Večernji list

Kairo Matija Vuica

Putovanje koje me promijenilo

Ana Abrahamsberg

Kairo je fascinantan, predivan veliki grad prepun različitih kultura, predivnih ljudi, mjesto kojeg se ne možeš nagledati - započinje svoju priču o jednom od najdražih putovanja naša poznata dizajnerica, pjevačica i kostimografkinja Matija Vuica. U Kario je putovala davne 2003. godine, u vrlo nesigurno vrijeme, dan nakon napada u Luksoru kada su sve TV postaje izvještavale o tom nemilom događaju i upozoravale turiste da ne dolaze ili da iz zemlje izađu.

- Nije nas to obeshrabrilo, nas je nešto naprosto vodilo tamo i morali smo otići i nikada nismo zažalili, a sve što nas je tamo dočekalo, nije nas razočaralo. Kairo i cijeli Egipat bili su na neki način naša životna destinacija, mjesto o kojem smo maštali i njime bili fascinirani cijelog života. Nije lako u to doba bilo skupiti novac za tako daleki put, ali ukazala nam se divna prilika za putovanje na kojem smo doživjeli nezaboravne trenutke. Jure je zaljubljenik u Egipat i piramide, pa smo prije odlaska puno i dugo proučavali, a sva ta znanja koriste nam i danas - pojašnjava te dodaje kako su se sva njihova očekivanja ispunila, a posebno im je sve olakšao savršen smještaj kod prijatelja koji je tamo živio godinama i ponudio im na korištenje veliki stan na vrhu zgrade u Kairu. Stan je imao i predivan vrt pa su se više osjećali kao stanovnici tog grada a ne turisti. Već pri samom dolasku su, prepričava, znali da su “kod kuće”, tamo gdje je duša mirna, iako se radi o ogromnom gradu koji preko dana broji i do 22 milijuna ljudi. Gužva na ulicama, zaprežna kola zbog kojih se na cesti zaustavlja promet te način na koji voze... Sve ih je to upravo fasciniralo

- Očekivali smo da će se dogoditi puno lijepih stvari i mi smo imali cilj kada smo tamo odlazili, a prijatelj Daro, koji nam je ustupio stan, bio je i odličan vodič na svim pustolovinama - kaže.

Put u Kario je imao i drugi povod, a to je snimanje spotova za dvije pjesme.

- Spojili smo ugodno s korisnim, boravak tamo je bila divna prilika za spotove. No, naravno da su se odmah na početku ukazali neki problemi, a prvi je bio kako pronaći snimateljsku ekipu u tako velikom gradu, zbog čega smo se, čak i uz pomoć našeg sposobnog prijatelja, dosta namučili.

No, dogodile su se dvije fascinantne stvari. Najprije su nas uputili u jedan studio, gdje smo vidjeli da to nije ambijent u kojem želimo snimati, ali potom smo, vozeći se po ulicama, u jednom trenutku ugledali kombi iz kojeg je virila beta kamera i shvatili da je to sigurno neka snimateljska ekipa i preostalo nam je samo da za njima jurimo. Tako smo ih

pratili dok nisu parkirali. Upoznali smo se s cijelom snimateljskom ekipom, objasnili što želimo i razmijenili brojeve. Radilo se o ekipi koja je snimala upravo sve što se događalo u Luksoru. Krenuo je tako prvi dio naše velike avanture. Dogovorili smo sve oko snimanja prvog spota, na prekrasnoj velikoj tržnici Han el-Halili, to je tek bilo fascinantno... Prije nego smo počeli snimati, tržnicu sam obišla više puta i kupovala silne količine nakita i tkanina, pokrivala za glavu, jer sam zamislila da Jure i ja u tim spotovima izgledamo baš kao Egipćani, odnosno da nosimo robu koja je autentična, ali opet s nekim mojim štihom. Imali smo sreće da je u tom stanu, u kojem smo boravili s Darom, bila čak i šivaća mašina. Prvo što sam napravila - otišla sam u trgovinu s tkaninama i kupila sve što mi se sviđa i od čega bih mogla napraviti te svoje prekrasne halje, u kojima ću plahutati po pustinji i tržnici i zaista sam napravila divne stvari koje sam naknadno pokazala i na reviji u Hrvatskoj - prisjeća se te dodaje kako se radilo o vrlo neobičnim tkaninama s kojima se nije nikad prije susreta. Napravila je predivne dugačke tunike za potrebe spota, čak i naučila osnove trbušnog plesa, pa i sašila potrebne kostime.

