PUTOPIS IZ IRANA: BRANKA PANIĆ OTKRIVA SVE O ZEMLJI U KOJU SE SAMO RIJETKI USUDE OTIĆI

Zagrepčanka Branka Panić posjetila je nedavno Iran, a za Divu govori o tome kako su osjetili demonstracije, što su sve posjetili te kako je doživjela položaj žena u toj zemlji

Zadnjih godina posjetili smo mnoge daleke zemlje, no putovanje u Iran bilo je najizazovnije kad je riječ o pripremama. Ponajprije se to odnosi na odjeću jer su pravila odijevanja poprilično stroga i, kako za domaće, vrijede i za turiste – govori Branka Panić, koja je nedavno s prijateljima, njih ukupno šestero, turistički posjetila Iran. – Žene moraju pokrivati glavu i vrat, nositi odjeću koja pokriva ruke i noge te biti šira i duža u gornjem dijelu kako bi pokrila tijelo sve do bedara. Ta stroga pravila ipak su u praksi donekle ublažena pa smo nosile i tričetvrt rukave, kao i hlače iznad gležnjeva. Ispod dugih haljina, ako su imale rasporke, također smo odijevale hlače. Srećom, a s obzirom na temperature, nije bilo ograničenja po pitanju obuće. Isto tako, ne postoje ograničenja koja se odnose na make-up. Muškarci ne smiju nositi bermude, već samo duge hlače – nastavlja Branka.

Pri realizaciji putovanja pomogla im je zagrebačka agencija Perzepolis, specijalizirana za putovanja u Iran. Plan je bio nakon jednodnevnog zadržavanja u Teheranu put nastaviti prema nekadašnjoj perzijskoj prijestolnici Isfahanu i pustinjskom Yazdu te iransku avanturu, preko Perzepolisa, završiti u Shirazu. Za putovanje je potrebna viza koja se čeka oko tjedan dana te COVID potvrda o najmanje dvije doze cjepiva protiv te bolesti.

Iz Zagreba su putovali preko Istanbula te sletjeli u Teheran.

– Prvi susret s glavnim gradom Irana bio je u noćnim satima, kada promet nije bio tako gust kao tijekom dana.

Inače, u Teheranu živi oko 13 milijuna stanovnika, a kroz dnevne migracije u njemu boravi još najmanje dva milijuna ljudi. Ono po čemu ćemo ga najviše pamtiti strahovita je prometna gužva – opisuje Branka te dodaje kako su posjetili nekoliko teheranskih znamenitosti: palaču Golestan, kompleks Saad Abad u kojem se nalaze palače šaha Pahlavija, tradicionalnu kuću Moghaddam, toranj Azadi i noću prekrasno osvijetljen most Tabiat.

– Ono što nas je najviše zanimalo i od čega smo najviše strepili prije dolaska u Iran bile su demonstrzoacije protiv diskriminacije žena o kojima smo puno čitali u domaćim i stranim medijima i čije su zastrašujuće snimke bile jedan od razloga zbog kojih smo imali određenu nelagodu prije polaska. Tijekom ukupno 12 dana, koliko smo bili na putu, jedino što se može dovesti u vezu s tim bilo je nekoliko naoružanih pripadnika vojske i policije koje smo vidjeli na nekoliko frekventnih mjesta u Teheranu – govori Branka te dodaje kako nije osjećala ni najmanju nelagodu, a sam Teheran nije je se dojmio.

– Iranke… Da nije najtužnija i najbolnija, bila bi to najljepša priča iz Irana. “Borite se za nas”, rekla nam je u Shirazu prekrasna Aida, djevojka koju smo zajedno s grupom turista iz Kuvajta, kojima je bila vodič, susreli u razgledu grada. Lijepa, mlada, elokventna, šarmantna… i glave omotane hidžabom. Jedna od milijuna žena u Iranu koje se, svaka na svoj način, bore za veća prava i slobodu žena. Ne odnosi se ta borba samo na (ne)nošenje hidžaba, čadora i burke, već i na puno više toga. Ženama je, npr., tek 2018., nakon punih 40 godina, dozvoljen dolazak na nogometni stadion – i to samo u tzv. “obiteljski dio”! “Ubija” ih se maloljetničkim i dogovorenim brakovima, a

