Moja Indija

Urednica i voditeljica N1 televizije Mašenka Vukadinović ekskluzivno za Divu piše o tome kako je provela tri tjedna u indijskoj pokrajini Kerali, koja joj je dugo bila na listi za posjet

erala je po mnogočemu drukčija od ostalih država u Indiji. Ispreplela je kroz povijest više kultura i civilizacija i kolijevka je ajurvede. S više od 35 milijuna stanovnika, ima najveći postotak pismenih u Indiji. Postoji legenda koja kaže da je šesta reinkarnacija boga Višnua bacila sjekiru u more pa je izronila zemlja izobilja. Takva i jest Kerala. Obilje je u planinama, tropskim plažama i otocima, rižinim poljima, začinima, nevjerojatno bujnoj vegetaciji i u ljudima, koji nemaju puno, a dali bi vam sve, iskreno i od srca.

Nakon brze prilagodbe na vlagu i više od 30 stupnjeva na aerodromu u Kochiju, počeli smo prihvaćati da vrijeme ovdje teče polako i da se nitko nikamo ne žuri. Mudar pristup je opustiti se jer nemoguće je bilo brzo doći do prvog odredišta, središta svih događanja – Fort Kochija. Kochi je glavni lučki grad Kerale, razasut po otocima, a Fort Kochi povijesno mjesto gdje Indijci rado vole slaviti. Bila je, naime, Stara godina. Shvatili smo prvi dan da je malo bijelaca u zemlji, “odradili” smo jako puno selfija na ulici, Indijcima za uspomenu.

Tisuće ljudi kretale su se u nekoj vrsti spontano sinkroniziranog kaosa u kojem svako malo pomislite da će doći do prometnog incidenta, ali ni jedan jedini u tri tjedna boravka u Indiji nisam vidjela. Na prvu smo odustali od javnog prijevoza jer su stizali prekrcani autobusi s putnicima koji su doslovno visjeli držeći se na otvorenim vratima. Našli smo se u vrtlogu motoriziranih taksija, rikša i jedva pronašli vozača, koji nas je kroz neo

pisivu gužvu vozio strpljivošću kakvo dotad nismo vidjeli.

U Fort Kochiju su tada već desetak dana trajale karnevalske svečanosti. Tradiciju proslavljanja karnevala naslijedili su još od kolonijalnog doba, Portugalci su vladali tom regijom od 1503. do 1663. godine. Sva pročelja kuća bila su okićena zvijezdama i drvcima i sve je bilo spremno za Pappanji Burning Festival. Ne zovu ga Djed Božićnjak nego Pappanji, ali izgleda isto, samo što je u ponoć gorio na ulicama, a zajedno s njim, kako vjeruju, i sve zlo stare godine, kako bi nova donijela čist početak i ljepši život.

Jutra u Indiji počinju s masala čajem. Voda, crni čaj i punomasno mlijeko miješaju se s masala začinima, uglavnom su to cimet, muškatni oraščić, đumbir, kardamom i klinčić. Miješa se često sa zdravim zaslađivačem, visokokvalitetni sirovi šećer od trske - jaggery. Neiscrpna je priča o indijskim začinima. Ulice mirišu po garam masali, što god da se prži, uglavnom na kokosovu ulju, ima jak esencijalni miris kima, anisa, gorušice, kumina, kurkume, korijandra, šafrana ili kardamoma koji se miješa i s čokoladom.

“Nađi kršćane i začine!”. Tim je riječima u Lisabonu potkraj 15. stoljeća portugalski kralj Emanuel I. ispratio Vasca da Gamu na more. Cimet, klinčić, đumbir i papar bili su poput zlata. Roba se s istoka dovozila u Sredozemlje.

Jedna od najstarijih europskih crkava u Indiji je Crkva Svetog Franje u Fort Kochiju. Bila je svjedok kolonijalne borbe. Tu je bio pokopan slavni portugalski istraživač Vasco da Gama nakog čega su posmrtne ostatke prevezli u Lisabon. Prije njega, u pokušaju plovidbe do Indije, u brodolomima su tisuće izgubile život. Da Gami je uspjelo tri puta, otvorio je putove začina i time potaknuo ekonomiju Portugalskog Carstva.