- Krenula je avantura! Make up sam radila sama prema prikazima Kleopatre. Snimali smo u pustinji, na Nilu, na prekrasnom brodu i na tržnici. Jedan spot je bio za pjesmu “Ne daj, ne daj živote”. Kad smo krenuli snimati taj spot, a kako je melodija pjesme zarazna, svi su se okupili oko nas pa sam im rekla da mi drže ritam, a ja sam cijelo vrijeme pjevala. Zapravo je cijela tržnica sudjelovala u našem snimanju spota. Drugo snimanje je bio malo frkovito, zaputili smo se u pustinju nedaleko od Kaira, a kako su zbog situacije svi turisti napustili grad, izgledalo je kao da smo sami Jure, ja i još par preostalih turista i vojske koja je čuvala grad. Međutim, to je bilo i doba godine kada sunce jako rano zalazi, oko 16 sati, zbog čega će doći do zanimljivog razvoja događaja. Naime, ja sam se skroz uživjela u snimanje, plesala po dinama i pjevala, no u jednom trenutku, dok sam bila na vrhu dine, ugledala sam kako dolazi pun kamion naoružanih vojnika i naravno da nas je bilo strah. No oni su nam zapravo došli reći da tu ne smijemo biti, a naš prijatelj Daro, koji je dobro poznavao njihov mentalitet, podijelio im je neke sitnice i obećao da ćemo mi do zalaska sunca nestati s tog mjesta pa su nas nekako ostavili tamo. Otišli smo do oaze i mjesta gdje su nas čekali beduini i šator, pala je noć, zapalili smo vatru i planirali nastaviti snimanje spota za pjesmu ‘Aj, aj, aj’. Noć se potpuno spustila, usred smo pustinje, ništa se ne vidi i gori samo ta vatra. No kako je nama trebalo više svjetla, upalili smo one na automobilima i sve je izgledalo fantastično, no u neko kasno doba ispraznio se akumulator i ostali smo bez njih. U tom trenutku, jedan beduin ustaje i odlazi nekamo u pustinju. Vraća se s akumulatorom. I danas nam nije jasno kako je do njega došao - prepričava Vuica, koja je shvatila da oni zapravo sad traže više novca iako su oni sve već platili. Dogovorili su da će na tri- četiri-sad svi uskočiti u automobil i pobjeći. Ideja je uspjela, a njima je ostala još jedna noć za pamćenje. Putovanje u Kairo ostavilo je dubok trag te ju je kao dizajnericu posebno oplemenilo, kao i svako putovanje koje shvaća kao učenje, prilikom čega upija sve što vidi, i

U Kairu su ljudi, ističe, siromašni, ali veseli i nasmijani. Izgledaju najsretniji na svijetu. Otvoreni su, širokog srca i stalno pokušavaju izvući sitni novac, a oni su ih rado nagrađivali

kao neiscrpan izvor inspiracije za rad. U Kairu su ljudi, ističe, siromašni, ali veseli i nasmijani. Izgledaju najsretniji na svijetu. Otvoreni su, širokog srca i stalno pokušavaju izvući sitni novac, a mi smo ih rado nagrađivali. Sreća se još jednom nasmijala i našoj sugovornici.

- Susret s poznatim glumcem Omarom Sharifom dogodio se slučajno. Išli smo na piće u hotel Hayat s prijateljima, a u istom se baru nalazio i on i slavio svoj rođendan. Cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kako ću se ja sad slikati s tim čovjekom. Dario, naš fotograf koji je s nama doputovao iz Zagreba, u jednom je trenutku rekao sad ili nikad, jer je upravo tad Omar Sharif prolazio pored našeg stola. Ustala sam, prišla mu, predstavila se i rekla da ga obožavam i da bih se rado slikala s njim. Njemu to bilo toliko simpatično da me dvaput okrenuo, malo zaplesao sa mnom i eto sad imam predivne fotografije. Nije li to jedna predivna uspomena? - prisjeća se.

Hrana je nije posebno fascinirala jer joj nije dogovarala, pa su kuhali sami. Kairo je, kaže, prljav grad, pun prašine, a meso u mesnicama visi na otvorenom u svoj toj prašini. Voda se pije isključivo iz boce. Kairo je, ističe na kraju, fascinantan, predivan veliki grad prepun različitih kultura, predivnih ljudi - to je mjesto kojeg se ne možeš nagledati.

- Oaze su fascinantne, sve je zeleno oko tebe i onda - kao da si crtu povukao i sve nestaje. Htjeli smo vidjeti i kako izgleda taj dio grada u kojem ljudi žive u tzv. potleušicama, pa kad krenete ploviti Nilom, vidite razne prizore i situacije. Jednom smo gliserom imali prilike pobliže vidjeti kako žive u luksuzu uz rijeku, ali i kako je tamo gdje su zemljane kuće i gdje stanovnici doslovno zakorače u Nil i peru zube. Sve smo krajnosti upoznali i fascinantno je to sve ... Što me se najviše dojmilo? Mene je oduševila pustinja, Juru piramide. Ja sam imala strah od ulaska u piramide, a Jurica je to bez problema učinio, čak je pronašao, što danas smatramo simboličnim, jednu tirkiznu zlatnu narukvicu koju smo ponijeli doma. Muzej me fascinirao, to je nesagledivo bogatstvo. Trebalo bi mi više vremena da vam sve prepričam, ali i ovo je zasad dovoljno - zaključuje.

Dolce Vita

hr-hr

2022-05-20T07:00:00.0000000Z

2022-05-20T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282153589890502

Vecernji List