Vivienne Westwood

Odlazak ‘zločeste cure’ modnog svijeta

Piše Maja Car Fotografije Pixsell, Kristina Franić www.diva.hr

2023-01-14T08:00:00.0000000Z

2023-01-14T08:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282952454305818

Modna Legenda

Dizajnerica koju opisuju kao posljednji izdanak britanskog punka preminula je nedavno u 82. godini. Ostat će upamćena i kao osoba koja je imala kraljevsku titulu Dame, no glatko je odbila Kate Middleton da joj dizajnira vjenčanicu Dizajnericu Vivienne Westwood i njezin sin Joe Corré opisuje kao posljednji britanski izdanak punka. U tome ima istine jer punk je autentično i djelotvorno možda nestao u glazbi, ali živi u odjeći, stilu i stavovima koje ona javno zauzima. Teško je prstom uprijeti u nekoga osim nje tko iako nosi kraljevsku titulu Dame, može glatko odbiti molbu Kate Middleton da joj dizajnira vjenčanicu. Otpravila ju je suptilnom porukom “da si mora nabaviti malo stila kako bi nosila njenu odjeću”. Rijetko tko može i na primanje kod britanske kraljice doći bez gaća, što su svjetski mediji prenijeli i fotografijom, a sama je kraljica prešla preko toga kao sasvim normalnog za Vivienne. I hvala bogu, sudbini, energiji ili čemu već, što Vivienne Westwood na kraju nije ostala školska učiteljica i bavila se stvarima koje svijet smatra uobičajenima i normalnima jer u tom slučaju ostali bismo zakinuti za činjenicu da je svojim nekonvencionalnim dizajnom pokrenula revoluciju u odijevanju. Uzdigla je modu na novu razinu, dala joj slobodu i mogućnost da postane umjetnost, lišila ju je trivijalnosti, uniformiranosti i malograđanske svijesti. Izborila se da u njoj više nema tabua. Pokazala je da stara, jeftina i potrgana majica može biti šik, dokazala je da svako pravilo može biti opovrgnuto, a njezin rad karakterizira sloboda inspirirana buntom, renesansnom romantikom i britanskom tradicijom, koju je spojila s budoarom, kurtizanama i seksom. Potekla je iz radničke klase i rano shvatila da je manje više i da sve bogatstvo svijeta ne može otkloniti barikade u svijesti. Travanj 2021. godine bio je njezin mjesec. Veliki 80. rođendan proslavila je 8. travnja pa su joj počast odali svi svjetski art magazini, a Vogue je vrtio njezine legendarne kolekcije, kojih je u više od pedeset godina karijere bilo mnogo. Pa iako u visokim godinama, do kraja je bila vrlo aktivna, u dobroj formi, radila je svaki dan i u svoj ured u Londonu dolazila biciklom. Nije dopustila ni da je zaustave korona i lockdown pa je svakog petka “navlačila najbolju vizualnu verziju sebe” i na svojem websiteu Climate Revolution držala aktivističke govore kojima je upozoravala na posljedice klimatskih promjena. Po pitanju ekologije doslovno je bila fanatična i redovito surađivala s Greenpeaceom. Naime, uz modu i gutanje knjiga, od kojih joj je najdraža bila “The Road” Cormaca McCarthyja, aktivizam je bio njezino drugo ja. Možda najsvježiji njezin aktivistički istup u našoj kolektivnoj memoriji bio je onaj iz 2020., kada je odjevena u žuto iz golemog kaveza za ptice obješenog pred sudom Old Bailey u Londonu tražila oslobađanje utemeljitelja WikiLeaksa Juliana Assangea. “Julian je borac za slobodu zlostavljan ilegalnim zakonskim igrama vlada. Urotom je uhvaćen kako bi poslužio kao upozorenje svim novinarima da se nikad ne usude izreći istinu o Americi”, vikala je majka punka braneći Assangea. No, vratimo se tamo gdje je sve počelo. Žena koja nije voljela da ju se zove ekscentričnom, čak ni kada je