često to vrijedi i za djevojčice mlađe od 13-14 godina. Diskriminira ih se po mnogim osnovama i to je nešto na što nitko nigdje u svijetu ne treba i ne smije ostati ravnodušan – govori Branka te dodaje da se sve odvija pod budnim okom vjerskih vođa i glavnog poglavara Ali Khameneija. Ženama je ograničen pristup informacijama, onemogućena prava na mnogo toga što se nama podrazumijeva i ukinuta sloboda izražavanja u punom smislu te riječi. – Smrtne kazne za žene preljubnice, za što je dovoljno tek nekoliko “svjedoka”, osude i vrijeđanje, izoliranost i odbačenost za svako kršenje nametnutih pravila i strogih vjerskih zakona… I zato se one bore na svoj način, skidanjem hidžaba kad god je to moguće, šarenim bojama odjeće, što čine djevojke, mlađe žene i one srednje dobi koje nas molećivim pogledima preklinju da se zauzmemo za njih i njihova prava, da ne zaboravimo riječi koje dijele s nama jer s drugima ne smiju. Tople, divne, pristupačne, ljubazne i drage… takve su Iranke – kaže Branka.

U Teheranu su boravili u hotelu iz kojeg se pruža pogled na grad, a za ostatak puta birali su male boutique garden hotele. Neki od njih imali su, opisuje Branka, tzv. Ajna odnosno Mirror Room pun raznih cifrastih ogledala, pa im je boravak u njima nalikovao na 1001 noć.

– Jedan od boljih ručkova i prvi susret s iranskom hranom bio je u lokalnom teheranskom restoranu koji posjećuje uglavnom domaće stanovništvo. Tamo smo zaista uživali upoznajući se s hranom koju ćemo konzumirati tijekom cijelog boravka u Iranu. Janjetina, piletina, puno povrća, naročito patlidžana, kao i nekoliko vrsta riže s različitim dodacima. Uz obroke se servira i jogurt te posebno marinirani i ukiseljeni češnjak u ljusci i masline sa sezamom i kremom od nara… sve su to jela koja se poslužuju u gotovo svim restoranima koje smo posjetili. Već na prvom ručku u Teheranu prvi smo put probali i čarobni ajran, osvježavajući napitak pripremljen od jogurta, vode, soli i mente. Inače, noćnog života u Iranu – nema! Zato je zanimljivo da Iranci žive u znatno većim stanovima nego što im je realno potrebno. To je zato što se vole okupljati i družiti po svojim domovima, uz pjesmu, ples i hranu koju pripremaju – opisuje. Nakon Teherana nastavili su prema Isfahanu, a pratila ih je vodičkinja i savjetnica te nezaobilazna pomoć pri plaćanju, Atefah.

– Od prvog susreta na aerodromu na kojem nas je dočekala s crvenim ružama u znak dobrodošlice i zahvalnosti što posjećujemo njezinu zemlju, Iran smo upoznavali zahvaljujući njoj, njezinim pričama, mnogim informacijama, pa čak i crticama iz njezina i života njezine obitelji, koje je podijelila s nama i koje su nam dočaravale iransku kulturu, tradiciju i običaje te život kojim živi gotovo 82 milijuna stanovnika Irana. Tako smo od nje doznali da gotovo 90% djevojaka i žena u Iranu odlazi na operaciju nosa kako bi njihov tradicionalni, malo izraženiji nos kirurzi učinili manjim i “modernijim”. Cijena operacije kreće se u rasponu od 1500 do 3000 eura, što je, koliko smo imali prilike vidjeti, prihvatljiva cijena jer mnoge djevojke, ali i mladići u gotovo svim gradovima koje smo posjetili hodaju s malim bijelim flasterima na nosu – kazuje Branka.

A cijene su izražene u službenoj iranskoj valuti rialu, no mogu biti izražene i u tomanima koji imaju jednu nulu manje. Osim toga, ako su cijene napisane perzijskim brojkama, nema nikakve šanse da znate koliko nešto košta i koliko trebate platiti. Sve se rješava u direktnoj komunikaciji s prodavačima, koji se za sporazumijevanje sa strancima koriste kalkulatorima pa to donekle funkcionira. Tijekom boravka u Iranu već smo se pomalo i sami snalazili, no prvih dana bili smo u totalnoj nedoumici koliko ustvari nešto trebamo

Za svoja prava bore se skidanjem hidžaba kad god je to moguće, šarenim bojama odjeće, a pogledom preklinju da se zauzmemo za njih

NOĆNOG ŽIVOTA U IRANU NEMA PA ZBOG DRUŽENJA ŽIVE U ZNATNO VEĆIM STANOVIMA NEGO ŠTO IM JE POTREBNO

platiti, u kojoj valuti i kojim točno novčanicama. Zanimljivo je da Iranci uopće nemaju kovanice jer bi njihova izrada bila mnogostruko skuplja od stvarne vrijednosti. Bilo nam je zabavno kada su dečki prvi put mijenjali novac (eure u riale) i vratili se iz mjenjačnice s doslovno vrećama novca. Npr. jedan milijun riala je tri eura! Na gotovo svim mjestima može se plaćati i eurima, a vrijednost dolara i eura je izjednačena, s tim da se preferira euro.

