INTERVJU

Dina Šavorić, dizajnerica nakita, kreatorica divnih biljnih terarija i vlasnica kreativnog dućana u centru Zagreba, kaže kako je hobi njezin posao te da odbija odrasti iako zna biti i vrlo ozbiljna kada treba te otkriva da joj je velika želja otići na put

Kreativka Dina Šavorić otkriva kako uspješno paralelno pliva dizajnerskim, hortikulturnim i poslovnim vodama

Baviš se s puno stvari, dizajniraš nakit, izrađuješ biljne terarije, imaš dućan u centru Zagreba, prava si renesansna osoba 21. stoljeća. Kako pomiruješ sve i kako zadržavaš fokus?

– Radim opušteno gotovo sve što volim. Dobro mi ide baratanje estetskim načelima, ali opet ne mogu reći da sam skroz ozbiljna ili vezana za jedan pravac, nego se prešaltavam kako mi dođe i mislim da je ta spika ključ mog uspjeha... Ne znam koliko bi nekome drugome to odgovaralo jer to je specifično za ovu nišu, punu kreative, slobode i kaosa koji je meni postao skroz chill. Ovo razdoblje svog života volim više i od čega, uživam u svemu i napokon sam naučila masu stvari koje su me odgojile da budem flegma i pomirljiva, a istovremeno nježna i srčana. Kroz posao se ostvarujem, idem dalje, surađujem s ljudima s kojima se želim i privatno družiti te se sve ispreplelo i samo vodi u neku još ljepšu budućnost punu novih projekata, produkata i ekipe za koju se želi živjeti. Ne biste vjerovali koliko dizajnera i umjetnika kod nas radi pravu stvar. Promišljeno, s fokusom ili bez fokusa. Moje je mišljenje da je fokus bitan, ali ga ne treba gledati doslovno, nego kao krajnju impresiju koju želimo dobiti završetkom određenog “projekta” i kretati se prema njemu slobodnom putanjom koju nam daje trenutak u kojem se nalazimo kad stvaramo.

Kako si počela, što je tvoja prva/najveća ljubav od svega čime se baviš?

– U stvari je najgori strah i otpor koji si sami pružamo na početku, početku nečega. Mogu reći da sam otprilike oduvijek znala što želim, imala sam sfumato sliku o sebi i svojoj okolini – svaki put kad mi se

uprizorila, osjećala sam nalet adrenalina, neku suludu energiju i uzbuđenje kako jedva čekam da to dođe. Uopće nisam imala pojma ni što to znači, ni da je to moj život u budućnosti... a vidjela sam upravo ono što se sada dešava, a sada opet nejasnim obrisima vidim ono što nabrijava za budućnost. Na ovo pitanje morat ću izmigoljiti direktnom odgovorom. Najveća ljubav mi je dati sebe, izbaciti iz sebe i onda doživjeti da to nekome predstavlja nešto posebno i daje self satisfaction posjedovanjem nečega što sam ja napravila. Neke stvari mi dosade pa ih odbacim. Katkad se znam vratiti tim stvarima jer ih se zaželim. Čar je upravo u tome da je sve dopušteno i da se nadograđuje i integrira u nove stvari koje radim. Obožavam ljude, predivne persone koje mi toliko puno daju i inspiriraju me. Prirodni ljudi bez forsa i glumatanja, koji promišljaju i žele imati pravi utjecaj na sada, a time i na neko nadamo se bolje sutra. Ljude kao vrstu ne volim, da se razumijemo, oni u mom bubbleu su savršeni, a sigurna sam da takvi baloni inspiracije i stvaranja postoje u raznim oblicima, bojama i veličinama na ovom planetu.

Kod tebe se dosta primijeti jaka ženska snaga – s dućanom, izradom nakita i terarijima imaš partnerice, kako to funkcionira, tko je zadužen za što? – Snaga koju spominješ dolazi iz ljepote života! Tako sam si posložila, svi to imamo u sebi, samo se trebamo malo bolje poslušati, upoznati i prihvatiti te si dopustiti da živimo ono što jesmo. Sve moje cure su prije svega moji prijatelji, podrška i sve su izdržljive i prodorne. Doslovno mi je čast imati takvu ekipu oko sebe! Povezale smo se kroz maštanje i to pokrenule u biznise od kojih živimo, ali i kad nešto stane ili odlučimo na neko vrijeme zanemariti brend, ishendlamo i to kako spada, pa kad se odmorimo, nastavimo ispočetka. Svaka ima svoj zadatak, komuniciramo i uskačemo si po potrebi. Mislim da je sve isto kao i u drugim branšama i ozbiljnim profesijama, samo se u ovim umjetničkim vodama svi trebamo gledati kao tim i “davati si nogicu” da idemo gore zajedno. Sve cure koje su direktno sa mnom isprepletene grafički su potkovane i razumiju ta načela prema kojima se oblikuje vizualna komunikacija... Mislim, nije to nikakva luda nauka, potrefilo nam se da smo vjerovale u projekte i odmah rekle da je prijateljstvo prije svega. I tako je ostalo. Sad kad gledam imamo li neke

“normalne” fotografije koje bih priložila, umirem od smijeha jer nemamo. Valjda je u tome i naša sreća, kako privatna tako i poslovna. Osvježenje za suradnike.

