Djeci trebamo priznati kada smo umorni i rastreseni

Jelena Ribić Pavelić, spisateljica, poduzetnica te stučnjakinja za Montessori, svojom knjigom ‘Pisma iz HealVillea’ pokušava djeci pomoći da prebrode sve posljedice koje je na njih ostavila pandemija

Piše Marija Pajić Bačić Fotografije Joel Robison, Privatni album

2022-11-12T08:00:00.0000000Z

2022-11-12T08:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/283038353529147

Knjige

Spisateljica i društvena poduzetnica te bivša novinarka Jelena Ribić Pavelić nedavno je u Londonu predstavila “Pisma iz HealVillea”, svoj prvi roman namijenjen prvenstveno djeci u dobi između 8 i 13 godina iz ranjivih skupina društva, a potom i svima onima koji su dio njihova puta prema razvoju samopouzdanja. “Pisma iz HealVillea” priča je, kako ističe autorica, o osjećanju osjećaja i, iako gotovo u cijelosti inspirirana dječjim emocionalnim iskustvima tijekom pandemije, specifičnog razdoblja koje je iznjedrilo brojne izazove kod djece i odraslih, izuzetno je važna i relevantna za naše vrijeme. Sadržaj knjige usmjeren je na prevenciju i razvoj samopouzdanja kod djece, utemeljen je na znanosti, a istovremeno vodi djecu na putovanje u mistični svijet osjećaja, pomažući im da pritom nauče zavoljeti sebe baš takve kakvi jesu. – Pisanje ove priče bio je jedan od najtežih, ali najdražih zadataka u životu. Iako i inače ozbiljno shvaćam sve ono što djeci govorimo i pred njima radimo, jer nekako vjerujem da svakim postupkom doprinosimo stvaranju njihove slike o svijetu kao mjestu na koje su stigli, pronaći riječi kojima ću im se obratiti na temu mentalnog zdravlja bio je pravi izazov. Osjećala sam da im pišem nešto što je jako, jako važno pa sam putem upala u klasičnu zamku odraslih: želeći ih nešto naučiti, usmjeravala sam ih na načine koje ja poznajem. No tada sam zastala i sama sebi rekla: ova priča nema smisla jer djeci govoriš kako da osjećaju osjećaje i savjetuješ im kako da se umire tijekom rastresenosti. I od tog trenutka priča se promijenila i, umjesto još jednog u nizu “vodiča za život” koje mi odrasli pišemo, postala je samo jedna malena knjiga koja jako želi da se čitatelj na njezinu kraju osjeća smireno, dovoljno i čarobno. Priča to želi, ali od čitatelja to ne očekuje. Svi osjećamo na sasvim poseban način i svakom su njegovi osjećaji najveći. Željela sam djeci reći da im ti njihovi osjećaji smiju biti i najvažniji. Ideja da napišem roman za djecu u kojem se svi likovi, svatko na svoj način, suočavaju s izazovima iz područja mentalnog zdravlja u meni živi već nekoliko godina. Točnije, nastala je negdje na polovici mogu poslovnog puta koji je krenuo na ideji da napravim platformu na koju će roditelji moći svratiti i zaposliti pisca koji će njihove ljubavne priče pretvoriti u priče za laku noć za njihovu djecu. No nakon nekoliko desetaka junaka (čitaj: djece) koji su odrastali u sretnim obiteljima, u život su mi počeli stizati sve tužniji, usamljeniji i zbunjeniji maleni heroji – djeca bez roditeljske skrbi i djeca koja žive u teškom siromaštvu. Kad sam njihova životna iskustva počela pretvarati u bajke, otkrila sam da se u njima skriva velika moć da do te djece dođe priča koju nikad ne bi čuli – ona koja im priznaje da ih razumije, no koja govori da se jednom, možda već sutra, njihov svijet može promijeniti. Fokusirajući se na njihove potencijale, a ne na slabosti trenutačnih životnih okolnosti, vidjela sam da se nešto u njima mijenja i da se smiju više i glasnije – govori autorica koja privodi kraju studij psihologije na Sveučilištu Essex u Velikoj Britaniji, a u međuvremenu surađuje sa stručnjacima za dječje mentalno zdravlje diljem Europe. – Do sada sam napisala više od 300 priča upravo za djecu iz ranjivih skupina druš Umjesto još jednog u nizu “vodiča za život” koje odrasli pišu, Jelena je stvorila, kako sama kaže, jednu malenu knjigu koja jako želi da se čitatelj na njezinu kraju osjeća smireno, dovoljno i čarobno tva i vjerovala sam da će to biti moj život. No usred pandemije, u kolovozu 2020. godine, dogodila se strašna eksplozija u Bejrutu, a jedna međunarodna organizacija kontaktirala me s idejom da napišem priču