Željko

Kroz život sam išao izdašno i bogato pa su se i patnje činile manjim. Nadam se da će se to prepoznati u mojoj autobiografiji

Hrvatski Joe Cocker. Tako sam ga davno nazvao i žao mi je ako vam se usporedba ne sviđa. Ali glasom, ponašanjem na sceni, širinom repertoara (ok, ne potpuno istog glazbenog žanra), nekim pokretima i potpunim davanjem na koncertima, jako podsjeća, (ne) morate priznati. Nasmijan, raspoložen, još na krilima uspješnog koncerta u Vodicama, a i zadovoljan zbog već sada potpuno popunjenog ljetnog koncertnog kalendara i skorog objavljivanja autobiografske knjige u izdanju Večernjeg lista, 76-godišnji je Željko došao na kavicu u svom kvartu kako bismo razgovarali o danima ponosa i slave, pa i ne samo o tome.

”Ove dvije godine pandemije pokazale su da je naša djelatnost jako ranjiva i da je mnogima bilo vrlo teško preživjeti. Bilo je akcija strukovnih udruga da nam nešto nadoknade, ali ja koji dobro živim od glazbe nemam obraza ići po neku takvu pomoć. Najteže je bilo glazbenicima i bendovima koji ovise o svadbama i sličnim eventima kojih gotovo da nije bilo ili su održavani u čudnim uvjetima, pa su ostajali bez izvora prihoda. Međutim, pandemija nam je pružila priliku da se odmorimo od užasa stalnih putovanja koji su vezani uz ovu profesiju. Vjerujte da smo od 2012. do danas upravo mi jedan od najzaposlenijih sastava u Hrvatskoj, mi smo si godinama morali uzimati prisilni godišnji odmor u recimo travnju, kako bi se članovi benda mogli posvetiti svojim najbližima i uopće provesti neko vrijeme s njima. Posebno smo intenzivno putovali i nastupali od 2016., zaključno s koncertom u splitskoj Spaladium Areni, a zadnji koncert prije lockdowna održali smo u Koprivnici.

Dakle, lockdown je imao i dobrih strana?

”Pa je. Zbog više smo sile bili s obiteljima, djeca su školu imala online, tako da smo se puno družili. Moji najbliži suradnici, Branimir Mihaljević, Neno Ninčević i ja, shvatili smo da imamo krasno i dugo slobodno vrijeme u kojem ništa ne moramo nego sve radimo kada i koliko hoćemo. Ako recimo jedan dan nismo imali dobrih ideja za rad na pjesmama, popili bismo nešto i odgodili rad za dva ili tri dana. Tijekom prve godine lockdowna napravili smo “kostur” novog CD-a, “Mali oblak ljubavi”. Uspjeli smo ga napraviti u situaciji da dok radiš u studiju, ne radiš ništa drugo. Sjedimo u studiju i uživamo u idejama i izvedbi. Napravili smo po meni najljepši moj album od svih. Zado

voljan sam baš svim segmentima, a posebno me veseli što je moj sin Zvone napokon dobio priliku pjevati pa imamo i zajedničku pjesmu “Kakav otac, takav sin”, a snimio je i dosta sola u nekoliko pjesama. Tijekom druge godine održali smo i pokoji koncert i puno probali u našem prostoru. Sad je došlo do otvaranja i počeli smo putovati. Odmorni smo i spremni, bili smo u Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj, Sloveniji i dosta po Hrvatskoj i svi su nam termini od četvrtka do nedjelje do kraja ljeta već zauzeti. Bit će to teško izdržati, posebno što nećemo ići uživati na naš brod kao svako ljeto.”

Dobili ste u prestižnu nagradu u Makedoniji?

”Posebno me razveselilo što su mi kolege u toj zemlji dodijelili Zlatnu bubamaru (pandan hrvatskom Porinu, op.a.) za životno djelo. Drago mi je i srce mi je bilo puno sreće

da je prepoznat moj gotovo 50-godišnji rad. Osim toga, tu mi je nagradu dodijelio moj veliki prijatelj Vlatko Stefanovski i održao sam u Skoplju fantastičan koncert.”

Večernji list objavljuje i vašu autobiografsku knjigu?

