Večernji list

Neobična komedija sa superzvijezdama

Neobična komedija sa superzvijezdama u glavnim ulogama

Piše: Zoran Vitas Fotografije: Promo

Film “Hollywoodska prevara” bavi se upravo – snimanjem filmova. U jednom takvom zbilja smo uživali prije koju godinu, Quentin Tarantino u slojevitom je uratku “Bilo jednom u Hollywoodu...” napravio zaista lijepu posvetu starom Hollywoodu. George Gallo Jr. za “Hollywoodsku prevaru” dobio je glumačku ekipu kakvu bi svatko naslijepo potpisao. Robert de Niro, Tommy Lee Jones i Morgan Freeman, uz perspektivnog Emilea

Hirscha i Zacha Braffa te doista vrlo atraktivnu Kate Katzman. Godina je 1974., Max Barber (de Niro) i Walter Creason (Zach Braff) dvojica su producenata, ujak i nećak, koji nakon propasti svojeg zadnjeg filma koji je čak potaknuo i vjerske prosvjede padaju u nevolju jer novac kojim je film snimljen duguju mafijašu Reggieju Fontaineu (Freeman). Imaju mogućnost da lako vrate novac, na stolu im leži kvalitetan scenarij za koji je zainteresiran znatno uspješniji producent James Moore (Hirsch). No problem je što Max ne podnosi Moorea, pa mu ne želi scenarij prodati ni za trostruko veću vrijednost iako je prilično izvjesno kako film po njemu nikada neće snimiti. Što zbog svojih poznijih godina, što zbog činjenice da zapravo nije osobito sposoban. No upravo na snimanju Mooreova novog filma bizarnim spletom okolnosti dolazi do ideje kako da namakne novac, a zadrži scenarij – uz pomoć Dukea Montane, ostarjele zvijezde westerna (Tommy Lee Jones) kojoj više nije ni do života, a kamoli do glume. Sve što Max Barber mora učiniti jest nagovoriti Montanu da sudjeluje u filmu, zatim ga osigurati, a onda ovaj samo mora – umrijeti na snimanju kako bi Max pokupio novac od osiguranja. U posljednje vrijeme zbog Harveyja Weinsteina nepopu

Po američkim se medijima provlači priča da je de Niro u ozbiljnim financijskim problemima, zbog čega je pristao na ulogu

larno zanimanje filmskog producenta de Niro i Braff trebali su pretvoriti u crnohumornu zabavu i na kraju sve okrenuti u neki happy end. No ocjene na specijaliziranim webovima naznačile su da su vremena u kojima su imena trojice istinskih hollywoodskih velikana bila sasvim dovoljna garancija da ćete iz kina izaći zadovoljni ipak prošla. Pa kvragu, i de Nirove, Jonesove i Freemanove najbolje godine daleko su iza njih! No zahvaljujući sjajnim karijerama doista su zaslužili da svoje poznije dane provedu uz kakav ne osobito zahtjevan projekt iz kojega će otići još s pokojim milijunom, zabaviti se sa starim prijateljima te tako podsjetiti publiku da su još uvijek ovdje. I ne može se reći, lijepo je vidjeti trojicu legendarnih glumaca kako s lakoćom odrađuju svoje role, upravo rutinerski, a opet podsjećajući nas o kakvim veličinama je riječ. No u tome i jest problem, dosta plitka priča s predvidivim zapletom bez kulminacije i nekog iznenađujućeg raspleta nije ni mogla izvući više od trojice velikana pri čemu se prilično neambiciozna Gallova režija uklopila u takav razvoj događaja. A nije da je projekt neambiciozno zamišljen. Riječ je, ustvari, o remakeu istoimenog filma Harryja Hurwitza iz 1982. U originalu se film zove “The Comeback Trail”, a to underground ostvarenje među brojnim ljubiteljima filma ima kultni status i zbog satirizacije Hollywooda i tamošnjih spletki kao i zbog činjenice da se u cameo ulogama pojavljuju neke poznate osobe tog vremena poput Hugha Hefnera. Sam Hurwitz zaslužan je, primjerice, za početak karijere osebujnog američkog komičara Rodneyja Dangerfielda. Gallo je kao klinac slučajno prisustvovao premijeri sirove verzije “The Comeback Traila” pa ga je priča osvojila i imao je želju jednom snimiti taj film. Godinama nije mogao dobiti prava sve dok nije upoznao Hurwitzovu udovicu Joy, i – eto nam novog “The Comeback Traila”, odnosno “Hollywoodske prevare”. Gallo nije netko nepoznat, potpisuje primjerice “Zločeste dečke”, ali i “Ponoćnu utrku” odakle i vuče poznanstvo s Robertom de Nirom, to dakle traje više od 30 godina. No u režiji nema takvih uspjeha što se i ovdje vidi, jer za ozbiljan komad satire treba više dubine i još više britkosti, a kada to nedostaje, stvar ne spašavaju ni najveća imena kao ni pogled na platinastu atrakciju Katzman u ulozi redateljice filma Megan Albert. Stvar je možda u nečemu drugom. Po američkim se medijima provlači priča kako je de Niro u ozbiljnim financijskim problemima čemu nije pomogao ni njegov razvod od supruge Grace Hightower. Navodno duguje porez, mora i uzdržavati bivšu suprugu, a njegova je odvjetnica izjavila da je stanje takvo da glumac mora prihvaćati svaki projekt koji naleti kako bi podmirio te dugove. Doista, nakon “Irca” de Niro je snimio tri ne osobito uspješna filma, blago rečeno, a najavljeno ih je još čak šest. Kako je de Niro uspio spiskati 500 milijuna dolara koliko je navodno vrijedio, teško je reći. Jer, ako je samo za 20-postotni udio

