VLADIMIR VIDRIĆ PROBUDIO SE U 2022. - MOJA RODNA KUĆA POSTALA JE ROBNA KUĆA!

Seks i grad samo bez seksa, ali s puno grada

Iako je bio radni dan, Vladimir Vidrić probudio se tek oko podne. Večer prije visio je s društvom ispred HNK gdje su cugali vinjak iz obližnjeg kioska, smijali se k’o blesavi na pošalice o Mađaricama koje varaju svoje muževe, te iz studentske dokolice palili automobilske gume, lišće, stare krpe i cipele, a jedan od njih - ne sjeća se više tko je to bio - donio je i nekakvu zastavu. Zapalili su, eto, i nju...

”Ulazi čovjek u autobus...”, započeo je potom netko od njih pričati vic, ‘i kaže: a u p.m.!’ Na to ga prekori jedna od putnica: ‘Molim Vas lijepo, gospodine, kako se to izražavate?! Vi ste jedan običan prostak!’

’Ma, ispričajte me...’, kaže taj čovjek, ali sin mi je oženio Mađaricu!’

A na to će - poentira ovaj šaljivdžija duhovito - cijeli autobus u isti glas: ‘A u p.m.!’” Vidrić, Domjanić i neke dvije brinete koje su se tu prvi put zatekle, valjali su se, ne moram ni govoriti, po podu od smijeha... Vidrića je poprilično boljela glava od te prethodne noći, ali bilo mu je drago kada je vidio da se ipak probudio u svojoj rodnoj kući na Cvjetnom trgu, a ne kao što se nakon takvih pijanstava znalo događati, u ludari na Stenjevcu. Organi reda bi rijetko kada imali razumijevanja za njegovu sklonost prema alkoholu, a pogotovo je nisu pokazivali spram protudržavnih parola koje bi u takvom tekućem agregatnom stanju izvikivao. Ni to što mu je otac ugledni odvjetnik, na kojega se u takvim prilikama znao pozivati, nije pomagalo da ga ne odvedu tamo barem na triježnjenje.

Uživao bi Vidrić tako još satima u svim prednostima novog doba i, evo, njegovog novog doma, ali nešto ga je u tome omelo. Učinilo mu se da preko razglasa u H&M-u dozivaju njegovo ime...

Srećom, ovaj put do toga nije došlo, ali primijetio je kako je nešto ipak bilo drukčije nego što je navikao. Umjesto stare i trošne zgrade u kojoj je živio, probudio se u velikoj impozantnoj staklenoj zgradi s H&M-om u prizemlju, Apple storeom u podrumu, a jednom od najljepših terasa s pogledom na cijeli grad na vrhu.

”Moja rodna kuća...”, zamucao je Dovla vidjevši gdje se nalazi, “postala je robna kuća!” ”Pa to je fantastično!”, podviknuo je oduševljeno.

Zaspao je Vidrić u 1895. godini, a kako se čini, probudio u 2022.g. Nema više cara Franje Josipa I., ni omraženog mu Khuena Hedervaryja. O Austro-Ugarskoj i Habsburgovcima priča se samo na satu povijesti u školi, a Hrvatska je već neko vrijeme samostalna, kao što je to on oduvijek i priželjkivao. Na mjestu njegove rodne kuće - da nastavim s ovim kratkim povijesnim pregledom - jedan poznati i pomalo kontroverzni poduzetnik izgradio je velebnu staklenu zgradu od nekoliko katova i najmanje pet razina podzemne garaže. Nije to, naravno, prošlo bez problema, pa su mnogi prosvjednici pokušali zaustaviti tu izgradnju pozivajući se upravo na Vidrićevo lijepo ime, ali njemu se rezultat tih građevinskih radova, evo, poprilično dopao.

Mogao se, istini za volju, i ranije probiti taj davno najavljeni prolaz prema Gundulićevoj ulici, ali ti nekadašnji prosvjednici, a današnji gradonačelnici i zamjenici, upravo sada na tome rade. Moguće da je baš ta buka, nastala od probijanja tog tunela ili barem medijskoj galami o tome, i probudila našeg Vladeka iz njegova stoljetnog sna...