”Evo, dočekao sam i to, i to u trenutku kad će proći 50 godina profesionalne karijere, u što ne ubrajam 10 godina bavljenja glazbom prije grupe Bijelo dugme dok nisam imao nosač zvuka. Naime, svirke po plesnjacima i Italiji i ne znam gdje sve, nisam uračunao u profesionalnu karijeru jer sam to doživio kao edukacijski put. Kroz život sam prolazio izdašno i bogato, doživio velika zadovoljstva i dijelio ih s puno prijatelja, glazbenika, ljubavi, puno bećarenja. Mislim da sam sve doživljavao puno intenzivnije nego mnogi ljudi oko nas. Pa i patnje su mi se činile manje, nisu ostavljale posljedice. Imam 76 i pol godina i ogromne uspjehe koje rijetki ostvare, dobro koje sam doživio prekrije životne probleme i nadam se da će sve te emocije osjetiti ljudi koji budu čitali autobiografiju.”

Rođeni ste 16. dana prosinca 1945. u Sarajevu, djetinjstvo vam je, zbog teških poratnih uvjeta, bilo traumatično?

”Sjećam se redova za mlijeko i neizvjesnosti hoćemo li taj dan uopće nešto jesti. Mama je bila zaposlena, molili smo Boga da ne bi dobila otkaz ili nešto što je bilo za očekivati. Mama je nekako nabavila radio, pa sam slušao glazbu, a to već u djetinjstvu nije bila narodna, nego neka vrst rocka i zabavne. Prvi uzor bio mi je Toni Kljaković, a zbog pjesme ‘Mama Huanita’ naučio sam svirati i usnu harmoniku. Volio sam sport i bavio se gimnastikom. Trenirao sam svaki drugi dan po sat, dva s ekipom s kojom sam išao i u školu. S druge strane, bio sam dobar đak, ali sam uvijek kad se osamim slušao glazbu. Ta veza s glazbom bila je sve snažnija kako sam odrastao.”

Nastao je bend Kodeksi u kojem ste pjevali i prvi se put izložili kritikama publike i javnosti?

”Ne mogu reći čak da smo bili cover bend, skupljali smo prema osjećaju što bi mogla publika voljeti, napravili smo repertoar drugačiji od Indeksa i Pro arte. Ti moji Kodeksi su išli srednjim putem, od pjesama koje ja mogu dobro pjevati i bili smo bend koji je bio 3. ili 4. na rejting listi u gradu, ali smo imali redovit posao, mogli smo si kupiti pojačala, pa gitaricu, zapravo smo sebe smatrali dobrim bendom i čekali prvi dobar angažman.”

Postava se često mijenjala, jer niste bili zadovoljni kvalitetom glazbenika?

”Postali smo zadovoljni kad smo uzeli gitarista s obronaka Trebevića, bio je to Goran Bregović. Uvijek smo govorili da smo ga s brda doveli u centar grada, takav bend je on tada mogao samo sanjati. Odmah smo zvučali bolje, dobili smo poziv 1969. na ljetnu gažu na terasi dubrovačkog hotela Splendid. Tada smo primijetili koje pjesme nismo trebali, a koje smo morali pjevati, što to bend mora raditi da bi opstao i obogatio se ako je moguće. Zaradili smo relativno dobar novac, a i dobili poziv za višemjesečne nastupe u Italiji od siječnja 1970. godine. Tijekom boravka u Italiji bendu su se priključili Zoran Redžić i Mića Vukašinović. Ja sam se izjasnio protiv konzumiranja droge i bio otjeran iz Italije. Bez mene su Goran, Zoran i Mića već u Italiji formirali novi bend, a ja sam okupio nove Kodekse. I tako smo paralelno egzistirali godinu i pol da bi me nazvao član grupe Jutro, Esad Arnautalić (skladatelj i član Indeksa, op.a.), i pozvao me

Nakon odlaska iz Dugmeta 1984. bilo je nekoliko teških godina, a onda se pojavljuju Tutić, Novković, Bratoš i Dujmić, ekipa koja je pazila na njega i vratila ga na vrh

da na Radio Sarajevu nešto snimim. Tek na ulazu mi je rekao da je u bendu i Bregović. I tog trenutka kao da nikada nije bilo svađe, nastavili smo kao Jutro, pa Bijelo dugme, sve do te 1984. kad su mi rekli doslovno ‘Zbogom, nikad više’”.