neslaganje s politikom Davida Camerona izražavala “napadom tenkom” na njegov dom u Chadlingtonu (2015.), rođena je 1941. kao Vivienne Swire u selu Tintwistle, na sjeveru Engleske. Njezin otac Gordon bio je radnik u tvornici oružja, a majka Dora tkalja. Odrasla je u poslijeratnoj konzervativnoj radničkoj sredini, a krajem pedesetih obitelj se seli u londonsko predgrađe Harrow. Samouka je dizajnerica, jedino obrazovanje iz umjetnosti stekla je na Harrow College of Art studirajući jedan semestar na Katedri za obradu srebra, nakon čega je počela dizajnirati nakit i prodavati ga na Portobello Roadu. – Nisam razumjela kako djevojka iz radničke klase može opstati u svijetu umjetnosti – govorila je odlučivši studij nastaviti na učiteljskoj akademiji. Poslije diplomiranja zaposlila se u osnovnoj školi, dane provodila samački sve dok 1962. nije upoznala prvog supruga Dereka Westwooda, zaposlenog u tvornici Hoover. U tom trogodišnjem, konvencionalnom braku, stekla je prezime koje će zadržati jer joj je zvučalo totalno britanski i rodila sina Benjamina Westwooda (danas je slavni porno fotograf), a sve ostalo – život učiteljice, supruge i kućanice – brzo joj je dosadilo. Odluku da to odbaci, doduše, ubrzao je susret s Malcolmom McLarenom, dečkom iz bogate židovske obitelji draguljara, spiritusom movensom britanske punk priče, menadžerom Sex Pistolsa, poslije New York Dollsa, modnim impresarijem i punk ideologom u najširem smislu. Zaslužio je trenutačne doktorske titule Oxforda i Cambridgea iz vještine PR-a, a Vivienne mu može biti zahvalna za dobar dio onoga što je postala. – Kao dijete sam čitala, ali nikada nisam išla u kazalište ili umjetničke galerije. Odrasla sam u kulturnom vakuumu, a onda sam upoznala Malcolma, koji mi je otkrio potpuno novi svijet. Muškarci s kojima sam bila u vezi uvijek su mi pružali intelektualnu stimulaciju, to je ono što mi je oduvijek bilo potrebno – rekla je svojevremeno medijima Westwood. No prije svjetske slave mladi i zaljubljeni Vivienne i Malcolm sele se u državni stan, 1967. dobili su sina Josepha Corréa (danas je vlasnik linije donjeg rublja Agent Provocateur) i 1971. otvaraju butik Let it Rock u Kings Roadu 430, koji je poslije mijenjao imena u Too Fast To Live Too Young To Die, Seditionaries, no najpoznatiji je bio kao Sex, iz kojeg će krenuti njihova zajednička dizajnerska era. Odjeća je bila široka, oslikana pornografskim motivima, puloveri toliko rijetko pleteni da su bili prozirni, a pseće ogrlice, ziherice, lanci, dijelovi vojničkih uniformi, zatvarači, žileti, lisice za vezanje i rastrgani prorezi njen sastavni dio. Punk je u svojoj srži nosio agresiju i socijalni bunt, a odjeća Vivienne Westwood pratila ga je u stopu. Konzervativna javnost bila je zgrožena, a ona je uživala u tome da šokira. Kod njih su se odijevali londonski punkeri, Pistolsi su ih nosili na svojim prvim nastupima, bio je to uzajamni PR. Uhićenje njihova prijatelja, umjetnika Alana Jonesa, izazvano printom na majici “Two Naked Cowboys” koju je kreirala Vivienne, Sex je učinilo planetarno popularnim mjestom okupljanja. Kad kažemo punk, momentalno se sjetimo 1977., godine koja je simbol za prekretnicu koja se dogodila u popularnoj glazbi i suvremenoj kulturi. To je godina kada su Sex Pistols i The Clash objavili debi albume, a nešto prije Ramones objavljuju slavni debi koji otvara “Blitzkrieg Bop”. S punk eksplozijom dogodila se i modna ekspanzija Vivienne Westwood pa 1979. stiže i njezina kultna