Terariji izgledaju predivno, što je važno znati o njima?

– Oni su isto bezbrižnici kao i mi! Terariji Shamai Grin su samoodrživi što znači da ih ne treba zalijevati, plijeviti niti dohranjivati. To je mikro eko sustav; procesom kondenzacije skupljaju se kapljice na stijenkama staklene posude koje se cijede u zemlju i proces se konstantno ponavlja, čime omogućuje dovoljno vlage za biljni svijet u zatvorenom sistemu. Pri sadnji potrebno je prema godišnjem dobu izbalansirati vlažnost da bilje ne bi istrunulo ili se u protivnom posušilo. Sadimo male biljke koje u pravilu ne prerastaju okvire koji su im zadani obujmom posude, ali tko voli, uvijek po njima može malo vrtlariti i oblikovati ih iz džungle u više minimalistički stakleni vrt. Postoje određena pravila o održavanju, ali nisu neka mudrost; ako se sve posadi kako spada, lako se održava i dugotrajno je! Interno ih volimo zvati živim skulpturama, ali to vrijedi za naš brend jer su vizualno privlačni, a ne kičeraj bez ukusa. Uz terarij dolaze i upute, no svatko koga zanima može nas kontaktirati preko Instagram profila. Osim terarija, radimo i interijere, ali i eksterijere s biljnim konceptima, no ipak najmilije od svega mi je odrađivati scenografske projekte sa suhim ili recikliranim umjetnim biljem – to izgleda mrak!

Koji su ti daljnji poslovni planovi?

– Stvarno svakakvi, voljela bih otići malo živjeti izvan Hrvatske i upoznati te druge šarene balone s ljudima po mjeri. Sve više me zanima raditi rukama, kršiti neka pravila i od toga graditi poslušnu priču. Vidjet ću još, plan je da nemam neki ozbiljan plan za koji se želim prikovati... Imam onaj fokus hajpa koji želim osjetiti zamišljajući sve što možemo kao kreativna zajednica napraviti, ponuditi znanje i dati dobre sadržaje zajednici. Svakako znam da bih barem jednom voljela napraviti nešto veće, za sve i za buduće naraštaje. Ideja se razvija i razgovaramo o tome nas nekolicina, no zasad je sve ružičasti oblak u koji neki vjeruju više, a neki se pribojavaju ima li smisla uopće početi. Trebaju nam hrabri, pozitivno neposlušni i potpuno svoji — nepokolebljivi. O tim je stvarima još rano govoriti jer smo zemlja kakva jesmo, iz niza razloga, no svakako će se o tome čuti.

Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?

– Mislim da imam “problem” s autoritetom, zabranama i pravilima... pomisli da mi netko kaže kako i kada trebam raditi, što moram nositi na sebi i općenito kategoriziranje u obrasce i pripadnosti. Kad čujem “slobodno vrijeme”, želim pomisliti samo na jedno – život. Bez ikakvih floskula ili brbljanja u prazno, imam ga i on je moje vrijeme, moje slobodno vrijeme. Vrijeme za rast, spoznaju, male patnje, velike borbe, teška i očaravajuća saznanja i upravo njega najradije provodim. Svaki dan, svaku noć, sa svim svojim ljudima i psima. Možda će netko reći: ”Gle ovu, ta sve ružičastim očalama gleda!”, briga me za svako takvo mišljenje i “dobronamjeran” savjet da trebam odrasti, oblačiti se kao predsjednica ili se prestati glupirati. Uvijek sam odgovorna, ozbiljna kada treba, spremna dati se za ljude koji to zaslužuju,

ali sve drugo isključivo je moj karakter i ne želim se nikada promijeniti. Dok su moji hobiji postajali moj posao od kojeg predivno živim i ljudi me cijene, pjevala sam i hodala bosa... Srednja škola za mene je bila pakao, faks renesansa života koju sam jednostavno aplicirala na život. Moj život je moj posao, a posao je moj hobi. Uza sve to obožavam se opuštati, a najdraži od svega mi je popodnevni san. Volim gledati crtiće, obožavam pjevati i uz to imati neku svoju plesnu točku, no to nije lijepo ni za oči ni za uši – najbolje je za moj mozak. Najbolji provod bilo bi mi neko putovanje vlakom, avantura od početka do kraja i svi mogu sudjelovati! Voljela bih si jednom priuštiti putovanje Orient Expressom da se malo pravim važna. Sjetila sam se još jedne super stvari koju obožavam, a to je kad moji nećaci skaču po meni i plaze kao divovski puževi... Tada mogu i zaspati na podu uz male vesele smjehiće.

Koji stil njeguješ? Kako najčešće kupuješ odjeću i obuću (online, offline...)?