Mlađim čitateljima ovdje treba reći da je Bijelo dugme bilo fenomen na tržištu od 22 milijuna ljudi, Bebek je bio najpopularniji pjevač tih bivših prostora, otpjevao je sedam studijskih i dva live albuma, nastupao na punim stadionima i najvećim dvoranama regije, pa i mnogo šire. Recept pisanja pjesama bio je jednostavan. Pratili su svjetske trendove, htjeli napraviti pokret sličan onima koji su u to vrijeme tresli Ameriku, ali i dodavali neke narodnjačke elemente koje će publika na području bivše države prepoznati kao svoje. Od stotinjak hitova može se samo spomenuti nekoliko: “Kad bi bio bijelo dugme”, “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Selma”, “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, “Sanjao sam noćas da te nemam”, “Loše vino” (na stihove Arsena Dedića), “Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš”, “Doživjeti stotu”, “Ako možeš zaboravi” i mnogi drugi. Tiraže i posjećenost koncerata toliko su rasli, da je i tadašnja komunistička politička vrhuška shvatila da nekako mora stvari staviti pod kontrolu. Naime, političari su narod uvjeravali da je najvažnije u životu završiti školu i postati članom Komunističke partije, a Dugme je svojim pjesmama zagovaralo potpuno druge vrijednosti. Bregović je to shvatio i pristao da bend kao primjer mladima ode na radnu akciju, a morali su otkazati unosnu gažu za doček Nove godine i nastupiti u zagrebačkom HNK za druga Tita. Dakle, od obožavanog pjevača obožavanog benda, Bebek je te 1984. ostao sam.

Jeste li požalili odlazak iz Dugmeta 1984.?

”Ne, moguće je da se to moralo dogoditi kako bih ostvario sebe do kraja. Dugo sam se pitao kako da bendu kažem da to više ne želim i kako da odem. Moja želja je bio odlazak, ali nisam znao kako. Eto, istjerali su me i više nisam morao o tome razmišljati.”

Ali realno, imali ste teških nekoliko godina, a onda stižu Đorđe Novković i Zrinko Tutić?

”Par godina nakon odlaska iz benda bilo mi je jako teško. Bilo je to vrijeme kada moraš preživjeti pa sam tražio ljude koji znaju i žele raditi glazbu koju ću ja pjevati. I imali smo jedan kratki susret negdje dolje na moru, Zrinko je rekao da postoji ekipa koja bi voljela za mene raditi i nakon svih tih godina koje sam bio pjevač u bendu, pokušati napraviti jednog lika koji će biti dostatan na toj pozornici kao solist. Imao je sjajan prijedlog, to je ekipa u kojoj su, osim Zrinka, bili pokojni Đorđe Novković, Nikša Bratoš i pokojni Rajko Dujmić. Jedna vrijedna ekipa za koju se ne može govoriti da su talentirani jer oni su to dokazali puno prije nego što sam ja saznao za njih. Dakle, nakon dugo godina prvi put sam imao oko sebe ekipu koja skrbi o meni, koja se eto svim silama potrudila da i oni pred svijetom dokažu da pjevač iz rock miljea itekako može pjevati pjesme koje su oni navikli raditi za puno pjevača, a naravno u pitanju je bio pop, ali i ja sam morao dokazati da ću lako ući u taj novi žanr i da ćemo zajedno nešto napraviti. Taj prvi album, ‘Mene tjera neki vrag’ koji su napravili za mene izašao je van i prodan je u više od 250 tisuća. Ta mi je ekipa kasnije napisala hitove ‘Sinoć sam pola kafane popio’, Đorđe je napravio ‘Žutu ružu s Dunava’, pa stiže ‘Laku noć svirači’, slijedi i ‘Oprosti mi što te volim’ na tekst Miroslava Rusa, pa Alka Vuica sa ‘Da je sreće bilo’. Mogu reći da sam shvatio i ja i svi ostali da sam ponovno na onom mjestu s kojeg sam otišao 1984. godine.”

Ali, kao u “Kumu”, stiže ponuda koja se ne odbija. Koncerti Bijelog dugmeta u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, 2005.?

”Da, gle čuda, te 2005. ono ‘zbogom, nikad više’ prestalo je postojati, imali smo ta tri velika i lijepa koncerta. Svi koji smo nastupili smo od svih kolega i dobrog dijela medija doživjeli pljuvanje kao da je potpuno normalno na stadion dovesti 200 tisuća ljudi u Beogradu ili 100 tisuća u Zagrebu. Ali prigovarali su da nije bio dobar razglas, a neki su čak podnosili tužbe da nisu ništa čuli. Ma ljudi, neponovljiv je put Bijelog dugmeta. S nama se mogu uspoređivati veličinom dosega, samo oni koji su to stvarali na Zapadu.”