Na kioscima, primijetio je odmah, u njegovo vrijeme nije bio ni približno ovako velik izbor štampe kao što je to sada slučaj u centru Cvjetno. Uz neke novine čak, vidio je na vlastite oči, prodaju i knjige, a to ga je podsjetilo na muku kroz koju je on svojevremeno prolazio ne bi li izdao zbirku poezije s kojom je, nota bene, kasnije pomeo cijelu književnu scenu. Na kraju ju je morao tiskati u vlastitoj nakladi, a prodaja zasigurno nije bila ni približna onoj autobiografiji njegove nekadašnje susjede Vlatke Pokos koju dobijete uz kupljene žvakaće gume i labelo. Pjesme, nadalje, koje su dopirale s Radio Konzuma u prizemlju, nisu bile ni sluge onima koje je on svojevremeno pisao, a jedino mu se svidio Rozgin slatki glas za koji je, vozikajući se gore-dolje na pokretnim stepenicama, nabrzinu smislio par stihova koje joj namjerava pokloniti za pjesmu radnog naziva: “Rozgazam”.

Nema sumnje da će biti hit, zaključio je samouvjereno, te nastavio maštati o njihovoj suradnji.

Njegov tok misli prekinula je tek vibracija mobilnog telefona koji je neposredno prije toga nabavio u Appleovom dućanu. Zvao ga je Radićev praunuk, neki propali bubnjar s prebivalištem u Irskoj, ali Vidrić je još uvijek bio uzrujan zbog toga što se rodio u za pisce ni malo lukrativnom povijesnom razdoblju, pa nije imao previše strpljenja za rodbinu svoga nekadašnjeg najboljeg prijatelja... ”Parkiraj u garaži!”, prekinuo ga je već nakon druge rečenice. Oduvijek su ga, naime, nervirali ti nesposobnjakovići koji bi pitali gdje da parkiraju kada dolaze u centar grada. Nije više 19. vijek, pomislio je, postoji garaže ako si nesposoban pronaći mjesto na Zelenom valu. Uživao bi Vidrić tako još satima u svim prednostima novog doba i, evo, njegovog novog doma, ali nešto ga je u tome omelo. Učinilo mu se da preko razglasa u H&M-u dozivaju njegovo ime...

”Vladimir Vidrić nek se javi na blagajnu!” A onda opet i još jače...

”Vladimir Vidrić...”, dopiralo je iz razglasa, “javi se!”

Probudilo ga je tek kada je počelo ono pištanje na izlazu kada netko pokuša nešto ukrasti ili kada - još češće - zaboravna prodavačica ne skine magnet s tek kupljene robe.

”Javi se…”

Lagano je otvorio oči, a iznad njega bdjela je medicinska sestra koja ga je uz pištanje raznih medicinskih aparata preplašeno promatrala, brisala mu znoj sa čela, te ga pokušavala umiriti.

”Koja je godina?”, izustio je odmah i, ne čekajući odgovor, podviknuo, “Blagajna - stižem!” Prije nego što je opet utonuo u san mogao je vidjeti kako medicinska sestra panično odlazi do doktora i nešto mu šapće na uho. ”Nema mu spasa...”, ponavljao je doktor zabrinuto tresući glavu, “cijelu noć je buncao!” ”Ali, doktore...”, pokušala je sestra koja je spram tog istaknutog ilirika moderne gajila određene simpatije još otkad je pročitala njegovu poemu “Mrtva ljubav”, “Što ako je stvarno vidio u budućnost?”

”Blesačo jedna!”, prekinuo ju je doktor strogo, “Pa tko bi mogao dobiti dozvole za izgradnju tako nekog centra na sred Cvjetnog trga, a da pri tome ni ne probije obećani prolaz do Gundulićeve?!”

Uviđajući i sama koliko je ispala naivna, te da ju je doktor s punim pravom prekorio, vratila se do Vladeka i u stražnjicu mu ni malo blago ubrizgala injekciju za smirenje.

”Mene si našao zajebavati!”, bilo je zadnje što je Vidrić čuo, a u njegovu priču nitko nikada nije povjerovao te on 1909.g., poput zadnjeg luđaka, umire u spomenutoj mentalnoj ustanovi.

Njegovi snovi ipak, zbog kojih je cijeli život imao isključivo probleme - onaj o samostalnoj Hrvatskoj, ali i o izvrsnoj robnoj kući koja će zamijeniti njegovu staru, trošnu rodnu kuću - postali su stvarnost! Još samo da probiju taj prolaz bez kojega, kako nas pokušavaju uvjeriti, ne možemo živjeti, a on, evo, u miru počivati…

Mogao se, pomislio je Vidrić, i ranije probiti taj davno najavljeni prolaz prema Gundulićevoj, ali ti nekadašnji prosvjednici, a današnji gradonačelnici i zamjenici, upravo sada na tome rade