uniseks kolekcija The Pirates, kolaž punka i neoromantizma baziran na reinterpretaciji muške odjeće iz 18. stoljeća. Bilo je tu gusarskih šešira, krinolina, kićenih sakoa, raskošnih ovratnika, a kolekcija je izbacila i čizme s višestrukim remenjem, otada reinterpretirane nebrojeno puta. Brzo je shvatila važnost pariškog tjedna mode, na kojem se “šok” plasirao i prije nje, pa 1982. postaje prva britanska dizajnerica koja je tamo predstavila svoju kolekciju, a kojoj je to pošlo za rukom nakon Mary Quant 60-ih godina. Punk je time i službeno ušao u mainstream modu, Westwood je stekla status britanskog blaga, a uskoro kreće i sa svojom “underwear as outwear” praksom, koju će uskoro preuzeti i John Galliano. Istovremeno, njezin brak s McLarenom energično je okončan i njih dvoje rijetko su se više susretali sve do njegove smrti 2010. godine. Kad su Westwood pitali je li joj u životu bilo važno biti zaljubljenom, odgovorila je: “Nije. Jedno od najboljih razdoblja u mojem životu bilo je kad sam bila bez muškarca, ili seksualno ili na bilo koji drugi način, i to oko 10 godina. Dobro, to zapravo nije sasvim istina jer tada sam bila vrlo bliska sa svojim prijateljem slikarom Garyjem Nessom, koji je bio homoseksualac, ali jako me privlačio. On je bio najvažnija osoba u mojem životu, ali nažalost preminuo je. Uglavnom, dugo nisam tražila muškarca, a kako to obično biva, kad nešto ne tražite, to dobijete, i naišao je Andreas.” Naime, austrijski dizajner Andreas Kronthaler, biseksualac i čovjek koji je Sachu Barona Cohena 2009. inspirirao za lik Brune, bio je njezin treći suprug. U braku su bili od 1992. godine, bio je mlađi od nje 25 godina, srela ga je dok je držala predavanja na sveučilištu u Beču, a on je bio njezin student. “On je silno zabavna i ekscentrična osoba, potpuno sam sigurna u naš odnos čak i kada ljetujemo odvojeno. Ne pitam ga što je radio. Ne zanima me. I ne mislim da živi u mojoj sjeni, ima originalne ideje i međusobno smo si intelektualna podrška. I znate što? S njim je tako lako. Obožava izlaziti u obližnji pub i promatrati ljude, a kada dođe kući, gleda TV pa ja mogu nastaviti sa svojim čitanjem. Nije li to savršeno?” rekla je Vivienne u jednom njihovom zajedničkom intervjuu, dok je on pak novinarima istovremeno otkrio njezin recept za mladolikost: “Vivienne se rijetko kupa, zato tako mladenački sjaji. Otušira se možda jednom tjedno, ja i rjeđe, jednom mjesečno.” Zajedno su vodili financijski vrlo izdašno modno carstvo Vivienne Westwood, procijenjeno na 36 milijuna dolara, uživali u noćnim šetnjama i jedno u drugom. Vivienne Westwood oduvijek je bila glasna i jasna, vođena stavom da samo nepopularne ideje mogu promijeniti svijet. Ne čudi stoga da je slogan jedne od njezinih kolekcija bio “ne kupujte odjeću”. Time se suprotstavila potrošačkom duhu, koji je smatrala drogom suvremenog društva, što je neobično za dizajnericu koja je proizvodila nekoliko kolekcija godišnje za industriju koja nije ništa ako nema potrošača. “Mogli biste pomisliti da je to stvarno neiskreno od mene, ali ozbiljna sam kada to kažem. Nisam tu da branim dizajnere, to je samo nešto čime se bavim. Štoviše, uopće nisam željela postati dizajnerica, uvijek sam željela samo čitati knjige, ali znala sam da mi moda leži pa sam nastavila to raditi. Dakle, poanta je tog slogana da imamo pravo na slobodu izbora. Nitko nije dužan gutati nečija sra*a. Imati pravo na vlastiti izbor najveće je blago života”, govorila je Westwood.

hr-hr