Pete Radovich

JEDAN OD NAJPOZNATIJIH I NAJNAGRAĐIVANIJIH AMERIČKIH SPORTSKIH PRODUCENATA PORIJEKOM JE HRVAT

ŽELIO BIH NAPRAVITI FILM O USPJEHU HRVATSKE NOGOMETNE REPREZENTACIJE U RUSIJI

Pete Radovich jedan je od najpoznatijih sportskih producenata u Sjedinjenim Državama, s nizom uspješnih projekata i prijenosa koje je odradio za svoj CBS, jedan od najgledanijih američkih kanala. Dovoljno je reći kako Pete ima ni manje ni više nego 40 Emmyja pa je logično zaključiti kako jedino što trebate jest poslušati ga. To smo i učinili kroz nekoliko pitanja na koja je davao i neke iznenađujuće odgovore u smislu da nas je, iz svoje ipak američke perspektive, uputio na stvari koje propuštamo napraviti. Petar Radovčić, kako bi mu bilo u cijelosti kroatizirano ime i prezime, hrvatski govori dobro, pa smo uz pokoji engleski upad dobili solidan set pitanja i odgovora. Najprije o njegovom hrvatskom projektu, a to je Sunset Sports Media Festival.

U Hrvatskoj imate jedan novi projekt, pa vjerujemo da ste zbog njega opet ovdje?

Krenuli smo s festivalom jer u Rovinj na Weekend Media festival dolazim već dugo. Nakon nekoliko godina postao sam prijatelj s Tomom Ricovim i Borisom Kovačekom pa nam je prije pandemije palo na pamet da bismo mogli napraviti istu stvar, samo za sport. Pandemija nas je omela, ali sada je došao taj trenutak. Odlučili smo se za Zadar, bila je to moja ideja jer su i moji odavde, s Kaprija i Pašmana pa je tako sada i ispalo. Bit će to jedan veliki festival o sportu i medijima, svim medijima gdje se sport može pratiti. Nikada sport u medijima nije bio važniji, jer kako praćenost medija pada, gledateljstvo klasične televizije pada, jedini način da se to održi je sport jer je to jedino što morate gledati uživo, ne možete ga gledati kasnije i kad to želite kao druge sadržaje. Zbog toga je sport još i većim fenomenom, a mediji oko sporta još su većim biznisom. Ima sportskih konferencija svugdje u svijetu, ali jako je malo onih koji se bave medijima u sportu. To ćemo pratiti na ovom festivalu.

Ovdje se pretežito misli da su veliki sportovi, kakav je nogomet, naprosto istisnuli sve manje. Je li zaista tako?

Kao što je u Europi najjači nogomet, tako je u Americi najjači NFL. I to toliko jak da je potopio druge sportove. No, ako nogomet i jest najjači u Europi, pogledamo li Olimpijske igre ili košarku, iako nisu na njegovoj razini, ipak su gledanije od niza serija na televiziji. Sve ovisi o perspektivi s koje gledate na stvari, ako sve uspoređujete s nogometom, onda će vam se doista sve drugo činiti potisnuto, na drugom mjestu daleko od nogometa, iako je gledanije od cijelog niza sadržaja, kanala s vijestima ili nečega drugoga. I dalje će košarka ili rukomet imati bolje brojke. Pogotovo zato što pobuđuje drugu vrstu publike i drugu vrstu interesa.

Kako to da su baš NFL i nogomet toliko jaki u odnosu na sve drugo?