– Iskreno, ne razmišljam puno o stilu koji bih trebala njegovati ili se njime prezentirati u javnosti. Volim se odijevati u ono u čemu se osjećam potpuno, volim kontrastne situacije u modi i slojeve. Manje volim boje u fashionu, ali imam i takvih komada. Neki regular everyday look mi je pomalo dječački s detaljima koji daju malo finoće svemu, no generalno se ne zamaram puno i naviknula sam se da mi se obitelj uvijek malo čudi. Nešto najstrašnije mi je ići u shopping, jeza me hvata od pomisli da moram nogom kročiti u te centre bez prozora s mirisima koji mi ukoče mozak i onda uza sve muzika i svi ti ljudi... e to mi je najmrže. Jedini offline kupovni pothvati su buvljaci, fini secondhandovi i eventualno ako trebam kupiti nešto što je nužno za probanje. Preferiram online kupnju u miru svog doma, gdje se obavezno o svemu posavjetujem sa svojim golemim crnim newfoundlanderom Borkom i provjerimo zajedno ima li to smisla ili ćemo radije kupiti keksiće i neke igračke. Uglavnom mi je misao pri oblačenju tko želim biti taj dan i kako da to najbolje isfuram. Dosta zabavno.

Znam da su ti ekologija i održivost jako važne. Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike?

– Male stvari koje ponavljanjem uđu u rutinu za sve nas znače jako puno, treba se promijeniti mindset ljudi da uvide da je pojedinac bitan i može svojom promjenom ne samo napraviti puno već i potaknuti svoju okolinu i jednog dana potomke. Jako je bitno ponavljati dobre stvari i malo tlačiti ljude oko sebe njima dok ih ne usvoje jer često misle da njihov čin i trud neće puno promijeniti, a puno je takvih... računica je vrlo jednostavna. Što se mode tiče, nisam neki fanatik, volim popratiti i cijenim kad netko misli što radi i na koji način. Instagram je pun trendova koje ne možeš stići, kupuješ i juriš neke “modne” kombinacije koje su sve loše što možemo napraviti sebi i ekologiji, a kad ih

napokon posjeduješ, već stižu nove, uvijek još bolje stvari... i tako u krug. Odjeću više nitko ne prima kao donaciju, odjeća je postala gotovo jednokratna, dok cijene drugih potrepština sumanuto rastu. Na IG-u je influence potpuno kriv od većine naših i stranih “ljubiteljica” mode. Nisam zadovoljna, kad me se već pita. Svakako je došlo vrijeme da se oslobodimo (savršenu riječ si dala) tih okova trenutnog zadovoljavanja potreba i onda rješavanja istih stvari i kakti kul buvljaka (čast iznimkama) gdje djevojke prodaju doslovno krpe iz high street dućana i sl. Ježim se od toga, naravno svi imamo u ormaru poneku takvu “brzu” odjevnu stvar, ali divneeee divne stvari se mogu pronaći na alternativnim prodajnim mjestima i s malo kreative može se napraviti čudo, ako se već ne mogu kupiti komadi od dizajnera koji mare o svemu što spominjem. Svi izgledaju isto. Dok nije bilo tog “fast fashiona”, većina se djevojaka morala potruditi za sebe naći neki komad i kombinirati ga s očito puno muke, a danas je sve na primamljivom brzom pladnju propasti. Ljudi nisu zadovoljni sobom i to nadomješćuju tonama preglupe i jeftine odjeće. Ne znam uopće kako da se to sredi osim da krenem sebe još jače stiskati da budem pravi primjer čuvanja odjeće koju volimo i koja nas čini autentičnima mimo trendova. Moda su ljudi i kako nose ono što vole, a ne nešto što je nametnuto.

Što ti je najvažnije kod odijevanja: funkcionalnost, estetika, dress code...? Imaš li neke omiljene brendove, koje?

– Sve je bitno, ali da si sam odrediš što te veseli u moru svega. Nije grijeh kupiti neki jeftilen u centru, ali voli taj jeftilen! Čuvaj ga kao da vrijedi, samo da se smanji konzumerizam. Dress code mi je super, to su kao tematske maškare i uvijek cijenim takve evente jer volim koncepte i integraciju svega na eventu prema zadanoj temi. Funkcionalnost mi je bitna jer je usko povezujem s udobnošću i samo za neke lude velike evente podržavam ekstravaganciju, inače sve to gledam kao glumatanje. Za takve odabire postoje prigode, postoje mjesta i postoje ljudi kojima je to posao i gušt je to promatrati kao dio predstave, ali ne mogu se zamisliti da kao paun hodam okolo jer sam to ja. Obično konzumiram brendove koji su casual, sport i komade koje kupim second hand pa to sve skupa izgleda kao mash svega. Omiljene brendove nemam, ali sam lojalna kvaliteti i vraćam se uvijek iznova klasičnim komadima tih brendova koje “začinim” po svom u danom trenutku. S druge strane, kod određenih dizajnera i njihovih brendova oduševljava me estetska pojava (ne znam bih li to nosila), ali taj show i prezentacija visoke mode znaju mi pomutiti um.

Moj život je moj posao, a posao je moj hobi. Uza

sve to obožavam se opuštati, a najdraži od svega mi je popodnevni

san