Večernji list

I znanost potvrdila frizeru

Psihologinja Anđela Jelić kaže kako odlazak frizeru može itekako imati terapeutski učinak

Piše Iva Kordić Fotografije Shutterstock, Arhiva Dive

Jeste li se ikada zapitali zašto se osjećate bolje nakon tretmana u frizerskom salonu? I sami smo se našli u situaciji kada smo s nestrpljenjem čekali sjesti u stolac u salonu i izaći s novom frizurom pa smo sa psihologinjom Anđelom Jelić porazgovarali o tome može li odlazak frizeru imati terapeutski učinak.

Kaže da, iako nekima odlazak frizeru, posebno na tretmane koji iziskuju duži boravak u salonu, na prvu predstavlja gubljenje vremene ili iziskuje dobro planiranje i uklapanje u tjedni raspored uz druge obveze, čini se da odlazak u salon ipak djeluje pozitivno na naše raspoloženje. – Istražujući tako po literaturi, došla sam do nekih zanimljivih odgovora. Naime, u jednom su istraživanju znanstvenici potvrdili da odlazak frizeru utječe dobro na raspoloženje. Žene koje su bile kod frizera na šišanju ili nekom drugom tretmanu bile su društvenije, pokazivale su veći osjećaj zadovoljstva, ugodnih emocija, kao i izostanak neugodnih poput anksioznosti, stresa i agresivnosti – objašnjava Jelić i osvrće se na osjećaj opuštenosti i otvorenosti koji se često zna pojaviti kad sjedimo na frizerskom tretmanu:

– Prije svega, razmislimo kako u većini frizerskih salona interijer i ambijent pružaju osjećaj ugode i potiču nas na opuštanje. Činjenica da smo izdvojili vrijeme za sebe u kojem smo prepustili nekome da se brine o našem izgledu također nas opušta i lako zaboravimo na svakodnevne probleme. Osim toga, kad sjedimo na frizerskom stolcu, nalazimo se ispred ogledala, a frizer nam je iza leđa pa ga vidimo u ogledalu. Upravo ta pozicija, posebice zrcalo koje stvara iluziju udaljenosti, olakšava nam razgovor i dijeljenje osobnijih i intimnijih detalja sa sugovornikom. Jelić govori kako većina klijenata u frizerskom salonu priča o odnosima i određenim sukobima ili situacijama koje nisu uobičajene i to čini bez dodatne potrebe za objašnjenjem, ne bojeći se osude samog frizera i znajući da odgovor neće sadržavati upute kako promijeniti svoje ponašanje ili savjete na tu temu. Kaže kako bi se ta situacija mogla nazvati katarzičnim efektom koji donosi neopisivo olakšanje klijentu, barem trenutačno. Psihologinja se osvrnula i na situacije u kojima se neki klijenti u salonu ishitreno i impulzivno odlučuju za promjenu frizure. – Primjerice, kad prolazimo kroz određeno životno razdoblje, prijelazno, stresno ili bolno, skloni smo donošenju odluka koje nam pružaju olakšanje u tom trenutku. To može proizaći iz neugodnih i teških emocija kada smo skloniji impulzivnijim ponašanjima, poput impulzivne kupnje ili drastičnih promjena u kosi. U tim smo trenucima uvjereni kako promjena na našem fizičkom izgledu “skida” bol koju osjećamo. Istina, briga o kosi može nam pomoći da se osjećamo bolje da samima sobom, ali ona sama po sebi nema nikakvu čarobnu snagu. Drugim riječima, briga o kosi može nas samo trenutačno umiriti, ali ne može ukloniti našu unutarnju

tjeskobu ili bilo koje druge emocije koje stvaraju nelagodu – pojašnjava i naglašava da izrazita briga o vlastitom izgledu može stvoriti lažni osjećaj kontrole nad životnim situacijama:

– Tu se radi o ponovnom “oživljavanju” tjelesnog ja koje nam omogućava osjećaj kontrole nad situacijom, no ne smijemo zaboraviti da nad određenim situacijama ne možemo imati kontrolu, ali možemo nad svojim emocijama i reakcijama. Jelić kaže kako upravo zato treba naučiti razlikovati vlastite potrebe i k frizeru ići kad nam treba malo “osvježenje” u izgledu, kada se želimo malo opustiti ili napraviti neku vidljivu promjenu.

– Psihologu ili psihoterapeutu trebamo se uputiti kada želimo ostvariti određeni cilj, promjenu, pronaći rješenje za određene poteškoće, probleme, popraviti i osnažiti svoj odnos prema sebi ili prema drugima. Jer, što vrijedi dobra frizura ako se istinski ne osjećamo dobro u vlastitoj koži. Dobra frizura može popraviti tmuran dan, ali dugoročno nam ništa ne znači ako naša ljepota ne dolazi iznutra – zaključila je Jelić.

Rođena je i odrasla u Međimurju, a kaže kako je imala veliku sreću što se rodila u tradicionalnom obiteljskom okruženju, s iznimnim roditeljima koji su joj, kako sama govori, usadili pradjedovske vrijednosti kulture, ljubav prema učenju i probudili svijest o uspješnosti u svemu što radi, uvijek imajući na umu prvo humanizam i otvorenost. Sopranistica Marija Vidović ljubav prema rodnom kraju pretočila je u novi studijski album “Međimurje”, a najavila ga je obradom tradicionalne pjesme “Ljubav se ne trži”.

