JELENINO PISMO

Zovem se Jelena, imam 46 godina i živim u Njemačkoj, u Frankfurtu, sa suprugom Ivicom kojeg sam upoznala za vrijeme studija medicine.

Nedugo nakon završetka studija smo dobili posao u jednoj bolnici baš u Frankfurtu. Ubrzo smo dobili i sina. Dugim riječima, bili smo zadovoljni svojim životom dok se nije pojavio Jadranko, doktor ginekologije. Bio je to jako zgodan i privlačan muškarac srednjih godina podrijetlom iz Hrvatske. Radili smo na istom odjelu i bila sam prisiljena često s njime komunicirati što mi je ponekad bilo teško jer sam se bojala da ne primijeti kako ga promatram. Štoviše, vrlo sam sramežljiva osoba i ne znam to prikriti. Izbjegavala sam sve dublje razgovore dok mi nije on sam počeo davati komplimente, počelo je s frizurom. Napokon sam se i ja otvorila te rekla mu da zavidim njegovoj supruzi jer joj zasigurno komplementira svakoga dana. Zastao je i pogledao me te mi odgovorio da njoj to ne čini. Potpuno sam se zbunila i zašutjela sam. Sljedećeg me jutra pozvao na kavu, a ja sam je odbila imajući na umu da sam udana žena. Međutim, cijelu sam sljedeću noć razmišljala o toj kavi pa sam skupila hrabrosti pa ga i narednog jutra pozvala na kavu nakon posla. Mislila sam da nemam što izgubiti. Međutim, prevarila sam se. Nakon te kave sve se promijenilo. Počela sam sve češće razmišljati o njemu, a i redovito se s njime viđati. Dakle, naša se kava pretvorila u ozbiljnu vezu kojoj nisam vidjela kraj. Provodila sam noći pišući mu poruke. No jedne večeri nije mi odgovarao na poruke zbog čega sam se zabrinula. Sljedećeg jutra su mi na poslu rekli da je javio da se ne osjeća dobro i da neće doći raditi. Tada, na moju žalost, na odjel je došla jedna gospođa koja se predstavila kao Jadrankova žena, a tražila je upravo mene. Počela me vrijeđati, vikati i prijetiti mi, ali sva sreća to je činila na hrvatskome jeziku, stoga svi koji su u čudu promatrali tu scenu nisu je i razumjeli.

Od toga je dana moj život nalikovao onome u paklu. Iz dana u dan sam se osjećala kao da umirem. Jedne je večeri suprug stigao kući pijan vrijeđajući me. Shvatila sam da je saznao za moju avanturu, a znala sam i tko mu je to i rekao. Izbacio me iz zajedničkog stana pa sam potražila utočište kod prijateljice. Osjećala sam se vrlo slabo i bila sam psihički rastrojena. Nisam bila sposobna raditi, a zbog pomanjkanja osoblja, morala sam ići na posao. Obavila sam sve pretrage kako bih dobila bolovanje, ali su mi nalazi bili u redu. To je zaista bilo začuđujuće jer sam ja u to vrijeme povraćala krv. Bez obzira što sam već dugi niz godina u medicini, nisam mogla dokučiti što mi se događa. K tome, imala sam strašne bolove u području kralježnice i to tako da se nisam mogla ustati iz kreveta. Kad me je majka posjetila, najprije je vikala na mene koreći me zbog moga ponašanja, a nakon toga je nazvala svoju prijateljicu s kojom je dugo razgovarala. Završivši razgovor, uputila me da nazovem gospodina Darija koji navodno pomaže ljudima iz cijeloga svijeta. Ispričala mi je da se kćer te njezine prijateljice trebala liječiti u psihijatrijskoj ustanovi, no taj ju je gospodin Darijo izliječio i bez toga. Dala mi je broj, a ja sam to istoga trena učinila. Čim sam stupila s njime u kontakt, ispričao mi je neke detalje koje sam samo ja bila znala. Tada sam shvatila da nije neki lažac te mu se moram ovom prilikom ispričati jer sam isprva bila to pomislila. Dogovorila sam termin i učinila sve da stignem do njega. Čim sam ušla, osjetila sam neko olakšanje, a tada me Darijo upitao želim li ja vratiti svoga supruga. Kroz suze sam mu potvrdno odgovorila. Objasnio mi je da uzrok moje bolesti Jadrankova supruga koja mi je učinila da se razbolim i da mi se sve što sam godinama stvarala u kratko vrijeme potpuno raspadne.

Nedugo nakon posjeta Dariju, suprug me pozvao natrag, a ja se osjećam mnogo bolje. Štoviše, nemam više zdravstvenih problema. Zaposlila sam se u drugoj bolnici i nikad mi nije bilo bolje u životu. Stoga ti se, Darijo, mama i ja zahvaljujemo i nadamo se da će nam objaviti ovo pismo jer smo već tri napisale koje nisu objavili.