Ipak, Brega, registriran kao autor svih pjesama Dugmeta, ne spava?

”Kad sam slavio 40 godina karijere, smatrao sam da je važno da se svojoj publici obratim kao Bebek. Croatia Records mi je objavio antologiju s tri CD-a, pa knjigu, dakle lijepi događaj. I radili smo nekoliko koncerata, od toga sa simfonijskim orkestrom na otoku Lokrumu, pa u Lisinskom i beogradskom Sava centru s tamburaškim orkestrom. Došao mi je neki menadžer i ustvrdio da ima dokument kojim mi Brega zabranjuje pjevati pjesme Bijelog dugmeta. Ja sam bio u šoku, nisam to mogao vjerovati. Pa te su pjesme pisane za mene. Ali ipak smo otpjevali i o tome se nikada više nije govorilo, niti je stigla neka tužba. Morate znati da se bendu otkako su me izbacili nikada nisam javio s idejom za nastup u bilo kojem sastavu, a do mene su dolazile najrazličitije ideje tog tipa. Pa čekajte, ako nisam bio dobar, zašto me 40

godina od odlaska svako malo netko zove da dođem i pjevam. A i većina medija me i danas ispituje o Goranu, o tome čujemo li se i hoćemo li ikad više nastupiti zajedno. Ja cijeli život dajem intervjue u kojima je pola prostora posvećeno Dugmetu i Bregi. Uvijek sam govorio da sam ja stvarao Dugme. I Brega sa mnom. Rado pričam o tim godinama, bio sam mlađi, čak i visok jer smo imali ogromne pete. Presretan sam da sam sve te godine progurao.”

Ovo progurao treba danas shvatiti uvjetno. Jer Bebek s pjesmama solo karijere, uz dodatak pjesama bivšeg benda ima sada zapravo savršen repertoar za ovo podneblje i veći dio publike. Osim već spomenutih hitova Dugmeta tu su i hitovi solo karijere kao što su “Ja po kafanama”, “Gdje sam bio”, “Tijana”, “Da je sreće bilo”, “Ono nešto naše”, “Kaldrma” i mnoge druge pjesme koje, publika na koncertima pjeva od početka do kraja.

Zadnjih desetak godina surađujete s Branimirom Mihaljevićem?

”U studiju Croatia Recordsa sam sa Žerom snimao pjesmu ‘Kletva’, a snimku je producirao upravo Branimir. Sjećao sam ga se još kao čupavog pjevača, pa asistenta u jednom tonskom studiju. On me snimao kad sam pjevao duete sa Severinom i Alkom Vuicom. I taj put, kad sam radio sa Žerom, Branimir mi je dao četiri pjesme da poslušam kad stignem. Otišao sam kao svako ljeto s obitelji na brod, u kolovozu to preslušao i shvatio da možemo surađivati. Kako je on shvatio da može napraviti pjesmu za mene, tako je aranžmane za pjesme koje ću ja izvoditi radio drugačije nego za druge. On točno zna što ja očekujem. Upravo je on u pandemijskoj godini u bend za novi album koji sam spomenuo uključio mog sina Zvonu.”

I što vam znače brod i more?

”Nama je nasušno potreban mir i disanje punim plućima, ipak sam ja cijeli život na kotačima. Uvijek moraš prihvatiti da te dočekuju, ne smiješ biti loše volje. I tako 50 godina si izložen, tražiš mirno stanje. Taj mir doživljavaš na planini ili na moru. Imaš smiraj dana u kojem vidiš da sunce zapravo zalazi u more. Možeš more promatrati i sa sportske strane. Ujutro u pet sati znam skočiti s broda i uživati u mirisu mora, posebno kad je bonaca, kad čuješ svaki svoj pokret. Posebna je priča ribolov što posebno vole stariji. Ne moraš uloviti nikakvu veliku ribu, hraniš more srdelom i čekaš milost tune da se ulovi i da uslijedi borba. More liječi taštinu jer shvatiš koliko smo mali. Izaziva strahopoštovanje, ali ponekad i strah. Kao klinac sam preplivavao Neumski zaljev više puta na dan. Pa recimo na Jelsi bismo Ružica i ja otplovili malim čamcem na otvoreno more i uživali. I onda dođe trenutak kad ti se umjesto tune ulovi morski pas i shvatiš kolika je to sila i to kad miruje. Posebno kad vidiš da je pola sata do bure. More će sigurno pobijediti, zato bježi.”