NFL u Americi je kreiran upravo za televiziju, kao proizvod upravo za taj medij. Odete li na utakmicu NFL-a, bit će vam jako dosadno jer stalno ima prekide za reklame, ne vidite snimku akcije, druge dijelove produkcije koje je moguće vidjeti ako gledate kod kuće. To je proizvod napravljen da bude televizijska zabava. U televizijskoj je produkciji puno više prilika da se poboljša dojam gledanja utakmice. Imate akciju koja doslovno traje pet ili šest sekundi, a onda je 30 sekundi do sljedeće. I za to vrijeme možete ponovo prikazati akciju, dati neki highlight, neku raniju akciju, grafiku, te mogućnosti pojavljuju se tijekom cijele utakmice. Nogomet je nešto potpuno drugačije, suprotno je. Imate 90 minuta u kojima teško možete napraviti išta drugo osim ponavljanja akcija. Tako je i razlog ponavljanja sasvim drugačiji, u Americi je to sve zabava pa je NFL tako velik, dok je europski nogomet više priča o tradiciji, s kojim je klubom netko odrastao, što je gledao kada je bio mlad, i sve se to nastavlja kasnije. Društveni su mediji europskom nogometu pomogli više nego bilo što drugo. Njegove su zvijezda danas daleko veće nego su to bile ikada prije, u vremenu Platinija ili Maradone ti su igrači bili veliki, ali nisu imali društvene medije koji bi ih učinili ovako velikima. Dakle, zvijezde ovog sporta veće su nego ikada prije pa je tako i sport postao veći nego ikada. I klubovi su veći nego ikad, brendovi, Real Madrid, Barcelona, Bayern, Manchester United najveći su brendovi na svijetu u rangu Nikea ili McDonald’sa. Zvijezde znaju kako koristiti društvene mreže i prodati se. NFL-u je u tome pomogla televizija. To su dva najveća sporta danas kojima popularnost najviše raste.

U nas i dalje traju intenzivne i energične polemike oko prava prijenosa, pogotovo na utakmice reprezentacije. Kako je to riješeno u Americi, možda bolje?

Iskreno, u Americi je to još i veći problem. Sve, pogotovo europski nogomet poput Serie A ili Premier League, La Liga, pronaći ćete samo na pay-per-play uslugama,a svi su kod različitih pružatelja tih usluga. Ako želite gledati sve, morate platiti tri različite pretplate. Čak i kada SAD igra kao reprezentacija, i to bude ili na kabelskoj ili na pay-per-play modelu. I to se neće promijeniti te se tome treba prilagoditi. To je budućnost televizije, budućnost sporta, privikavat ćemo se i prilagođavati, nema tu je li to ispravno ili nije, to naprosto vidim kao budućnost, jer sport je tako skup, prava za njega su skupa, jedini način da te kompanije vrate uloženi novac jest da naplate krajnjem korisniku, odnosno publici. To su jednostavno financije. Kod vas je to problem, ali je drugdje još i veći. U SAD-u i Velikoj Britaniji ljudi se pretplaćuju na 10 do 15 platformi kako bi mogli pogledati većinu onoga što ih zanima. To je za gledatelje frustrirajuće, ali stvari idu prema tome.

Primjetan je broj sportskih dokumentaraca kojih ima praktično na svakoj platformi. Bilo ih je i prije, no zašto je odjednom došlo do takve inflacije?

Sve su to priče. A sport je najbolji medij za pričanje takvih priča. Svaka igra je priča, svaki igrač je priča, svaka momčad je priča. Režirao sam puno dokumentaraca, nagrađivani su i Emmyjima, pa kada to radite, gledate da priča ima svoju kronologiju, da se gradi i gradi da biste je onda na pravi način dovršili. Svaka sportska priča to ima prirođeno, karijera počne pa završi, utakmica počne pa završi, sezona počne, gradi se, dogodi se nešto dobro pa nešto loše i onda završi. Zato sport u formatu cjelovečernjeg dokumentarca ili serije jest savršeni brak, zbog toga kako je sport zamišljen. Tempiran je, sportska karijera je tempirana, a u to je automatski ugrađena kronologija priče, što čini stvar lakšom. Ako pronađete pravu osobu ili momčad da tu priču ispriča, onda je još lakše. Zbog razloga iz kojih je popularan sport, popularni su i sportski dokumentarci. Kada odete gledati film, računate na putovanje koje će trajati par sati, sa sportskim dokumentarcem to je prilično lako. Svaka priča mora imati vrhunce i padove, a tako je i u sportu. Zato volim to što radim, možete tako nešto raditi uz stvari uživo. I nigdje drugdje to ne bi bilo tako uzbudljivo kao što je to u sportu. Streaming platforme povezana su tema s dokumentarcima. Boje li ih se konvencionalne televizije za kakvu i sami radite?

