Večernji list

Novi hit-film na Netflixu

Piše: Zoran Vitas Fotografije: Promo

Netflix je početkom ove godine objavio kako će svaki tjedan na njegovoj platformi biti dostupan jedan novi film. To obećanje internetski filmski servis i ispunjava, a pritom je sasvim očito da ne može baš svaki od filmova u ovom ambicioznom programu biti i za visoku ocjenu. Međutim, čini nam se da je prvi zaista ozbiljan film koji Netflix ove godine prikazuje “Žena na prozoru” (The Woman in the Window). Već i prije gledanja ijednog kadra, ne može se ne primijetiti da je po samom naslovu film moguće blizak kultnom “Prozoru u dvorište” Alfreda Hitchcocka s Jamesom Stewartom i Grace Kelly u glavnim ulogama. Jer, zaplet je ovdje vrlo sličan, glavni lik je netko je prisiljen ostati u svoja četiri zida, ali ga prirodna znatiželja goni da gleda što rade oni preko puta, pa svjedoči ubojstvu. A onda je tu istoimeni književni predložak kontroverznog američkog pisca Daniela Malloryja koji taj roman potpisuje pseudonimom A.J. Finn. Otkriveno je, naime, da je on u više navrata iznosio neistine o svojoj prošlosti u što spada i navodni doktorat Sveučilišta u Oxfordu, čak je tvrdio i da je bolovao od tumora na mozgu, a ima toga još. Bez obzira na takav piščev životopis i moguću sličnost s kultnim Hitchcockovim filmom iz 1954. godine, “Žena na prozoru” ima i više nego dovoljno elemenata koji će ovaj film odmaknuti od klasika te ga odgurnuti od negativnih repova autora originalne priče. U doista sjajnoj glumačkoj ekipi su Amy Adams, Gary Oldman, Anthony Mackie, Julianne Moore, Tracy Letts, ali i Jennifer Jason Leigh koja će nas ovdje podsjetiti zašto je 90-ih godina imala zvjezdani hollywoodski status koji se sada dobrim dijelom i obnovio nakon što ju je u “Mrskoj osmorci” na veliki ekran vratio Quen

tin Tarantino. Amy Adams u ulozi je Anne Fox, dječje psihologinje koja pati od agorafobije, straha od otvorenog prostora. Tako ona veliku većinu vremena provodi u svojem stanu u staroj kući od smeđe cigle kakve su se tradicionalno gradile u New Yorku. Percepciju svijeta oblikuje gledajući kroz prozor. Ima i podstanara, Davida Whitea koji je pokušava postati glazbenik, a pomaže i u održavanju kuće dok Anna prati što se događa na ulici i u susjednoj zgradi, u pauzama pijući vino i gledajući filmove noir. No u zgradu preko puta useljavaju se Russellovi, s čijim se sinom Fredom i Jane, koja se predstavlja kao Fredova majka, Anna ubrzo sprijatelji. No nakon nekog vremena Anna u stanu Russellovih vidi ubijenu Jane. Ipak, ni Fred ni njegov otac Alistair kojega tumači Gary Oldman tvrde da se nije dogodilo ništa, a Anni ne vjeruje ni newyorška policija. Anna počinje sumnjati i u svoju terapiju te vjerovati da bi trebala smanjiti i alkohol ne bi li razjasnila sama sebi što je zapravo vidjela. No Alistair je upoznaje s drugom ženom za koju tvrdi da je zapravo ona njegova supruga Jane Russell, a tumači je Jennifer Jason Leigh. Annine se sumnje u sebe počinju produbljivati, a uz to je sustižu dvojbe i u svijet koji je okružuje. Jesu li baš svi oko nje ono za što se predstavljaju? – Od trenutka kada sam dobila scenarij, bila sam fascinirana idejom uranjanja u iskustvo introvertirane Anne. Nakon razgovora s Joeom s kojim sam već dugo željela raditi, vidjela sam da je on želi prikazati kao nekoga čiju tjeskobu treba pobliže istražiti na način kako to prije nisam mogla kao glumica ni kao osoba, te mi se učinilo da je to nešto doista drukčije i uzbudljivo, rekla je Adams o svojoj ulozi. Sam Wright izniman je redatelj fokusiranog i kvalitetnog opusa u koji spadaju i filmovi “Ponos i predrasude”, “Hanna”, “Okajanje”, “Ana Karenjina”, a među njima je najvažniji “Darkest Hour” gdje je za ulogu Churchilla Oscara dobio upravo Gary Oldman. – Anna je zatočena u vlastitoj kući, kako je upoznajemo kroz njezinu rutinu, počinjemo uviđati da postoji nešto teško s čim se bori, a to je tišti. I onda vidimo da zapravo špijunira svoje susjede. Ima vrlo zdravu znatiželju kada je o ljudima riječ, pa oblikuje priče o tome što rade i kroz što prolaze ljudi iz njezine blizine, a ona te priče intenzivno i prolazi, opisala je glumica lik koji tumači, a koji je doista nalik Stewartovu Jeffu Jefferiesu. Ali s bitnim pomakom, odnosno čak dimenzijom više, jer je Anni dan psihološki pomak koji pridonosi zapletu priče. “Žena na prozoru” počinje se na Netflixu emitirati upravo danas, pa će biti prilike uvjeriti se je li Amy Adams kroz cijeli film uspjela ostvariti ulogu Anne na razini kakva se može vidjeti putem Netflixu dostupnih materijala. – Amy je genij, iznimna je, no ono što mi se pogotovo svidjelo jest da je hrabra, originalna i neustrašiva, a trebao mi je netko tko će ulogu odvesti tamo gdje je to trebalo u ovom filmu. Nisam mogao imati plahu glumicu, a to ona i nije. Uvijek me znalo iznenaditi što sve ona može, odigrala je sve onako