George Gallo Jr. Za “Hollywoodsku prevaru” dobio je glumačku ekipu kakvu bi svatko naslijepo potpisao. Robert de Niro, Tommy Lee Jones i Morgan Freeman, uz perspektivnog Emilea Hirscha i Zacha Braffa te doista vrlo atraktivnu Kate Katzman

u svojem lancu restorana i hotela Nobu od ulagača Jamesa Packera dobio 100 milijuna dolara, nekako je teško vjerovati da nema za porez. Kako god bilo, daleko ga je bolje bilo gledati u emisiji “Saturday Night Live” gdje je za ulogu Roberta Muellera zaradio i nominaciju za Emmy. No i ovako je “Hollywoodska prevara” neka pobjeda za sve, de Niro je nešto zaradio, kad mu već treba, Jones i Freeman dobro su se zabavili, Hirsch i Braff sad imaju referencu da su radili i s tako velikim imenima, što vrijedi i za z Kate Katzman koju ćemo uskoro gledati u nekoliko zanimljivih ostvarenja. Ipak, u takvoj situaciji šteta je što Gallo nije malo zaoštrio priču i ponudio neki pozadinski zaplet čime bi dao više prostora troje mlađih glumaca koji su ostali svedeni tek na prolaznike pa nisu ni stigli ponuditi nešto više. Teoriji da de Niro sve to radi jer mu treba novac u prilog ide i prilično škrta scenografija, kostimografija koja jedino kod njega samog donekle funkcionira, ali ni iz jednog se ne da zaključiti da je riječ o za Hollywood potentnim 70-tim godinama. “Hollywoodska prevara” imat će svoju publiku među ipak jako brojnim fanovima triju velikih zvijezda, no možda bi se s malo više truda izbjeglo moguće razočarenje jer i ovdje se vidi da je i u veteranskim godinama veliki trojac klasa za sebe.

Kompilacija “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” s deset uključenih mlađih imena vjerojatno je koncentrirani skup najboljeg što se dogodilo domaćoj alternativnoj rock-sceni nakon novog vala. Iako mi je i samome već pun kufer usporedbi s novim valom, moramo priznati da je to bilo posljednje razdoblje u kojem su (tada) mlade snage došle na “štih” i ostavile dubok trag u društvu, medijima i na top-listama.

