Večernji list

Ivana Ostojčić: Volim se lijepo odjenuti, a obožavam fine čaše i tanjure – to su sve sitnice koje život čine

Ivana Ostojčić, zagrebačka prevoditeljica i članica poznate obitelji Meneghello, koja je dovela kulturni turizam u Hrvatsku, za Divu otkriva detalje svog pomno građenog stila, strast za izradom herbarija te zašto se davno oprostila od fast fashiona

Razgovarala: Vesna Blašković Fotografije: Goran Čižmešija

Prevoditeljica si, uglavnom se baviš tekstovima iz sfere kulture i arhitekture. Kakav je tvoj posao, kako bi ga opisala? Jesi li se specijalizirala za kulturu jer su to i privatno tvoji afiniteti?

– Moj posao nije posao u klasičnom smislu jer ne podrazumijeva radno vrijeme, ni odlazak na neko konkretno radno mjesto, ni jednog poslodavca. Freelancerica sam i često znam reći da moje radno vrijeme nikada ne završava, jer me uvijek nakon jednog prijevoda čeka drugi i već mjesecima unaprijed znam što ću raditi, a radno mjesto mi je gdje god mogu sjesti s laptopom i priključiti se na internet. No najčešće ipak radim od doma. Odnedavno također predajem engleski studentima na jednom zagrebačkom (umjetničkom) fakultetu, što mi je zapravo jedina ‘fiksna’ obaveza. Moj posao i moja ljubav su riječi. I ideje. Prijevod je zapravo umijeće prenošenja tuđih ideja na drugi jezik. Po struci sam profesorica engleskog i talijanskog jezika. Odrasla sam okružena knjigama, s roditeljima koji su uvijek puno čitali, razgovarali, diskutirali, u našem domu se uvijek konzumirala kultura, slušala se klasična glazba, odlazilo redovito u kazalište. Kada pogledam svoje pretke, čini mi se da drukčije i nisam mogla ispasti. Još prije više od stotinu godina moja prabaka završila je glazbeni konzervatorij u Padovi, bila je pijanistica. Pradjed je bio profesor botanike. Po doseljenju u Hrvatsku, moji preci s mamine strane, obitelj Meneghello, na svom posjedu na Palmižani bili su pioniri kulturnog turizma. Moji afiniteti i interesi talog su svega u što sam bila uronjena od rođenja, kultura je moje područje i tu se osjećam najbolje. Prijevodi književnosti i autorskih umjetničkih tekstova ujedno mi daju najviše slobode da izrazim svoju jezičnu kreativnost, to me najviše ispunjava i neizmjerno sam sretna što mogu živjeti od onoga što volim. Rad sa studentima, pak, tjera me da brusim neke druge, socijalne vještine.

Naš Goran Čižmešija često te snimi u gradu. Kako biraš kombinacije za grad, a kako za posao i ima li uopće razlike?

– Pa zapravo i nema, manje-više sve moje kombinacije mogu podnijeti ritam cijelog dana, od odlaska u vrtić do odlaska u teatar, a kako ne preferiram sportski stil možda sam ponekad malo ‘overdressed’ za vrtić, ali mislim da su se već naviknuli.

Za mene nema posebnih i manje posebnih prigoda, svaki dan je prigoda, uvijek treba jesti iz lijepih tanjura i piti iz finih čaša, kupiti si cvijeće, pa se onda isto tako i odjenuti. To su sitnice koje čine život.

Koliko se tvoj stil kroz godine mijenjao? Kako da

Od prvih sam honorara kao studentica mjesecima štedjela i onda si za nagradu kupila Pradine cipele. Još uvijek ih imam kao uspomenu, iako danas nema šanse da bih ih uopće izabrala

nas gledaš primjerice na svoje stylinge iz studentskih dana?

– Znam se dobro nasmijati. Pogotovo kad vidim neka svoja stilska vrludanja iz srednje škole, stvarno bi se tu našlo svakakvih strahota. Kao studentica sam već polako bila na liniji, znala sam što hoću, ali si nisam to mogla priuštiti, pa sam kombinirala svašta – odjeću otprije, maminu, tetinu s onime što je mogla pokriti moja stipendija. No sreća je htjela da sam zahvaljujući odabiru fakulteta vrlo rano počela raditi, prvi honorar od prijevoda zaradila sam na drugoj godini studija. Radila sam i u školi stranih jezika, a sjećam se da sam tada pažljivo taj novac mjesecima štedjela i onda si za nagradu kupila Pradine cipele. Još uvijek ih imam, kao uspomenu, jer – naravno – danas nema šanse da bih ih uopće izabrala. Poslije se moj stil formirao zapravo najviše na putovanjima, tu su mi se širili vidici u svakom smislu, pa tako i u modnom. U Americi sam provela tri mjeseca i još uvijek tvrdim da je tamo najbolji šoping. Kad sam prvi put bila u Parizu, u gradu sam provela četiri tjedna i tu sam počela percipirati modu kao nešto više, posjećivala sam muzeje mode i zainteresirala se za povijest mode i modu kao zanat, vještinu i umjetnost, za tkanine, kroj, izradu… A svaki posjet Londonu i mojoj voljenoj Italiji napunio me s još više dojmova i ideja o tome kako pristupati odjevnim predmetima, kako podići ili spustiti neku kombinaciju, i prvenstveno kako nositi odjeću, a ne da ona nosi tebe; kako kombinirati staro s novim, skupo s jeftinim. I danas sam tu gdje jesam. Ne volim sportsku odjeću, izbjegavam kratko, usko, dekoltirano, ‘seksi’ i ofucano. Volim kvalitetnu odjeću koja traje, koja se mogla nositi prije pedeset godina i moći će se nositi i za pedeset godina, volim neku romantičnu retro notu, dobre nježne materijale i obuću koja uvijek ima neki detalj ‘over the top’.

