Omiljeni restorani: Mala riba

Dosta je bilo šampjera, škarpina i točkica na tanjuru, kaže vlasnik riječkog bistroa u koji hodočaste Talijani, Slovenci i, naravno, Zagrepčani koji uvijek nepogrešivo znaju gdje se dobro jede

Zaštitno lic emale ribe je uvijek nasmijana sandra koja poznaje svakog gosta koji se barem jednom vratio ovdje na ručak, a takvih je ipak najviše

DOSTA JE VIŠE TIH ŠAMPJERA I ŠKARPINA – OBJASNIO NAM JE U NEKOLIKO RIJEČI CHRISTIAN NIKOLAC KAD SMO GA PITALI ZA MALU RIBU: – LJUDI VOLE DOBRO PRIPREMLJENU SITNU RIBU, BEZ ULJA, PEČENU NA GRADELAMA, DA JE TO IZRAVNO S BRODA, ČIŠĆENO U MORU... – KAŽE ON.

Valjda čovjek zna, cijeli život je s ribom i uz more, ali čudno vam je da netko tko ima Michelinov restoran ovako razmišlja. Dok ga bolje ne upoznate. Onda brzo shvatite da je najbolje s njim o tome ne razgovarati jer čovjek ne voli puno filozofirati, nego se držati njegove omiljene teme – male ribe. Ideju da na riječkome Kastvu otvori bistro u kojem će posluživati nepretenciozna jela od namirnice koja je još jutros plivala u jednoj od njegovih mreža dobio je, naravno, u Italiji. Tipična tratoria di pesce. Sve se iskoristi kako treba, a i

cjenovno je donekle pristupačna. Glavne atrakcije na meniju su fritto misto, brudet od 5-6 vrsta ribe, školjaka i škampa i – tripice od grdobine. Ovo zadnje jelo možete u Hrvatskoj pojesti na možda još jednom ili dva mjesta – u Maloj ribi je stalno na meniju i prilično je traženo. Pripremaju ga s domaćim fažolom, a daju im i malo ljutine. Kažu nam ovdje da i oni koji goveđe tripice ne mogu ni pomirisati pojedu u slast ove od grdobine jer su ipak laganije. Fritto misto pripremaju od 4-5 različitih vrsta ribe pa su porcije takve da će jedna osoba teško sama pojesti sve što je na tanjuru. Ljepota ovog mjesta je upravo u dijeljenju hrane – od samog početka sve što stigne na stol trebali biste dijeliti s drugima.

Antipasti na koje ćete odmah pasti

Jedna od većih atrakcija Male ribe su otvoreni hladnjaci s nekih četrdesetak hladnih predjela. – Imamo preko 40 antipasti od sitne ribe, oslića, trilje, kozica, lignji, sipa, morskih pasa... svega živog! Tu je i puno vrsta salata tako da kad čovjek dođe može odmah na stol dobiti predjelo i guštati dok čeka glavno jelo – kaže Kiki. E, sad, jeli smo mi puno puta u životu iz takvih otvorenih hladnjaka i dobro znamo kakve okuse možemo očekivati. U Maloj ribi to je posve druga priča pa smo se ipak odlučili malo vratiti na onu izjavu s početka priče jer, ako ne cijela filozofija, onda neka ideja ipak stoji iza ovih jela. – Sa Zdravkom Tomšićem surađujem od prvog dana u Dragi di Lovrani. Jako smo dobri, prijatelji smo, otvoreni jedan prema drugome. Upoznao nas je davno jedan moj prijatelj koji živi u obližnjem selu. Zdravko je tada od njega kupovao neku dimljenu ribu i tako smo se povezali. U točno pet minuta sve smo dogovorili i dan danas tako funkcioniramo. Tako je bilo i kad smo otvarali Malu ribu, njegovi su prsti u svakom od ovih jela. Taj čovjek ne filozofira, zato se nas dvojica tako dobro slažemo – objasnio nam je. Taj neki dobri duh vlada posvuda u ovom ugodnom bistrou, a najbolje ga utjelovljuje konobarica Sandra koja je i njegovo zaštitno lice. Sandra je u Maloj ribi od prvog dana, kao uostalom i većina ljudi u timu. Ne daju se s Kastva! – Dobra smo ekipa. I oni u kuhinji i pomoćno osoblje. Slažemo se i stalno pomažemo jedni drugima, lijepo nam je. I gosti su ovdje dobri, odmah vide da je tu zdrava atmosfera. Puno ih dolazi iz Slovenije, Italije, posjećuje nas jako puno Zagrepčana – to su sve naši stalni gosti. Slovenci dolaze iz Ljubljane, Maribora, a ne biste mi vjerovalii koliko ih je iz Ilirske Bistrice. Čovjek bi rekao da je to milijunski grad! Talijani jako vole sitnu ribu, a cijene su im kod nas više nego prihvatljive – objašnjava nam Sandra u letu između stolova ruku punih „pjatova“.