djeci koja bi ih nekako umirila. Sve to događalo se usred pandemije i tijekom rada na priči za djecu iz Bejruta shvatila sam da postoje izazovi s kojima se puno djece bori istovremeno te da je možda vrijeme da napišem jednu za sve njih. I tako sam počela pisati “Pisma Iz HealVillea”, priču o osjećanju osjećaja. Emocionalna iskustva djece tijekom pandemije bila su mi vodilja, a upoznajući dječje brige, probleme i strahove ovoga doba, shvatila sam da je jedna od najvećih grešaka koje mi odrasli radimo ta što prešućujemo da i mi sami dijelimo te strahove. Pišući ovu priču, shvatila sam da kao društvo ne stvaramo dovoljno prilika u kojima se djeca osjećaju sigurnim podijeliti s nama kako se osjećaju i odlučila sam pokušati to promijeniti. Zato sam ponudila knjigu besplatno, kako bi stigla do obitelji u kojima roditelji, zato što ni njih nitko nije naučio kako, ne razgovaraju o osjećajima sa svojom djecom. Kako bih potaknula da se to promijeni, poslala sam ovu priču kao povod da svatko svoju djecu upita: želiš li saznati više o osjećajima – navodi Jelena Ribić Pavelić. – Kad sam pak pisala priče za djecu bez roditelja, uvijek sam im željela pričom poručiti da ni za što što se dogodilo nisu oni sami krivi, imala sam ih potrebu kroz te priče čvrsto zagrliti. Kad sam shvatila da u tome uspijevam, postalo mi je jasno da moje priče mogu djelovati i kao lijek. Tada sam se okružila brojnim stručnjacima iz područja dječjeg mentalnog zdravlja i psihologije, odlučna da moje priče postanu terapeutska intervencija u djetinjstvo. Taj je put jako dugačak i iscrpljujući, posebno financijski, ali došli smo daleko u svemu tome i nadam se ćemo uskoro moći početi grliti djecu pričama, posebno onu kojoj je najpotrebnije – ističe Jelena koja živi na relaciji Zagreb – London. – S obzirom na to da je moj rodiljski dopust još trajao tijekom prvog lockdowna 2020., jasno je da su se i planovi skovani prije trudnoće promijenili. Sada službeno živimo tri tjedna u Hrvatskoj, a jedan tjedan mjesečno ja (ili svi zajedno) otputujem u Englesku. I dobro da je tako, moj London se jako promijenio u posljednje dvije godine i nisam sigurna da bih mogla živjeti kvalitetan obiteljski život tamo – nadodaje Jelena, koja je nedavno postala i voditeljica komunikacija Montessori grupacije. – Montessori Group jedna je od vodećih međunarodnih organizacija za edukaciju i provedbu programa po toj metodi. No ono u čemu smo se mi kroz suradnju prepoznali jest zajedničko vjerovanje da ne postoje djeca s posebnim potrebama, već djeca koja osjećaju svijet drugačije od većine i naš je zadatak, kao društva, da ih podržimo u njihovom odrastanju najbolje što znamo – naglašava Jelena koja često ističe važnost razvoja emocionalne inteligencije u najranijoj dobi. – Tantrumi su, znam iz prve ruke, jedan od najvećih stresova za roditelje male djece. No, kad shvatite da je jedino što im možete reći tada: “Tužan si, žao mi je što si tužan”, ili: “Ljut si, baš si jako ljut”, i čekati da nam dođu u zagrljaj, nekako je lakše taj zagrljaj i dočekati. A onda tijekom grljenja možemo pokušati shvatiti ili objasniti što se to maločas zbivalo. Kažem – pokušati shvatiti, ja sama često ne uspijem – dodaje ova društvena poduzetnica koja je trenutačno izuzetno posvećena osvještavanju važnosti razgovora o mentalnom zdravlju djece. – Prema podacima UNICEF-a, trenutačno je dostupno 5,5, stručnjaka/psihijatara na 100.000 djece globalno. To je zastrašujuće jer govori da većina djece koja je tražila pomoć tu pomoć nikada neće dobiti. Dok se bavimo velikim idejama koje bi to trebale ispraviti, ja se želim fokusirati na one male ideje. Jedna od njih je da prvenstveno mi, roditelji, počnemo stvarati domove u kojima se dijete uvijek osjeća sigurnim podijeliti svoje emocije. A jedan od najlakših načina na koji to možemo postići jest da i mi sami počnemo dijeliti svoje osjećaje s njima – priznati im kad smo umorni, rastreseni, tužni, ljutiti i zabrinuti, kako bi i sami shvatili da su svi ti osjećaji dio svakog života. Jer jesu, zaista jesu, ja ne znam zašto o tome šutimo – zaključuje Ribić Pavelić koja često pišući priče briše tugu s dječjih lica.

hr-hr