Slobodan Nano Vlašić

Radijska osoba/emisija/ podcast LEGENDARNI GLAS DUBROVNIKA DOBIO JE NAGRADU HRT-a “IVAN ŠIBL” ZA ŽIVOTNO DJELO

Dubrovački radijski novinar i glazbenik Slobodan Nano Vlašić (64) još je jedna od ikona Hrvatskog radija. U ovom je poslu, točnije na radiju, još od 1982. godine kada je počeo s Radio Dubrovnikom, a svemu tomu prethodila je višegodišnja glazbena karijera i suradnja s brojnim poznatim dubrovačkim izvođačima. Rad u medijima je započeo 1978. u tjedniku Dubrovački vjesnik, u kojem je radio kao lektor i korektor, a kasnije je radio i u zagrebačkom Vjesniku, Sportskim novostima, SN reviji, Lausu i drugim glasilima, no stalni je zaposlenik Hrvatskog radija od 1988. godine. Radio je on u više rubrika, obrađivao razne teme pa je tako tijekom agresije na Dubrovnik bio jedan od ratnih reportera HR-a. Nakon oslobođenja pokreće niz zabavno- dokumentarnih emisija, programa i projekata, među kojima su i danas popularna “Val na valu” i specijalizirane turističke emisije. Nano, kako ga zovu od milja, čuva tradiciju grada, donosi priče o poznatim Dubrovčanima, ali i pridonosi turizmu Dubrovnika. Za svoj je rad prošloga petka, 13. svibnja, primio i nagradu HRT-a za životno djelo.

Dobitnik ste Nagrade Hrvatske radiotelevizije za životno djelo “Ivan Šibl” za svoj dugogodišnji rad i izniman angažman. Kako ste primili vijest?

Zapravo me jedno jutro ravnatelj Robert Šveb nazvao i rekao mi da sam dobio tu nagradu! Ne znam što me više iznenadilo: vijest o takvoj nagradi ili to što mi je izravno priopćio ravnatelj HRT-a!

Nagrada je za životno djelo, stoga ima i malo veći značaj. Jeste li se nadali ovako nečemu od HRT-a?

Iskreno govoreći, cijelog sam se života trudio da mojoj kući i Gradu dam više od uobičajenog svakodnevnog novinarskog bavljenja, organizirajući posebne programske projekte, a i kao novinara zapale su me mnoge zahtjevne pa i nevjerojatne situacije, od potresa ‘ 79. do čuvenog napada na Grad 6.12.’91. ili pada zrakoplova s američkim ministrom Brownom… Sve je to nekako dodatno svraćalo pozornost na moj rad, pa sam već i dobio neka priznanja i nagrade.

Ipak, značenje nagrade Ivan Šibl za mene je sigurno veće od moga djela.

Kad ste počeli s Radio Dubrovnikom bila je davna 1978. Mislite li jednim dijelom možda da je nagrada došla prekasno?

Zapravo sam 1978. počeo u novinarstvu uopće, najprije Dubrovački vjesnik, pa Sportske novosti, Vjesnik, Laus, SN-revija… na Radio sam došao 1982. i ostao do danas. Nagradu za životno djelo uobičajeno se i zasluži pri kraju karijere.

Nagrada je za izniman angažman. Što biste vi rekli da je vaš najveći doprinos novinarstvu i redakciji?

Još prije rata ponudio sam svojevrsnu matricu programske koncepcije (iako sam bio mlađi suradnik), kakva se manje-više zadržala do danas, predložio sam brojne naslove emisija i s mojim prijateljem iz benda Giorgiom Barancem osmislio nebrojene špice i jingleove, kreirao sam i realizirao nekoliko velikih programskih projekata, od Do

čeka na Stradunu do Manifestacije Festa Dubrovnik uz blagdan Sv. Vlaha. U Dubrovniku sam čak među ostalim (su) organizirao Porina, Bravo i Zlatni gong. U intervjuu za Ružu spomenuli ste da su se u ono vrijeme, u vrijeme vaših početaka, novinari morali nekako iskazati urednicima u društvenom ili kulturnom životu grada kako bi ih primijetili. Koje su kvalitete novinara koje su se cijenile tada, a koje se cijene danas? Koliko su se promijenili mediji i društvo, utoliko su neusporedive društvene, pa i profesionalne vrijednosti. Ipak, tko je danas dobar novinar, bio bi dobar i ranije. I obrnuto.

Je li tada bilo lakše dobiti posao? Što mislite o današnjem stanju struke?

Nije bilo lakše dobiti posao. I sam sam bio honorarac ukupno desetak godina. Danas struku pritišću zahtjevi i interesi vlasnika, politika se u približnom omjeru petljala i onda i danas, s tim što je danas “žutilo” skoro pravilo, a ranije je bilo izuzetak.

Neki kažu da je radio zapravo najteži medij jer moraš emocije prenijeti samo glasom, dok primjerice na televiziji možeš i pokazati. Što vi mislite o tome?

Na radiju morate zvukom dočarati i sliku, ne samo emocije. Ali u svakoj novinarskoj vrsti prije svega treba znati govoriti i pisati, kvaliteta misli je presudna. Dosta toga ovisi o talentu, puno čitanja od malih nogu i posvećenosti radu.

Mislite li da radio pomalo gubi na važnosti u lepezi medija danas?

Ni govora! Radio je jedini medij koji vas ne opterećuje vizualnom usredotočenošću! Možete raditi bilo što i slušati radio. Često vam na jedno uho uđemo, na drugo izađemo, ali nešto od toga ostane “u podsvijesti”…

Svatko ima svojih dana kada im se baš ne ide na posao i najradije bi ostali kući. Kako se vi borite s tim, kako to sakrijete pred slušateljima?

Ne skrivam ništa. Svako svoje stanje umijem podijeliti sa slušateljima i našaliti se na svoj račun. Kad god sam u eteru, uglavnom sam onaj isti, tako da sam zasigurno mnogima već dosadio (smijeh).

Radili ste u svojoj karijeri svašta, glazbu, turizam, a tijekom agresije na Dubrovnik bili ste i jedan od ratnih reportera HR- a. Kako pamtite to vrijeme? Kako ste izdržali fokusirati se na posao usred svega?

Izrazito sam ponosan na vlastito, ali i sudjelovanje ostalih kolega u našem ratnom djelovanju. Bili smo važan segment životne infrastrukture napadnutog i okupiranog Grada.

Od mnogih tema koje ste pokrivali, koja je najbliža vama? Gdje ste baš “svoj na svome”. Turizam, glazba?

I turizam i glazba. To je i prirodno nakon ovoliko godina profesionalnog bavljenja tim temama. Ali zanima me i sve ostalo.

Niste nikad razmišljali o angažmanima na televiziji?

Zabilježio sam i takvih iskustava, imam puno dragih prijatelja i među televizijskim kolegama. Međutim, meni stvarno ništa nije falilo na radiju.

S tim u vezi, po čemu je radio medij broj 1 za vas?

Po iskrenosti. Kad god su neki teški momenti, poput rata ili pandemije, ljudi najviše vjeruju nama. I mi ih nikad nismo iznevjerili.