U Kochiju smo isprobali tradicionalni indijski doručak koji nalikuje našem ručku. Indijski kruh su pogačice, naan koji se jede s humusom, ili ghee maslacem, zatim el chapati serviran uz razne juhe ili curryje, a inačica kruha koja je u Kerali omiljena je paratha, recimo poput debljih palačinki. Ide uz razna variva, mahunarke i salate. Nevjerojatno je obilje riža, postoji više od 200 vrsta. Tradicionalno, riža se jede prstima. U većini restorana, ipak, tražili smo pribor i dobili – žlicu. Tko god ide u Indiju, treba se pripremiti i za indijski toalet. Da ne duljim, nosite sa sobom papirnate maramice.

Bog je u svakom indijskom domu i u svakom srcu. Naravno, više je bogova, crkava,

džamija, sinagoga i hinduističkih hramova. Većina vjernika su hinduisti, četvrtina su muslimani, a 20-ak posto vjeruje u Krista. Najviše indijskih kršćana živi upravo u Kerali, između ostalog i zato što su sv. Toma Apostol i njegovi učenici provodili evangelizaciju. U tradicionalnim hinduističkim domovima imaju sobe za molitvu.

Vjeruju u boga Višnu, u Šivu i Šahti, a u Kerali iznimno štuju žensku snagu, Majku Prirodu, božicu Kali. Rekla bih da je takav i status majke. Žene s kojima sam razgovarala, majke, vlasnice restorana, apartmana, brodova, prave su menadžerice, vrlo otvorene, ambiciozne, snažne, posebno zaštitničke prema svojoj obitelji, ali i klijentima. Od vedskih štovanih božanstava posebno mjesto ima Ganeš, tijelom čovjek, glavom slon, kažu da ih štiti od zla pa je često na pragovima kuća. Hinduisti vjeruju da se nakon smrti duša ponovno rađa.

Sveti glas Om ispisan je na sanskrtu i čuje se u napjevima i tijekom prakse joge. Puno je mjesta i učitelja koji nude znanja na tom putu do duboke opuštenosti, disanjem, pokretima i meditacijom. Mnogi u Indiju dolaze na revitalizaciju, na putu osobnog razvoja i transformacije. Posjetili smo nekoliko učitelja, među njima karizmatičnog Sajeevana. Iza njega su desetljeća rada sa studentima i učiteljima na naprednoj hatha jogi. Mir i ljubav za koje ži

Većina vjernika su hinduisti, četvrtina su muslimani a 20-ak posto vjeruje u Krista. Najviše indijskih kršćana je upravo u Kerali, između ostalog i zato što su sv. Toma Apostol i njegovi učenici provodili evangelizaciju

vi naslanjaju se posljednjih 25 godina na posvećenost duhovnoj praksi s guruima. Njegov duh lišen je ega običnih smrtnika. Demonstrirajući asanu škorpiona u svojim vještim kasnim šezdesetima, usput se osvrnuo na zapadni svijet. Kroz smijeh je rekao da se previše ispričavamo i zahvaljujemo, previše mantri „hvala” i „oprosti”. Kerala je kolijevka tisućljetne tradicionalne medicine ajurvede, koja je u Indiji priznata kao medicinski sustav liječenja. Osam dana proveli smo u klinici na otoku Vypin. Dr. P. S. Visakh i njegova supruga dr. Jyotsna K. kvalificirani su ajurvedski liječnici sa Sveučilišta Mahatme Gandhija u Kerali. Svaki dan boravka pomno je osmišljen jelovnik i radi se neka vrsta dijagnostike i sve se zasniva na tri temeljna načela, a to su tri doše – vata, pitta i kapha, koje u doslovnom prijevodu znače zrak, žuč i sluz. Terapije su masaže toplim uljima, uglavnom s osnovom od hladno prešanog sezamova ulja. Osim četveroručne abhyanga masaže, svaki ajurvedski dan prolazila sam jedinstveni tretman shirodharu tijekom kojeg vam na čelo u području „trećeg oka” curi toplo ulje. Osjećaj je iscjeljujući, ali prvih nekoliko dana detoksifikacije tijelo je tražilo desetak sati sna. Postoji barem 900 kilometara plovnih putova i rukavaca u spletu jezera, rijeka i Arapskog mora Kerale. Odabrali smo Kumarakom i uronili u ruralni život Indije gdje usred netaknute prirode ljudi žive svoj tradicionalni paralelni svemir. Bude se uz orhideje, peru rublje u rijeci, voze se kilometarskim kanalima u kanuu. Uz rijeku buja voće raznih boja, mango, papaja, banane, kruhovac. Kokos do kokosa, palma do palme. Nije u siječnju bila sezona, ali Komarakum je poznat po rezervatu ptica. Rijeke su prekrivene lopočima i cvijećem, izranjaju vidre, plivaju patke, lete rode. Naravno, ima i zmija. Prestrašio nas je golemi gušter, komodski zmaj, koji je izišao iz jezera. Mještani kažu da je najveći kojeg su vidjeli bio dug gotovo tri metra. Nasrtljivi su jedino komarci,