Čuli smo da radiš divne herbarije te da si ljubav prema njima naslijedila od majke i bake. Kako oni nastaju? Kako se izrađuju?

– To je jedan moj dragi hobi za koji, nažalost, nemam vremena koliko bih htjela jer živim u suludom obiteljsko-poslovnom ritmu u kojem rijetko kad ima praznog hoda. Volim izradu herbarija jer zahtijevaju strpljivost i pomnost, od same činjenice da se uzorci suše i prešaju po dva tjedna, do toga da se njima mora rukovati pincetom i kirurškom preciznošću kada se slažu u razne oblike, jer lako pucaju i lome se… Izradila sam ih mnogo za prijateljice, članove obitelji i za sebe, a nešto sam čak i prodala. Trenutačno se bavim idejom da jednu veću količinu manjih formata za zid u kćerinoj sobi u našem novom domu. Moja baka, teta i njihove prijateljice prešale su cvijeće koje su onda lijepile jedne drugima u spomenare uz poruke krasopisom, a ja svojim herbarijima nekako želim produljiti život i trajanje tom cvijeću koje silno volim, a prebrzo uvene, no usto se i odmaknuti od svakodnevnih obaveza, uposliti ruke i glavu na jedan drugi način.

Kako kupuješ odjeću i obuću (online, offline)? Znamo da puno toga daš izraditi, možeš li nam reći više o tome, koje su tvoje osobe od povjerenja što se toga tiče?

– Kupujem i online i offline i na putovanjima ako nabasam na nešto divno, a to mi često ujedno budu i drage uspomene. Ne volim ciljani šoping, hodanje po dućanima, taj šušur i gužve i preglasnu glazbu, ne sjećam se kad sam si zadnji put nešto kupila u nekoj od ‘high street’ trgovina, ne volim brzu modu kao ni brzu hranu, ne volim nositi isto što i pola grada, a što će onda nakon nekoliko mjeseci završiti u smeću. Imam i etičkih i estetskih problema s time. S druge strane, posljednjih sam se godina potpuno okrenula odjeći šivanoj po mjeri i cijeli taj proces jako me veseli. Šalim se da se pretvaram u svoju pokojnu baku, koja je cijelog života imala svoju šnajdericu i nije imala u ormaru nijedan konfekcijski predmet. Svake sezone ‘obnovim’ se kod talentirane Patricije Sladić, volim njezin brend Fasada Studio. Volim otići do njezina ateliera u Masarykovoj, pogledati kolekciju, materijale, dogovarati s njom što bismo i kako bismo, mjerenja, probe, ništa mi to nije teško, dapače, veseli me iščekivanje. Osjećam se dobro kad znam da sam platila nešto jedinstveno i kvalitetno, rad nečijih ruku i nečiju kreativnost. Još jedna divna, draga dizajnerica s čijim modelima sam kliknula je Marijana Kramarić i njezin brend Citoyenne K. Marijana šije prelijepe komnapravim

binezone od svile iz kojih se ljeti ne skidam. Zapravo sve što sam nosila na ovom snimanju njihovo je. Tu su uvijek i neki statement vintage komadi koje nikad ne prestajem tražiti, a kad je dobar vintage u pitanju, zaista imam instinkt lovca sakupljača i ne pitam za cijenu. To već prelazi granice mode i prerasta u kolekcionarstvo, čemu smo isto obiteljski skloni.

Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike?

– Ne volim govoriti drugima što bi trebali činiti i kako bi se trebali odijevati, iako zaista ne bi bilo loše usvojiti malo osvješteniji pristup odjeći. Ja sam se te navike riješila, iako još uvijek imam objektivno puno odjeće. No sva se ta odjeća nosi, kombinira, ne postoji odjevni predmet u mojoj garderobi koji skuplja prašinu, a i dalje redovito radim čistke i poklanjam ili nosim u reciklažu sve što se iznosilo ili oštetilo. Ne vidim poantu odjeće koja se ne nosi, ili se odjene jedanput-dvaput, ne vidim smisao gomilanja. Radije ću imati pet vrhunskih haljina nego pedeset iz H&M-a i Zare. Ali to valjda dođe s godinama i sviješću. Moda je danas silno jeftina i dostupna, kupovanje, znamo svi, ima i ljekoviti efekt (‘retail therapy’), a sa svih smo strana bombardirani pričama o ‘novim must-have komadima’ i slično, pa razumijem da nije lako otrgnuti se od te navike.