– Isfahan nas je oduševio, to je grad tirkiza i perzijskih tepiha, a njihova ljepota i način izrade ostavili su nas bez daha. Ponekad se izrađuju i po nekoliko godina. Za jedan dan žene koje rade na njima mogu izraditi otprilike sedam redova čvorova, što je samo nekoliko milimetara tepiha. Mnoge obitelji u okolici Isfahana žive isključivo od izrade tepiha te svojim znanjem i trudom čine upravo isfahanske tepihe najpoznatijima, najljepšima i najcjenjenijima. Sam način njihove izrade vezanjem čvorova koji se broje u milijunima, tisućama godina stara tradicija, svila i vuna obojene prirodnim bojama (npr. šafrana) poznati su u cijelom svijetu, a cijena koju postižu ravna je cijenama umjetničkih djela – kaže Branka.

Put su nastavili prema Yazdu, grad u kojem danas živi najveća zajednica zoroastrijanaca u Iranu. Posjetili su zoroastrijske kule tišine i hram vatre u kojem gori 1500 godina neugašena vatra. Prošetali su se predivnim vrtom Dolat Abad s oktagonalnim hvatačem vjetrova. Te preteče današnjih klima-uređaja, hvatači vjetrova, posebna su priča u Iranu! I prije toliko stoljeća našlo se načina za rashlađivanje prostorija i ugodniji boravak u njima.

– Kruna našeg putovanja bio je dolazak do veličanstvenog Perzepolisa. Taj ceremonijalni glavni grad Perzijskog Carstva udaljen je 70 km od Shiraza, a njegovi najraniji ostaci datiraju još iz 515. god. prije Krista! Cijeli kompleks Perzepolisa nalazi se na uzvišenoj terasi i sastoji od nekoliko kraljevskih palača, riznice i popratnih građevina te dvije ceremonijalne dvorane: “dvorane sa stotinu stupova” i “apadane” koja je mogla primiti čak 10.000 ljudi! Koristila se u doba Darija Velikog, koji je dao izgraditi cijeli kompleks, i njegova sina Kserksa koji ga je dovršio – opisuje Branka. Put su završili u Shirazu.

– Da u Iranu alkohol nije zabranjen, njegovo bi ime imalo i dodatno značenje, ovako ga se držimo kao geografskog pojma i grožđa istoimene sorte koje smo probali. Lijep, velik, šarmantan, uredan, prepun trgovinica i velikih trgovačkih ulica, povijesnih i kulturnih znamenitosti, poezije i pjesnika… to je Shiraz. Predivne džamije, hammami, bazar, večer Hafezove poezije, toplina dobrodošlice koju smo osjećali na svakom koraku, ljudi koji nam prilaze, pozdravljaju i žele se fotografirati… i to je Shiraz. Naranjestan, tradicionalna kuća s predivnim vrtom, Karimkhani Citadel, Vakil bazzar i Vakil hammam… i to je Shiraz. A Pink džamija (Pink mosque) i Pink lake na koje smo se odvezli zadnjeg dana našeg iranske avanture zaokružuju ovo putovanje na najljepši mogući način. Pink (Nasir-ok moluk) džamija svojim razigranim i raznobojnim svjetlima koje presijecaju sunčeve zrake i stvaraju posebnu svjetlosnu čaroliju (idealnu za Instagram, potvrdili brojni svjetski influenceri) nestvarno je mjesto na kojem je svaki trenutak dragocjen. Pamtit ćemo je po tome što su nam modne kombinacije pripremljene za fotografiranje na ovom posebnom mjestu pale u vodu onog trenutka kad smo na samom ulazu u džamiju zamoljene da preko svoje odjeće obučemo ne tako fotogenične čadore, zgodne cvjetne plahte s kapuljačama – kaže Branka te, puna dojmova, zaključuje da će putovanje u Iran pamtiti čitav život.