– Pjesmom “Ljubav se ne trži” otvaram ljubavnu tematiku na koju se nastavlja niz tradicionalnih pjesama u kojima Marica, fajn snešica, priča svoju priču o dvije različite generacije, u ovom slučaju dvije generacije zaljubljenih. Roditelji pričaju o svojem zaljubljivanju i zbližavanju na počecima prošlog stoljeća, upravo onda kad i sama Marica otkriva svoju ljubav života. Prava i istinska ljubav daje im potpunu slobodu, pravi smisao i veselje života i s takvim velikim ispunjenim srcem ostvaruju želju za ostankom u svom rodnom kraju, čuvajući i poštujući svoju kulturu i tradiciju. Ljubav se ne trži niti ne kupuje... koliko istine su nam pokazali naši stari u ovoj pjesmi! – objasnila je Marija zašto je upravo ovom pjesmom najavila novi album. Inače, Marija kaže kako odmalena osjeća strast prema pjevanju i plesu. Voljela je školu i znatiželjno je pristupala svakom novom zadatku i od malih nogu maštala da će biti pjevačica, što je na kraju, uz puno rada, discipline, izdržljivosti, ustrajnosti i strpljenja – postala i stvarnost.

Odakle ljubav prema glazbi i kako je sve počelo?

– Ljubav prema glazbi nešto je što se rodilo sa mnom. Bar ja tako osjećam sad, da sam to ja. Glazba se svakodnevno slušala u našoj kući, a ja sam svaki dan izvodila koncerte za svoje doma, plešući i pjevajući sve tada popularne pop-pjesme, i naše i strane. Rano sam se susrela i s međimurskom popevkom. A najljepše iznenađenje za mene je bio susret s klasičnom glazbom i operom. Bilo je to tek s 13 godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer koliku ljepotu sam osjetila u srcu kad sam čula snimke predivnih melodija opernih arija. Upisala sam paralelno uz opću gimnaziju

u Varaždinu i glazbenu školu i to je bilo jako intenzivno, ali i jedno od najljepših razdoblja moga odrastanja. Uz sve obaveze još sam uspjela i pohađati plesnu školu. Divne uspomene.

Kako je pandemija koronavirusa utjecala na vas i glazbu s obzirom na to da je glazbena scena jako pogođena?

– Pandemijom smo svi zajedno pogođeni. Svi trebamo dati svoj doprinos i biti odgovorni da se što prije situacija vrati u normalu. Kod mene osobno odgođeni su koncerti i turneje diljem svijeta. Nastava i majstorski tečajevi su se održavali online.

Ja sam ovo vrijeme posvetila snimanju novih albuma i projektima o kojima već dugo maštam, kao što je ovaj album “Međimurje”. I, naravno, svakodnevnom daljem usavršavanju, održavanju glasa i tijela u kondiciji.

Koje biste svoje nastupe izdvojili kao najdraže i najvažnije?

– Najdraži nastup mi je bio u Beču u Palais Lichtenstein kad su sa mnom svirali glazbenici na Stradivarijevim instrumentima, koje su dobili u ruke samo pet minuta prije početka koncerta i odmah poslije naklona na kraju koncerta vraćali ih u specijalne vitrine pod visokim osiguranjem. A od najvažnijih nastupa izdvojila bih Gala Strauss koncert u Ciudad de Méxicu, jer se tim koncertom za mene kasnije otvaraju mogućnosti za niz gostovanja u Meksiku.

Živite u Beču. Možete li usporediti umjetničku scenu i uvjete između Zagreba i Beča? Zašto ste se odlučili za Beč?

– U Beč sam otišla studirati s 18 godina. Odlučila sam se za Beč jer mi je to bila izvrsna kombinacija, nastaviti s glazbom i usavršiti njemački jezik, koji neizmjerno volim. Strani jezici su jedna od mojih strasti. Beč kao prijestolnica glazbe i umjetnosti uvijek me privlačio, od prvog posjeta tom predivnom gradu. Zagreb je poseban i predivan grad. Koliko sam mogla do sada sa strane promatrati, prije pandemije bilo je sve više kvalitetnih i zanimljivih koncerata, grad ima vrhunske glazbenike i umjetnike, što me jako veseli. Nadam se da će nakon smirenja situacije s pandemijom Zagreb i kulturna scena još više procvasti.

Što biste rekli da je najbitnije za baviti se opernim pjevanjem? Kako trenirate glasnice, kako ih čuvate?

– Kad se odlučite baviti opernim pjevanjem, morate biti spremni na disciplinu iznad svega. Sve se podređuje pjevanju i glasu. Glas je živi instrument i sve na njega djeluje i trebamo ga čuvati jer ne možemo zamijeniti žice ili gudalo ili kupiti novi cijeli instrument. Pjevanje je jedna od disciplina kojima se mora pristupiti kao vrhunskom sportu. Treninzi i svakodnevno vježbanje trebaju biti naša dnevna rutina – tu je iznimno bitan dobar profesor ili profesorica koja nas ciljano i dobro vodi prema cilju. Kad naučimo vrhunski vladati tehnikom pjevanja, to nam omogućuje da ne trošimo i ne umaramo glas. Tu i je sva posebnost glasa i pjevanja. Svaki je glas jedinstven. Ne postoje dva jednaka glasa u svijetu. Potrebno je puno strpljenja, odricanja, samodiscipline, vježbanja i upornosti. Ali nema ničeg ljepšega od trenutka kad stanem na pozornicu i počnem dijeliti s publikom program koji sam tako dugo i s puno ljubavi za njih pripremala, kad osjetim da sam svojim glasom i interpretacijom razveselila dragu publiku i da ljudi s mojih koncerata odlaze sretni i zadovoljni svojim kućama i još dugo poslije koncerata mi se javljaju da nose tu pozitivnu energiju s koncerata u svojim srcima. Upravo zato sam neizmjerno zahvalna što su umjetnost i pjevanje moj poziv i moje zvanje.

Istraživanje

hr-hr

2021-05-08T07:00:00.0000000Z

2021-05-08T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282071984774847

Vecernji List