PRAOTAC SUVREMENOG DALMATINSKOG KNJIŽEVNOG HUMORA

Roman “Bakonja fra Brne” jedan je od najpoznatijih romana književnog realizma napisan na današnjem hrvatskom, srpskom, bosanskom i/ili crnogorskom jeziku i jedan od najmarkantnijih humorističkih romana sve četiri književnosti. Danas ga povjesničari književnosti i leksikografi svrstavaju isključivo u srpsku književnost, što je poprilično apsurdno jer je to roman Dalmacije, Dalmatinske zagore, života i mentaliteta tog kraja u 19. stoljeću, te napisan ikavskim narječjem s ogromnim utjecajem na hrvatske pisce i književnost onoga, a bogme i ovoga vremena. Kao cjelovita knjiga prvi se put pojavio u Beogradu prije točno 130 godina, ali prije toga se pojavljivao u časopisima na Cetinju, gdje je pisac Simo Matavulj proveo značajan dio svog života.

Matavulj je rođen 12. rujna 1852. godine u Šibeniku, u srpskoj obitelji koja se u Dalmaciju doselila iz Bosne još u 17. stoljeću. Bio je jedno od petero djece šibenskog trgovca Stevana Matavulja i Simeune Matavulj. Poslije rane smrti Siminog oca 1860. godine, majka Simeuna osnovala je i uspješno vodila radionicu narodne odjeće. U Šibeniku je završio osnovnu školu, usporedno na narodnom i talijanskom jeziku, upisuje se u gimnaziju, no nakon drugog razreda, zbog slabijeg učenja, nakratko prelazi u trgovačku školu, koju također napušta i odlazi u manastir Krupa, kod strica igumana Serafima, gdje se pripremao za kaluđera i privatno učio bogosloviju. Toj činjenici možemo zahvaliti na njegovu najboljem romanu. Godine 1868. napušta manastir i odlazi u Zadar, upisuje učiteljsku školu i završava je 1871. Od te godine pa sve do 1889. ima izrazito aktivan život, kreće od učiteljevanja po manjim mjestima Dalmatinske zagore, pa odlazi na vojnu vježbu u Puli, pet godina potom živi u Herceg-Novom i radi kao učitelj talijanskog jezika, a za vrijeme ljetnog raspusta 1875. pojavljuje se kao dobrovoljac u Nevesinjskom ustanku, a dvije godine kasnije, isto preko raspusta, bio je i bolničar dobrovoljac u ruskoj bolnici u osvojenom Nikšiću. Umiješao se i u Bokeljski ustanak, zbog čega je bježao na Cetinje. Prvi prozni rad objavio je u zadarskom Novom listu, ali je nakon toga najviše objavljivao dok je živio na Cetinju te je bez sumnje dionik i crnogorske književnosti. Njegov opus obuhvaća oko sedamdeset pripovijedaka i novela, nekoliko svezaka putopisa, uspomena i književnih članaka, dvije drame, prevodio je Maupassanta, Zolu i Molièrea. U toj se činjenici krije i utjecaj francuskog realizma na njegovu prozu. Napisao je dva romana.

Najpoznatije njegovo djelo, roman “Bakonja fra Brne”, oslikava život dalmatinskog čovjeka, u kojem se sukobljavaju vedra životna radost i duboka tuga, surovost i pitoma čovječnost, vjera i praznovjerice, humor i poetičnost. Zbiva se u katoličkom franjevačkom samostanu, a bez obzira na to što ga se kroz povijest književnosti znalo karakterizirati i kao antiklerikalni, ovo je i jedan od najznačajnijih južnoslavenskih romana o vjerskome životu.

Matavuljevim riječima, roman je obuhvatio “cio život dalmatinski, sve staleže i narod obiju vjera”.

”Bakonja fra Brnu” objavljuje 1892., iste godine kad i manje uspjeli roman “Uskok”, a to je ujedno i najsretnija godina njegova života. Te je godine sklopio i svoj prvi brak, s gotovo dvostruko mlađom učiteljicom Milicom Stepanović, a koja mu je, unatoč dotadašnjem zavidnom kafanskom i zavodničkom stažu, bila prva velika ljubav u životu. No, tijekom trudnoće okliznula se u školi, pala i izgubila dijete, te je, nekoliko dana prije godišnjice im braka, umrla od tuberkuloze. Nakon tog životnog gubitka, Simo Matavulj na dulje je vrijeme prestao pisati. Desetak godina prije kraja života još jednom se sretno i skladno ženi. U romanu “Bakonja fra Brne” okosnicu priče čini dolazak dvanaestogodišnjeg dječaka Ive Bakonje Jerkovića u samostan kako bi pod nadzorom strica, fra Brne, završio školu i nastavio lozu Jerkovića koja stoljećima daje redovnike franjevce. Kao što je većinu u svećenike dovela neimaština, a manje religiozne pobude, tako i fra Brnin nećak, karakterom i temperamentom bez ikakvog osjećaja za duhovni poziv, stjecajem okolnosti prihvaća svoju sudbinu, prilagodi se samostanskom životu i nakon stričeve smrti biva zaređen te dobije svoju župu, ali i dalje živi u skladu sa svojom nesputanom naravi, nemiran, sklon grijehu i odavanju životnim užicima, što uključuje i ljubavne odnose sa ženama, prvo s Jelkom, a nakon zaređivanja i Cvitom koja mu postaje ljubavnicom.

Ovako je pisac opisao buđenje Bakonjinih ljubavnih osjećaja prema djevojci, a u ovom se odlomku vidi i sva ljepota jezika zbog kojega će svakome dobronamjernom biti jasno zašto je Simo Matavulj, osim što je nesumnjivi klasik srpske književnosti, ujedno i veliki pisac Dalmacije: ”Zadugo, čim bi Bakonja otvorio oči jutrom, milina bi mu ispunila grudi i on bi pohito ka prozoru da otpravi prvi pozdrav njojzi preko vode, znajući pouzdano da i ona o njemu misli čim se probudi. Nije rijetko bivalo da on, kroza zimnju kišu, kroz proljetnju maglu, ugleda u daljini kao njeki mali kameni kip, a on je znao da su očice toga kipa uprte ka manastiru, da uzdasi lete k ‘milom Bakonjici’, da se ruke savijaju grleći njegovu priliku, te bi se i Bakonji suze zavrtjele i, prožet onijem milijem osjećanjem, sve što rađaše, rađaše kao u bunilu. Poslije podne, kao što sunce rasprši maglu, tako bi on snagom svoje volje razvedrio svoju glavu, te znađaše da šmigne neopažen preko vode.”

Matavulj markantan je primjer našega pisca dvojnih ili višestrukih pripadnosti. Jedan je od posvećenih uzor-pisaca Ive Andrića. Često je, u osnovi posve nepravedno, optuživan za ruganje Katoličkoj crkvi i franjevcima..

Matavuljevim riječima, roman je obuhvatio “cio život dalmatinski, sve staleže i narod obiju vjera”.