antipasta. U sistemu imamo i veliki šparhet na drva na kojem kuhamo domaće juhe s rezancima – bit će jako velika ponuda ali samo perad. To ljudi vole, a vole i njihova djeca. Perad ćemo nabavljati iz podnog uzgoja, ima sasvim dovoljno uzgajivača, nije problem. Samo da mi nitko ne filozofira – kaže Kiki, a mi umireno u sebi od smijeha zamišljajući neke ugledne filozofe kako s guštom na terasi ovog bistroa raspredaju o alkemiji ovih arhetipskih jela, a onda se još sjeti: – Mislim da ćemo u budućnosti otvoriti i Veliku ribu. To će biti samo steakovi od tune, gofa, sabljarke, fileti velikih oslića, samo veliki škampi... Ljudi to vole pa neka znaju što jedu, ali o tom ćemo više kad dođe vrijeme.

hr-hr