Ne bojim se streamera, vjerujem da će uvijek biti posla za mene. No, volio bih ostati sa CBS-om. Nema straha jer mi smo najjači kanal u Americi, to ipak nešto znači za NFL, UEFA-u, PGA golf i ostala vrhunska natjecanja. Da smo treći ili četvrti, peti, bilo bi to nešto drugo, no kako smo već dugo najjači, nemam straha. No, tko zna za koju godinu. Opet, ako se nešto i okrene, rekao bih da sam napravio dosta u životu da bih mogao naći nekoga da me zaposli. Streameri su sada veliki buzz, na kraju je ipak CBS i tradicionalna televizija snaga u odnosu na njih. Trend je možda izražen, ali mi smo ipak i dalje jači.

Kada bi vam netko ponudio da napravite dokumentarac o Luki Modriću, kako biste ga napravili?

Njegova priča je kao stvorena za film. Ispričao bih je točno onako kako se i dogodila, od početka pa do kraja. Zapravo je vrlo jednostavna za ispričati, ima puno uspona i padova, ima sve što želite, trenutke depresije, ushićenja, ima borbu, kontroverzu, trijumf, tugu gubitka u finalu, osvajanje Lige prvaka, sve što biste željeli u jednom takvom filmu. A glavni je lik dopadljiv, netko tko nije egomanijak kojega je teško prihvatiti. Naprotiv, lako ga je prihvatiti, jako je skroman, sve što biste zamislili da glavni lik treba biti. Bila bi mi životna čast da mogu ispričati tu priču. Tko zna, možda jednog dana, vidjet ćemo.

Tko je od sportaša na vas ostavio najbolji dojam, jednom ste spomenuli Michaela Jordana, no što je s našima, tko vas je najviše impresionirao?

Dok je Dražen Petrović igrao za New Jersey, znao je izlaziti u New York, u Queens gdje bih izlazio i ja, bilo mi je to jako cool. Ali, proširio bih malo i rekao kako sam, što se tiče hrvatskog sporta, ponosan što sam bio na poziciji da gledam osvajanje prve zlatne medalje koju je Hrvatska osvojila, bio mi je to i prvi važniji događaj. Bio sam na toj utakmici odmah do naše klupe, uživo sam gledao tu utakmicu. Bio sam više puta i na Wimbledonu, pa i kada ga je osvojio Goran Ivanišević, prvi i jedini put. Bio sam i u Salt Lake Cityju kada je Janica osvajala medalje, pa onda i u prvom redu kada je Marin Čilić osvojio US Open. I sutradan je na naslovnici The New York Timesa izašla fotografija Marina s rukama u zraku, a iza ja u hrvatskom dresu! Imao sam tu sreću da više puta iz prvog reda pratim našu sportsku povijest. I to uživo. Osim Jordana, pamtim i susret s Lukom Modrićem, iako sam često sa zvijezdama, jer u emisijama imamo Petera Schmeichela i Thierryja Henryja koji su normalni, možeš se s njima ponašati kao sa svojim društvom. Ali upoznavanje s Lukom bilo je uz malo treme, kao kada sam se prvi put upoznavao sa Jordanom. On mi je ipak najdraži sportaš u povijesti, bio mi je Dražen, a sada je on. Donio mi je više radosti u sportskom životu nego bilo tko koga bih se mogao sjetiti. A još je iz Zadra!

S praktično svime o čemu sada razgovaramo povezane su društvene mreže. Što mislite kakav je njihov utjecaj, zaista tako negativan kakva je sada percepcija ili ipak ne toliko?