Psihologinja koja zbog agorafobije ne napušta svoj dom postane opsjednuta novim susjedima i rješavanjem brutalnog zločina kojem je svjedočila s prozora, tako glasi sažetak drame

Još je jedna intrigantna činjenica da scenarij potpisuje Tracy Letts, inače američki glumac kojega poznajemo iz, primjerice, “Domovine”, “Malih žena”, “Izazivača: Le Mans ’66”, “Novina”, “Lady Bird”

kao što sam zamislio uz poneki element iznenađenja, toliko da sam uvijek bio na rubu, rekao je Wright o Adamsovoj kao Anni. Uz briljantnu glumačku ekipu gdje Anthony Mackie igra Anninog otuđena muža, treba spomenuti atmosferičnost kojoj efektno pridonose glazba i zvučni efekti iza kojih stoji još jedan proslavljeni filmaš, a to je Danny Elfman koji je u 30-godišnjoj karijeri četiri puta nominiran za Oscara. Još je jedna intrigantna činjenica da scenarij potpisuje Tracy Letts, inače i zapaženi američki glumac kojega poznajemo iz, primjerice, “Domovine”, “Malih žena”, “Izazivača: Le Mans ’66”, “Novina”, “Lady Bird”… A ovdje se i sam pojavljuje u ulozi dr. Landyja, Annina psihoterapeuta. Letts je inače i dobitnik Pulitzerove nagrade 2008. godine za dramu, a njegova drama “Killer Joe” 1998. godine na Broadwayju prikazivala se devet mjeseci te su u njoj nastupali Scott Glenn, Amanda Plummer, Michael Shannon… Letts je na ekran uspio odlično prenijeti priču koja je slojevita i dovoljno kvalitetna da privuče takvu galeriju vrhunskih glumaca dok je Wright, barem prema onome što smo do sada vidjeli i pročitali, uspio storiju uobličiti u kvalitetan triler. Filmova u tom žanru u posljednje vrijeme doista ne nedostaje, no malo je kvalitetnih. Ovdje možemo imati znatno veća očekivanja, nadamo se opravdano.

Glazba je potpuno utihnula u kampanji za skorašnje izbore u Hrvatskoj. Pop-zvijezde više ne pjevaju na izborima, nego populariziraju cijepljenje protiv korone, i to je donekle logično. Osim nekoliko nebitnih likova – poput zagrebačkog repera Zizija, s nacističkom tetovažom i sklonog seksizmu – s kojim je Miroslav Škoro u kampanji za lokalne izbore i pjesmom “Grad za sve nas” nakratko vratio temu podrške glazbenika u kampanji, nitko, ali baš nitko od pjevača, izvođača i inih nije se ove godine uključio u političku borbu prije izbora.