Imaš li u glavi uvijek unaprijed složenu kombinaciju za neku priliku ili to ostavljaš za zadnji čas? Imaš li favorite u ormaru koji uvijek spašavaju situaciju?

– Kako kad. Ponekad sve unaprijed složim u glavi do zadnjeg detalja (pa to onda slavno propadne kad skužim da nešto do toga nije oprano), a zapravo mnogo češće jutrom uđem u garderobu, upalim svjetlo, prisjetim se svega što me čeka taj dan pa pogledam po policama i vješalicama što bi odgovaralo mom trenutnom raspoloženju. Ne premišljam se dugo, cijelo moje spremanje za izlazak, skupa s odjećom, frizurom i šminkom stane u 15–20 minuta. Zimi me uvijek spase dobri ‘statement’ kaputi jer je praktički svejedno što imate ispod njih, a ljeti su to kombinezoni i haljine. Modni dodaci su ti koji uspiju svaku kombinaciju preokrenuti. Drukčiji nakit, obuća, torbica, šešir/kapa, šal, rukavice, i odmah se dobije drugi efekt.

Što ti je najvažnije kad je o odijevanju riječ, funkcionalnost, estetika, dress code...? Imaš li neke omiljene brendove, koje?

– Kvaliteta materijala i kroj. Volim kad se tkanina lijepo ponaša na tijelu, kad se kre

Ne premišljam se dugo, cijelo moje spremanje za izlazak, skupa s odjećom, frizurom i šminkom stane u 15 – 20 minuta.

će skupa sa mnom, a još ako se i vijori malo iza mene, onda budem najsretnija. Ako je materijal raskošan bojom, uzorkom, volumenom, tada volim da kroj bude jednostavan, ne volim izgledati upadljivo, važna je mjera. Funkcionalnost kao kategorija kod mene ne postoji, ja ni kao trudnica nisam nosila tajice i tenisice, a poslije sam i bebu u nosiljci nosila i u kolicima vozila u cipelama s potpeticom. Kvaliteta izrade najvažniji mi je kriterij. Danas kad pogledam neke rijetke zaostale ‘fast fashion’ komade koje još imam u garderobi, zaprepasti me koliko su zapravo loše krojeni, koliko su im šavovi neravni, kako se materijal deformira. Nekako imam osjećaj da na pragu četrdesete ne mogu više nositi takve stvari, mlade cure to super izvuku i fora mi izgledaju, no ja sebe u tome više ne vidim. Izuzev odjevnih predmeta koji su rađeni za mene, brend koji se nekako neplanirano često nađe među mojom odjećom i obućom je Marni. Uvijek me privuku i Dries Van Noten, Antonio Marras i Cecilie Bahnsen. Što se tiče cipela, Pierre Hardy nikad me nije razočarao. Ne zanimaju me klasični ‘statusni simboli’ i vidljivi brendovi koje svi prepoznaju po logotipu, koji su danas ionako u devedeset posto slučajeva kineske replike, a cilj im je odašiljati poruku o nečijem navodnom imovinskom stanju. Potpuno mi je nevažno hoće li netko moju torbicu ili odjeću prepoznati ili ne, bitni su mi kvaliteta i estetika, a ne tuđe mišljenje. Mali niche brendovi i manufakture često imaju kvalitetnije stvari od onih razvikanih.

Često te se može vidjeti u gradu sa suprugom i kćerkicom i divno ste stilski usklađeni. Što nam možeš reći o njihovu stilu?

– Hvala puno! Moj suprug se skrasio u klasičnom džentlmenskom stilu koji spaja engleskog lorda i talijanskog bonvivana, on nosi tvid zimi, a lan ljeti i uvijek dobro izgleda. Malo sam mu i zavidna na dosljednosti. Naša kći Olga ima četiri godine i apsolutno je zaljubljena u modu, a usto je i vrlo oštra modna kritičarka. Uvijek prokomentira moju frizuru i izbor odjeće onako djetinje iskreno, i to mi bude tako slatko i simpatično da je često i poslušam. Ona sama najviše voli nositi haljine, najsretnija je ako se i dobro vrte, a nikako ne voli hlače ni tenisice. Voli slagati svoje kombinacije i stalno se preodijevati. U fazi je tila i čipke, ni najmanje je ne zanima što nose druga djeca, živi u oblacima i nekim imaginarnim svjetovima balerina i kraljica te želi tako i izgledati. A nama nije ni na kraj pameti da je kočimo u maštovitosti, kao ni sebe, pa onda nije ni čudo da smo prizor i pol kad se takvi negdje pojavimo.

Content

hr-hr

2022-08-13T07:00:00.0000000Z

2022-08-13T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281728388301767

Vecernji List