Za društvene mreže nemam previše vremena, imam Twitter, no uglavnom za to da mogu pratiti. Jer, na društvenim mrežama često se okupe najgori ljudi, a ja za to nemam previše vremena. Ima rasizma, na dosta grozne načine, to je jedna loša stvar kod društvenih mreža. Monetizacija je ipak posebna tema, to je ono što svi pokušavaju, traže odgovor na to pitanje od milijun dolara. Nije lako, no postoje momčadi i igrači, organizacije koji s time rade dobar posao. Moja je uloga da pomažem našim ljudima koji se time bave, no sasvim sigurno prije 10-15 godina dobivali smo pozive od njih zbog društvenih mreža koja su nas živcirala jer pojma nismo imali što bismo s tim, samo su nam smetale. Prije pet godina prihvatili smo da bi se tim dečkima trebalo pomagati, dok danas na našim kolegijima razgovaramo podjednako o televizijskoj produkciji i društvenim mrežama. Sada je to veliki dio onoga što mi radimo, nema sastanka da se ne obratimo tim temama, vidimo kako možemo pomoći. One su sada u najvećem usponu i neće tako lako nestati, pa najveće pitanje ostaje kako ih monetizirati.

Imali ste u Americi prije nekih godinu i pol situaciju s rasizmom u američkom nogometu. Kako se to riješilo, je li taj problem od tada ipak umanjen?

Ta situacija s Colinom Kaepernickom je prošla, no tema rase i rasizma očito je i dalje velika tema, i bit će velikom temom dok sport postoji, sigurno dok ja živim. Društveni mediji su platforma na kojoj ljudi mogu biti pozitivni, ali očito i da mogu biti idioti koji će se ponašati kao idioti. Na društvenim mrežama postoji tendencija promoviranja takvog ponašanja. To je nešto što mi jako smeta, no činjenica je kako takve stvari egzistiraju. Priča oko Kaepernicka više nije tako velika, no pokazuje kako je sport i politiku nemoguće razdvojiti, i to je nešto o čemu ćemo posebno razgovarati na našem festivalu u Zadru. Taj odnos politike i sporta kompliciran je i takav će zauvijek ostati. Želimo sportom pobjeći od politike, no igrači u njemu imaju platformu koju prate milijuni ljudi, i oni će tu platformu iskoristiti za slanje svoje poruke. Ni to neće nestati, može se samo nastaviti na puno višem nivou jer igrači sada ne moraju čekati novinara da mu nešto kažu, jednostavno to postave na svoju društvenu mrežu. I to putem telefona. Ronaldo više ne mora sazivati tiskovne konferencije, naprosto izvadi telefon i napiše što je htio poručiti, to će onda vidjeti stotinu milijuna ljudi u svijetu. U Americi će se taj odnos, nažalost, razvijati i dalje, u oba smjera, čini mi se da će društvene mreže tome pridonijeti na pogrešan način.

A što ćemo s Đokovićem, dosta velika medijska galama bila se stvorila oko njega?

Ne znam zaista što bih rekao o Novaku Đokoviću i situaciji u Australiji. On ima svoja uvjerenja od kojih ne odustaje. Rođen sam i odgojen u Americi gdje možeš vjerovati u što želiš i imati uvjerenja kakva želiš, tako je to tamo. Barem dok ne škodiš drugima. Mogli bismo tvrditi da je on učinio upravo to, no meni se čini da je njegov problem više političke prirode. Živi onako kako želi, ja također, ne moramo se slagati, no poštujem njegove stavove. Samo, baš se niti s jednim njegovim stavom ne slažem, naprosto ne.

Ima li nešto što biste doista željeli napravili, a već niste?

Kada bih mogao napokon napraviti nešto o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, to bi mi bilo sjajno. Jer nakon Rusije film su napravili Francuzi, Belgijanci, čak i Englezi koji su završili četvrti. Jedino mi ne. I to mi smeta, još mi smeta, i smatram kako još nije kasno, jer je ta priča živa, ti igrači su više-manje isti, nema veze kako će proći u Kataru, jer taj uspjeh koji su postigli u Rusiji jedan je od najvećih u povijesti nogometa. Netko bi trebao o tome napraviti dokumentarac, nadam se da ću baš ja dobiti tu priliku. Ako ne, onda se nadam da će to učiniti netko drugi. Ne tražim nešto novo, jer imam previše projekata, ali kada bih tražio nešto novo, onda bi to bio jedino takav dokumentarac. Kombinacija mog iskustva, kontakata i te priče mislim da bi dala nešto zaista sjajno, nadam se da ću to moći napraviti.