je danas, štajaznam, predavati u nekoj srednjoj školi. Ili, možda još korisnije i za njega svakako lukrativnije, davati privatne instrukcije, recimo Joe Šimuniću, ali i Zvone je - poput njegovih suigrača iz te sjajne brončane generacije - odlučio postati ugostitelj. Njegov restoran Boban u Gajevoj ulici slovi kao jedan od boljih talijanskih restorana u Zagrebu, a s obzirom da je sa svojom obitelji vlasnik i ribljeg restorana Korčula, te legendarnog Vinodola, možemo samo zažaliti što se odmalena nije bavio isključivo ugostiteljstvom. Time ne samo da bi ponuda restorana u centru Zagrebu bila znatno bogatija i raznolikija, pomislio sam, već ne bi imao tko u polufinalu Svjetskog prvenstva onako olako predati loptu Lillianu Thuramu. Takva Hrvatska reprezentacija, nema nikakve sumnje, bila bi uspješnija i od ove iz Rusije od prije četiri godine... Nitko nas ne bi mogao zaustaviti, pa čak ni Francuzi. Robert Prosinečki, nadalje, kojemu su mnogi nakon zbilja impresivne igračke karijere, u kojoj je prodao više lažnjaka nego svi političari zajedno, prognozirali zaposlenje na neodređeno upravo u tom sektoru - otvorio je prvobitno pizzeriju na Peščenici. Tamo negdje na parkingu kod Super Konzuma... Istina, mogao je Žuti prihvatiti i mjesto na carini koje mu je bilo ponuđeno na temelju toga koliko je za vrijeme utakmice znao držati loptu, ali Robi je već tada bio čvrsto odlučio stati na suprotnu stranu šanka od one na kojoj je stajao dok je reklamirao gemište. Pizza mu je, koliko sam čuo, bila sjajna, ali kako mi je lokacija nažalost bila malo nepraktična, nisam je uspio probati dok je još uvijek on to vodio. S vremenom je, naime, odustao od ugostiteljstva, restoran prepustio nekome drugom, i vratio se nogometu, ali tko zna da li bi to tako bilo da je, umjesto na rubnim dijelovima, svoj restoran otvorio negdje bliže centru grada pa da, evo, njegovi navijači, a u koje se ja svakako ubrajam, shvate da je Žuti virtuoz i po pitanju ugostiteljstva. Ni Dražen Ladić se nije, kako se očekivalo, zaposlio na carini. Rekli su, naime, da nije uspio ništa zaustaviti te da mu previše stvari prolazi, a neke, kako su mjerodavni također naveli, i kroz uši, pa je legendarni Ladara, čije obrane protiv Njemačke još uvijek svi vividno pamtimo, umjesto toga otvorio restoran s međimurskim specijalitetima u Zvonimirovoj ulici. Nazvao ga je “Tajer”, a što bi u prijevodu s međimurskog trebalo značiti nešto kao “Tanjur”, ali bojim se da dok naziv restorana ne promijeni u nešto prepoznatljivo, poput “Golman”, “Plava jedinica” ili “Ladara”, a po čemu bi svi odmah mogli znati da je njegov, kroz ulazna vrata će mu proći manje ljudi nego što je to bio slučaj s loptama kroz ona golmanska. Ne treba zaboraviti ni da i Igor Štimac, taj bivši izbornik reprezentacije i bivši komentator na HRT-u koji je trenutno student na nekoj poslovnoj školi u Splitu, one rijetke slobodne trenutke koje koristi kako bi se prehranio dok uči za rokove, vjerojatno ne provodi u studentskoj menzi negdje podno Marjana, već u restoranu svoga hotela Therapija u Crikvenici. Štico je, doduše, obavljao i neke druge poslove koji nisu usko vezani uz ugostiteljstvo, pa je tako bio trener mnogih klubova u HNL-u, moguće da je i sada jednog, tko to više može upratiti, imao je kladionicu, bio na čelu Hajduka, obnašao funkciju predsjednika Udruge prvoligaša, uzgajao masline, veoma uspješno vodio vlastiti profil na fejsbuku i još mnogo toga... “Pa, ipak...”, pomislio sam razmišljajući nešto i o njegovoj pjevačkoj karijeri, te onom velikom hitu s grupom Boemi, “najviše mi paše u kafanu!” I to ne nužno vlastitu! A hit su, baš poput Mare i Kate, i kafići koje otvaraju braća Šimić. Njihov Historie u Tkalči, ali i ostali ugostiteljski objekti širom Zagreba, a kojih, nota bene, uopće nije tako malo, jedina su ozbiljna gradska konkurencija kafiću Zvonimira Solde - još jednog legendarnog bivšeg reprezentativca, a sadašnjeg vlasnika ugostiteljskog objekta. Njegov Bulldog pub koji, ako smijem primijetiti, vodi mnogo bolje no što je to činio s 1. FC Kölnom u Bundesligi, mogao bi bez pretjerivanja biti jedan od najboljih kafića u gradu, a ukoliko još promijene vrata na WC-u, za koja moraš biti informatički pismen kako bi uopće ušao, to mjesto bi mu, slično kao i ono u reprezentaciji nekoć, bilo zagarantirano. Šimićima bi, u tom slučaju, opet ostao samo onaj Josipov gol protiv Ajaxa kad je lobao Van der Sara, ali ni to nije loše... I ima, naravno, još mnogo takvih primjera da nogometaš otvori kafić nakon što pređe 35. godinu, a pogotovo ih ima među našim Vatrenima iz Francuske. Pravo pitanje je, međutim, koliko će od njih - baš poput legendarnog Mirka Brauna Charlieja - uspjeti od svog lokala napraviti kultno mjesto i sebi novu karijeru. Navijajmo da u tome uspiju, kao što smo to, eto, činili i ‘98. u Francuskoj! Neka pati koga smeta, pjevat će im se opet, oni su najbolji ugostitelji svijeta…

Robert Prosinečki, kojemu su mnogi nakon zbilja impresivne igračke karijere, u kojoj je prodao više lažnjaka nego svi političari zajedno, otvorio je prvobitno pizzeriju na Pešćenici