Kiki uvijek ima zanimljive ideje

Ekipa dobacuje, toče se prosecco i malvazija, posvuda zvecka pribor, a polako odasvud dolaze zamamni mirisi jer vrijeme je ručka. Neka glazba svira, ne znamo vam reći što jer posve je nebitna – ovdje atmosferu stvaraju ljudi. – Ako me pitate u čemu je tajna našeg uspjeha rekla bih da je u tome što radimo sa svježim, sezonskim namirnicama, ne pretjerujemo sa začinima, osnova su sol i papar. Ako za što treba kakav umak tu je riblji temeljac i maslinovo ulje. To su varijacije, nema velike filozofije. Ne gubi se temeljni okus ribe. Ne izmišljamo toplu vodu, ljudi vole jednostavnost – kaže Sandra i dodaje da je ogromna prednost u tome što imaju vlastitu ribu koja uvijek dolazi svježa, a meni slažu po tome koja im je riba tog dana na raspolaganju. Bit će vam drago čuti da u Maloj ribi ne koriste friteze nego sve pripremaju u malim padelama kako se nekad radilo, a nemaju ni ploču nego samo gradele. I, naravno, forno koji stalno radi.

Apsolutni favoriti većine stalnih gostiju Male ribe su fritto misto koji ovdje pripremaju od 4-5 različitih vrsta ribe, raskošan brudet i famozne tripice od grdobine pripremljene s domaćim fažolom i samo malo ljutine. Ovo posljednje jelo možete pojesti na svega nekoliko mjesta u Hrvatskoj, a u Maloj ribi tripice od grdobine su u stalnoj ponudi

Brudet se u maloj ribi priprema od 5-6 vrsta ribe, školjaka i škampa, a za 220 kuna, koliko košta jedna porcija, mogu se pošteno najesti 3 osobe

– Kiki uvijek ima zanimljive ideje, ljudi u početku budu skeptični, a poslije se raspamete – kaže Sandra. Jedna od takvih ideja upravo je u realizaciji, a zove se Zlatno krilo. Niti 500 metara zračne linije od Male ribe Christian otvara još jedan restoran.

– Bit će to predivan restorančić u kojem će se posluživati samo „avijacija“. Ideju mi je dao jedan prijatelj, ispričao sam je Zdravku, počeli smo razgovarati i rekli – idemo to napraviti! Radimo s roštiljem na drva, sve će se peći na gradele, radit ćemo i prava forna, onako s krumpirima, ali da bude krokante i fritto, a nemasno, bez ulja. I tu imamo ogromne hladnjake s puno antipasta. U sistemu imamo i veliki šparhet na drva na kojem kuhamo domaće juhe s rezancima – bit će jako velika ponuda ali samo perad. To ljudi vole, a vole i njihova djeca. Perad ćemo nabavljati iz podnog uzgoja, ima sasvim dovoljno uzgajivača, nije problem. Samo da mi nitko ne filozofira – kaže Kiki, a mi umireno u sebi od smijeha zamišljajući neke ugledne filozofe kako s guštom na terasi ovog bistroa raspredaju o alkemiji ovih arhetipskih jela, a onda se još sjeti: – Mislim da ćemo u budućnosti otvoriti i Veliku ribu. To će biti samo steakovi od tune, gofa, sabljarke, fileti velikih oslića, samo veliki škampi... Ljudi to vole pa neka znaju što jedu, ali o tom ćemo više kad dođe vrijeme.

Nikolac je ovih dana otvorio restoran “Zlatno krilo” u kojem se, kako kaže, priprema i poslužuje samo “avijacija” jer ljudi (i djeca!) to vole. Planira u budućnosti otvoriti i Veliku ribu, mjesto gdje će gosti guštati u steakovima od tune, gofa i sabljarke, jesti filete velikih oslića, isključivo velike škampe...