danju i noću.

Indijci pokrivaju tijelo unatoč visokim temperaturama. Zapadnjačka razgolićenost za indijsku je kulturu uvredljiva. Žene su odjevene u simbol hinduističke tradicije, graciozni sari. Svila ili pamuk, vrištećih boja, mota se oko struka i prebacuje preko ramena. Između očiju, u području tzv. trećeg oka utiskuje se točka, tilak. Predstavlja ono što vidimo iznutra a fizički je nevidljivo, intuiciju, mudrost, snagu. Čak i moderno odjevene djevojke nose duge suknje. Gole noge, ramena i ruke izazivaju, rekla bih, više posramljene nego neodobravajuće poglede. Muškarci uz košulju nose „mundu”, suknje koje se vežu sa strane poput parea a mogu se skratiti do koljena.

Odnos prema tijelu koje se ne pokazuje u javnosti najbolje se vidi na plaži. Na obali Malabara, na plažama Arapskog mora, nema ni jedne Indijke u kupaćem kostimu i ni jednog Indijca golog torza. U more se ulazi u odjeći, a plivanje ionako nije na duge staze jer su struje prejake i opasne. Plaže su navečer uvijek posjećene. Prije zalaska, obitelji s malom djecom spuštaju se na stijene i pijesak i promatraju kako sunce pada u Lakadivsko more. Plantaže čaja na planini Munnar godinama su bile na zaslonu mog kompjutora kao mjesto koje moram posjetiti. Uživo su nešto najljepše što sam u prirodi vidjela. Božja zemlja, tako to zovu. Putovali smo iz grada Ernakulama javnim autobusom sa svim otvorenim prozorima osim prednje šajbe koju je vozač zaštitio malim hinduističkim oltarom. Liniju inače sufinancira država pa smo četiri sata vožnje platili po osobi 200-njak rupija odnosno 2,5 eura. Put je zelen i pun zavoja. Zabavno je bilo gledati desetke vještih malih majmuna kako se igraju uz cestu i skaču s drveta na drvo.

Munnar miriši po čaju, eukaliptusu i kardamomu. Gradić je na oko 1600 metara nadmorske visine. Kada je o čaju riječ, povijest pamti odvjetnika, Britanca Johna Daniela Munroa koji je prepoznao potencijal toga kraja i zasadio čaj iz Kine. Nepregledne plantaže na svim su brežuljcima. Izgledaju poput tepiha. Riječ je drvcima Camellia sinensis od koje se proizvode crni, zeleni i najkvalitetniji i najskuplji bijeli čaj koji se proizvodi od pupoljaka i najmlađih listova biljke. Kada stotine berača ne bi sjekli grmolike čajeve, zarastao bi cijeli Munnar u džunglu. Penju se tako žilavi svaki dan kilometrima, sve rade ručno, s ovih plantaža čaj se izvozi diljem svijeta. Težak je to fizički rad i čini se da je svaki dan beračima isti. No nema muke na njihovim licima, samo osmijeh.