Nepobitno je da se među deset izvođača i pjesama na “Zagreb Calling” krije uzbudljiva glazba koja vraća dignitet rock-sceni, ili kako se već zove, i pokazuje beskompromisnu želju i mogućnosti da se autorski vrhunci ne snizuju bilo kakvim kompromisima. Pa nakon nedavnog vinilnog reizdanja “Paket aranžmana” možda zainteresiranima ne bi bilo loše preslušati “Zagreb Calling” i shvatiti da se, uz, dakako, 40 godina vremenske razlike, na njemu osjeća slična intuitivna i sadržajna infrastruktura i sukladnost s onime što se danas svira po suvremenom svijetu. Jednostavno, kad slušate “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” (Menart), osjećate se kao da preslušavate neku playlistu nove britanske ili ine scene, o kojoj će netko u The Guardianu sutra napisati recenziju, a potom cijeli svijet – nakon britanskih klubova i niza koncerata koji su već doveli do složnog i snažnog odaziva publike – poludjeti za novom artističkom šprancom koja potvrđuje mogućnosti suvremene glazbe za samoobnavljanjem.

Odmah nakon toga pridružit će im se i slično nezaustavljiva ekipa iz New Yorka, a zatim će planetarni sklop uzroka i posljedica dovesti do unisonog shvaćanja da umjetnost nije propala i da ima što ponuditi te rezultirati punim klubovima u kojima će se tražiti ulaznica više.

No, nažalost, kod nas se neće dogoditi ništa od toga. Osim panegirika kritičara, pozitivnih recenzija i odlične medijske prezentacije cijelog projekta – uključujući i izdvojene videospotove koji se pojavljuju na tjednoj bazi – mi smo, nažalost, i to već nekoliko puta do sada uspjeli propustiti sve predradnje “na terenu” koje bi ovako

ZAGREBAČKI PAKET ARANŽMAN ALTERNATIVNOG ROCKA ZA 21. STOLJEĆE

SJAJNA GENERACIJA NA IZGUBLJENOJ AUTOCESTI TRŽIŠTA KOJE GUTA SAMO POPULIZAM

zanimljivoj glazbi trebale donijeti ne samo pozitivan odaziv kritike nego i jaču prisutnost na tržištu i u javnosti.

Podnaslov ovog teksta s “autocestom” samo je posljedica efektnog dizajna “asfaltnog” omota Dejana Kršića, koji me podsjetio na ono vrćenje bijelih crta u filmu “Lost Highway” Davida Lyncha. Slično beskonačno vrćenje događa se i od nas s većinom novih generacija rock-glazbenika koji redovito ostaju na marginama zanimanja javnosti, pa i one kulturne, iako nude ono što nas možda najviše spaja sa svijetom i suvremenim zvucima.

Kompilacija “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” snimljena je u zagrebačkom KSET-u od 15. do 19. siječnja 2021., u kojem je deset uključenih imena snimilo po jednu pjesmu pod paskom idejnog začetnika i producenta Vedrana Peternela. Peternel se nakon desetljeća boravka u Parizu i mnogih suradnji u vlastitom pariškom studiju vratio u Zagreb te kao poklonik novih ideja udružio s najzanimljivijim imenima nove domaće scene koju je promovirao i organizacijom nastupa u Vinylu.

Majstor zvuka i poznavatelj trenutka i sadržaja, Peternel je u KSET-u sklopio uzbudljiv mozaik; redom kako dolaze na vinilu, Eine, nemanja, Dimitrije Dimitrijević, Truth ≠ Tribe, Ivan Grobenski, The Gentleman, Porto Morto, Sfumato, Žen i Klinika Denisa Kataneca održali su pravu lekciju kako beskompromisno “istočiti” ono što žele, ponašajući se kao da živimo u nekom kulturno naprednom svijetu.

Jedino ostaje pitanje treba li uživati ili plakati nakon ovako sjajne kompilacije. Je li ona pokazatelj nečeg novog, a definitivno jest, ili je od te činjenice još gore što će to novo i nadalje ostati samo popratni ukras i simbol pogibeljne situacije u kojoj nema mjesta za bilo kakve suptilnije iskaze? Nemoguće je “propisivati umjetnost” na recept, a tu je valjda i tržišna ekonomija, pa neka ona odradi svoj dio posla. No nemoguće se ne zapitati je li normalno, a nije, da već desetljećima ponajbolje što imamo ostaje na marginama zanimanja šire javnosti. Ili, zašto iznova učimo onu lekciju s kraja osamdesetih, poznatiju pod imenom “kako je propao rokenrol”.

Sadržaj

hr-hr

2021-05-07T07:00:00.0000000Z

2021-05-07T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281887301179069

Vecernji List