Večernji list

ANA KUJUNDŽIĆ: MOJA MODA JE VESELA, JER SAM I JA TAKVA. DA SAM FILMSKI REDATELJ, SNIMALA BIH SAMO KOMEDIJE

Bojana Radović

Uzemlji prepunoj imenjaka zanimljiv je potez u neku od internetskih tražilica upisati ime: Ana Kujundžić. Rezultati će odmah izlistati dvije Ane - jedna je modna kreatorica, a druga diplomirana psihologinja i licencirana gestalt psihoterapeutkinja. I letimičan pogled na priložene fotografije jasno pokazuje da i modna Ana radi posao sličan psihoterapiji, u život onih koji vole i nose njenu modu unosi - čistu radost.

Ana Kujundžić je fetiva Splićanka i uz taj grad vezana je i njena dugogodišnja modna karijera. Danas je članica tekstilne sekcije ULUPUH-a, po svemu jedinstvena, ali u modnom poslu je samouka. Kaže kako je shvatila da je moda zanima i kao poziv i kao posao u burnim tinejdžerskim godinama, tamo negdje oko četrnaeste kada je počela crtati.

- U početku sam radila samo modne skice, a tek sam kasnije počela šivati. Godine 1991.

Veselim se ljetu koje dolazi jer, uz naše ljude, moje kreacije kupuju i turisti, svi oni koji žele kući ponijeti ono što ne mogu naći drugdje, koji prepoznaju autentičan modni dizajn

moje skice su prvi put izašle u časopisu Zlatne ruke i u toj velikoj sreći kada sam vidjela da su objavljene, shvatila sam da će to biti moj posao - objašnjava.

Pitam je kakvo je bilo njeno splitsko djetinjstvo, a ona kaže:

- Djetinjstvo sam provela na periferiji Splita, i to je više izgledalo kao život na selu nego u gradu. Sjećam se tog osjećaja slobode, dugih ljetnih dana na plaži, u moru, prijatelja... Čini mi se da djeca danas odrastaju sasvim drugačije, da nigdje više nema te slobode. Priča mi kako su se fascinirali mamini modni časopisi: Svijet, Bazar, Burda, ali i razni specijalizirani časopisi koji su donosili upute za vezenje i pletenje. Bili su oni njen prvi susret sa svijetom mode, a znala je satima listati ta dragocjena izdanja. Ipak najdraži časopis njenog djetinjstva bio je Uradi sam, kroz smijeh kaže kako je već tada, dok su njeni vršnjaci voljeli Modru lastu i stripove, mogla znati da će joj posao biti nešto što se radi rukama. Modna fascinacija se i povećala kada su se u njenom domu pojavili talijanski modni časopisi: Grazia, Amica, Gioia... Iz njih je pomno rezala sličice, sve one haljine i frizure koje su joj je svidjele, te ih je lijepila u posebne bilježnice.

Ana nema formalno modno obrazovanje: - Ima to svojih prednosti, ali i mana. S jedne strane bilo mi je teže, znali su me ponekad gledati svisoka: “tko si sad ti”, ali s druge strane bilo je i lakše, jer sam sama našla svoj put. Na njemu je najvažnije to što konstantno istražujem nove tehnike i primjenjujem ih u svom radu na neki svoj način. Tako nastaju moje tkanine, moje kreacije i kolekcije.

Ono po čemu je Ana posve posebna na hrvatskoj modnoj sceni upravo su tkanine od kojih šiva kreacije. Naime, nema te trgovine ne u Hrvatskoj, nego na kugli zemaljskoj, u kojoj netko može kupiti materijal koji je vidio na nekoj Aninoj haljini ili bilo kojem drugom odjevnom predmetu koji izlazi iz njene radione. Naime, ona intervenira na svaku tkaninu, od nečeg posve običnog stvori ne samo nesvakidašnju, već i posve unikatnu tkaninu:

- Počela sam tako raditi na samim počecima u ovom poslu i toga se držim do danas. Sve tkanine, ma koliko bila lijepe, meni uvijek izgledaju kao da im nešto nedostaje. Zapravo one meni djeluju previše industrijski, doslovno “mrtve”, kao da im netko treba udahnuti život. Shvatila sam da sam ja taj netko, da se prvenstveno volim izraziti kroz tkaninu, a onda dolazi sve ostalo. Uvijek biram isključivo prirodne materijale i onda ih raznim tehnikama veza, printanja, rezanja, ali i drugim eksperimentalnim metodama “oživim”, od njih stvorim ono što želim imati za svoju modnu viziju - priča Ana. Objašnjava kako je upravo taj rad s tkaninama ono što je najviše veseli u modnom poslu, ono što je tjera da uvijek izmisli i izumi nešto novo: - To je ta mogućnost stvaranja nečega iz ničega. Oduševljava me da iz ničega mogu stvoriti nešto što će veseliti nekog drugog, taknuti neku emociju u osobi koja će u konačnici i nositi moju kreaciju - govori Ana. Sjetila me ta priča na suknju koju već desetak godina pomno čuvam u svom ormaru. To je moja omiljena ljetna suknja, a na njoj je “izvezen” čovjek koji se tušira. Uvijek me razveseli kada je izvadim iz ormara i odjenem, a ljudi, naravno, uvijek pitaju tko je autor. I dok joj pričam o suknji, sjetim se i haljine s kišom i kišobranima koja je ‘išetala’ iz mog ormara i sada ‘stanuje’ u ormaru djevojke koja će ovih dana maturirati, a koja njen dizajn voli i cijeni baš kao i ja.