Ovo je prva izborna sezona u kojoj se psihološki profil pop i rock-scene potpuno očistio od vjerovanja da se estradna ili rock-scena trebaju baviti politikom. Što je, dakako, potpuno krivo. Jer, svuda u svijetu upravo su mlađe generacije s pravom glasa meta kampanja poput “Vote For Change”, turneje rock-zvijezda po SAD-u, u osvješćivanju potrebe da se izađe na izbore i glasa jer to je jedino što u demokratskim sustavima možete učiniti za bolje sutra. Ili, kako je govorio preuređeni naslov pjesme Haustora prije nekoliko godina: “Izađi, izbori se!”

Ili pak kako je davno rekao Gibonni u pjesmi “Činim pravu stvar”, korištenoj u kampanji 2000. tijekom koje se s Majkama i Parnim valjkom stavio u službu izmjene političke opcije u Hrvatskoj nakon smrti Franje Tuđmana. Paradoksalno, jedini izborni pothvat ovih dana bio je potpuno nevezan za izbore.

Odnosio se na dan sv. Dujma u sklopu kojega je Gibonni na Marjanu nekoliko dana prije snimio 40-minutni nastup i odmah u petak navečer završio na drugom programu HTV-a u prime timeu promovirajući novi singl “Kiša”. Tj., Gibo danas više ne pjeva za SDP, nego za sv. Duju.

Bio je to pravi primjer poslovnog kapitalizma na djelu koji je zamijenio nekadašnje ideale za koje ginu budale. No, moramo i to navesti, ideala zbog kojih je Gibo tih godina imao itekakvih privatnih problema, od hejterskih grafita do prijetnji. U tom smislu ispada da je Škoro danas politički mnogo svjesniji i aktivniji, što

O ČEMU ZAPRAVO TRENUTAČNO OVISE KARIJERE DOMAĆIH GLAZBENIKA

OVO JE PRVA IZBORNA SEZONA U KOJOJ SE PSIHOLOŠKI PROFIL POP I ROCK-SCENE POTPUNO OČISTIO OD VJEROVANJA DA SE ESTRADA ILI ROCKSCENA TREBAJU BAVITI POLITIKOM

dakako i ij jest. tN No, priznajmo i najmo i to, to ovo je ujedno prva godina u kojoj je politika zaista pomogla glazbenicima. Osim strukovnih udruga poput HDS-a ili HGU-a, koje su članstvu financijski pomagale nakon zagrebačkog potresa, pa sve do akcije “Jer svirati se mora” Ministarstva kulture i medija, posao glazbenika ove je izgubljene koronasezone prvi put revaloriziran kao i svaki drugi.

Je li zbog toga prestalo natjecanje u zaradi u političkim kampanjama, pitanje je sad, ali je nedvojbeno da se u prošlosti često radilo i o svojevrsnom “bankomatu” poput novogodišnjih gaža, u kojem su tek rijetki svirali sa srcem i sviješću za nekog kandidata ili stranku, a većina samo s mišlju o bankovnom računu.

No, zato su se ove godine muzičari uključili u kampanju procjepljivanja, pa su nekoliko mjeseci nakon političara (i onih koji su preko reda cijepljeni “viškovima”) i oni stigli na red za populariziranje cijepljenja. Što je i logično, jer upravo im o tom procjepljivanju ovise karijere koje su, osim nekih manjih pothvata prošlog ljeta, zaustavljene prije više od godinu dana dolaskom novonenormalnog virusa.

Kako se vratiti u “normalno”, može se pretpostaviti i iz onoga što se događa u svijetu, o čemu smo na ovom istom mjestu pisali prije nekoliko tjedana. I pohvalno je što smo sad shvatili kako ne treba izmišljati toplu vodu, nego u praksi provesti iskustva država poput Velike Britanije, SAD-a ili Španjolske, gdje su održani prvi koncerti s nekoliko tisuća ljudi.

Pa, ako je prije nekoliko tjedana još i bilo reakcija poput “zašto bi oni s cijepljenjem ulazili” u zrakoplove, na koncerte, restorane i svadbe, jer je to diskriminacija, danas više nema takvog otpora. Rast cijena dionica kompanija koje su nam omogućile cjepivo i njihova golema zarada u godinu dana potvrđuju da je upravo to novo normalno, i da vam ateste i dozvole za ateiste i vjernike više neće davati partije, već medicinska struka koja je postavila novu zonu samoobrane: nije bitno koje si političke opcije, pa ni vjere, nego jesi li cijepljen.

k

Sadržaj

hr-hr

2021-05-14T07:00:00.0000000Z

2021-05-14T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281887301193163

Vecernji List