- Da, čini se da moja moda nema vremensko ograničenje, da je nose i mladi i malo manje mladi - kroz smijeh, ali s puno takta, odgovara Ana i priznaje da i njoj ponekad njen proces rada djeluje kao pravo malo modno čudo:

- Na početku rada na nekoj kolekciji gledam u hrpu bezličnih materijala. I onda, kada je kolekcija gotova, kada vidim što sam na kraju napravila iz tih istih materijala, zaista mi to djeluje kao neka čarolija - priznaje. Pitam je stoga je li teško pronaći tkanine podatne za to njeno modno čudo, a ona kaže da nije uopće, samo da su prirodne.

- S tim je materijalima sve moguće, a te intervencije na tkaninama zapravo su kombinacije svih mojih umjetničkih interesa: onih za slikarstvo, grafički dizajn, kiparstvo, fotografiju, ilustracije..., kaže, a na pitanje koliko traje taj posao, odgovara da pravila nema. Vraćam je na njene početke i pitam koliko je bilo teško u Splitu pokrenuti modni posao:

- U početku je bilo vrlo teško, nije bilo trgovina gdje sam mogla plasirati svoje proizvode, nije bilo velikih modnih smotri na kojima sam se mogla predstaviti kroz revije, a nije bilo ni društvenih mreža. Sve je to došlo kasnije - kaže i ističe kako je domaća publika upravo s pojavom velikih modnih događanja u Hrvatskoj počela cijeniti hrvatski dizajn. Štoviše, kaže Ana, nada se da će se i sada, nakon pandemije koronavirusa, dogoditi slično:

- Mislim da je pandemija bar na neko vrijeme zaustavila hiperprodukciju, da ljudi drugačije razmišljaju o onome što će kupiti, što žele nositi, a u tome će svakako domaći dizajneri više doći do izražaja.

Nekada je na svojim revijama predstavljala i muške kolekcije, kaže da su to nosili samo hrabri muškarci, oni koji se ne boje biti drugačiji. No, zadnjih se godina u potpunosti posvetila ženskoj odjeći. Kažem joj da je ona za mene naša najveselija modna dizajnerica, a ona se smije i odgovara:

- Moji radovi su odraz moje osobnosti. Da sam, primjerice, redateljica i da snimam filmove, vjerojatno bi to bile komedije. Za moju modu je najvažnije to što obožavam boje i ne bojim ih se koristiti. Naravno, volim ja i crnu boju, ali ona mi prvenstveno služi da naglasim druge boje. Uz to važno mi je da svaki moj modni komad bude unikat. Svaki model priča neku svoju priču, sve izrađujem sama, sve šivam sama, sve je to samo moj proces rada i zapravo je teško očekivati da ću napraviti nešto što nije autentično, neku kolekciju koja ne progovara moj modni jezik.

Pitam je bi li joj bilo lakše da se u nekom trenutku preselila iz Splita u Zagreb, a ona kaže: - S obzirom na to da su sva modna događanja u Zagrebu, da su svi mediji u Zagrebu, raditi iz Splita uvijek je bilo kompliciranije. Jedno kratko vrijeme razmišljala sam o preseljenju, ali sam odustala, činilo mi se da nisam za taj život glavnog grada. Na sreću, pojavom društvenih mreža dislociranost je postala mnogo manji problem.

Zadnje dvije, pandemijske godine usporile su njen ritam. Prije korone radila je 3-4 kolekcije godišnje i kaže kako joj nedostaje taj ubitačan tempo:

- No, bilo je posla. Sudjelovala sam na modnim revijama Etno kreacija Hrvatske u Vinkovcima, na Projektu Ilica, radila sam kostimografiju za predstavu “Romeo i Julija” za splitski Theatar danSing. Važno je samo da svijet i moda nisu stali, a sada s popuštanjem udara korone čini se da se sve polako vraća na staro. Zato se i veselim ljetu koje dolazi jer moju modu, uz domaće kupce, vole i turisti, oni koji žele kući ponijeti nešto što ne mogu kupiti drugdje, svi koji prepoznaju autentičan modni dizajn. Zato i moj plan za budućnost zvuči jednostavno: i dalje izrađivati odjeću koja vječno traje.

Glazbena Diva

hr-hr

2022-05-20T07:00:00.0000000Z

2022-05-20T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282093460348358

Vecernji List