Razlikuje li se publika u socijalizmu i danas?

”U socijalizmu je postojala vidljiva ili nevidljiva prisila, ali 70-ih, kad smo mi bili zvijezde, političko-ekonomska situacija je puno toga određivala. Ali je krenula subkultura koja ne izvire iz socijalizma nego je došao rock and roll, i to prije Dugmeta, s recimo Dinamitima, Crvenim koraljima i Indeksima koji su zvučali svjetski, ali nisu povukli društvo za sobom. Najveći događaji prije nas bili su festivali, nisu koncerti bili važni. Publika Dugmeta je bila pokretač, skoro bih rekao, nemira. Naš je rock protresao masu i mi smo sigurno napravili nešto da bačva socijalizma počne propuštati. Prelazimo u fazu groznog kapitalizma iz groznog socijalizma. Međutim, publika i danas uživa kao i onda, jer proživljava svirku koja odjekuje u masi. Dakle glazba pokreće neke stvari čak i bez obzira na društveno-političke okvire. Ipak, malo smo mi društvo da bi glazbenik ozbiljnije mogao pokretati bilo što. Može se kandidirati za Sabor pa trčati za mirovinom.

Ja sam od toga pobjegao 1984. kada nisam više htio veličati Jugoslaviju, ali politika me u principu ne zanima, trošim se isključivo na glazbu u kojoj potpuno do izražaja dolaze moje emocije. To je jedino iskreno predanje. Ja nisam Lennon ni Dylan, prije McCartney.”

Imate četvero djece, kakav svijet ostavljamo našoj djeci?

”Strah me. Politika je u službi čovječanstva, ali i tom čovječanstvu kazna. Nemoguće je ostvariti društvo bez problema i nepravdi. Optimist sam po prirodi, ali stvarno je bilo nevjerojatno da se neke zemlje rastanu mirno, a druge moraju ratovati. Ovo što nam se događa sada s Rusijom nitko ne zna kuda ide. Pa prije par mjeseci je tu pokraj studentskog doma pao neki dron.”

Bi li mama danas bila sretna što joj sin uskoro slavi 50 godina karijere?

”Moram priznati da mi je mama uvijek bila potpora. Znao sam biti u strahu što će tata reći kad se vrati sa službenog puta. On je bio veliki pesimist i jedina mu je želja bila da završim fakultet da on može u miru umrijeti. Na svu sreću, još su oboje bili u snazi kad sam dobio prvu kćer i kad su bili s unukom na velikom koncertu Dugmeta na Koševu. Nakon koncerta tata mi je rekao da mi se želi ispričati i da bih puno prije napravio uspjeh nego što sam napravio krenuvši tek sa 29 godina. Bili su sretni što imaju dvije unučice, kćeri moje prve i druge supruge, ali žao mi je da nisu doživjeli treći čin mog života, a to je brak s mojom Ružicom. Umrli su prije nego sam ju sreo. Nisu vidjeli, osim ako sada ne gledaju negdje s neba, susret s Ružicom i rođenje još dvoje naše djece. Po njima se ta moja najmlađa djeca zovu Katarina i Zvonimir i posebno mi je žao što nisu dočekali da unuk Zvone krene ‘istim lošim putem’ kao ja. Sad sam sličniji mom ocu i tražim od djece da prvo završe fakultet. Zvone će sigurno imati samostalnu karijeru, a kao neki početak, otpjevali smo na ovom zadnjem albumu spomenutu pjesmu ‘Kakav otac, takav sin.’”

Koliko god bilo neprimjereno čovjeka koji sa 76 godina skače po pozornici pitati, zanima me brine li vas starenje?

”Gledajte, uvijek me tješilo ono što smo slušali na misama da zapravo nema kraja. Tijelo i prašina koja ga čini odlaze, ali duh ostaje. To pomaže da oni koje volimo ne budu zaboravljeni. Nadam se da ovi koji su otišli znaju da su nam ostavili još neke zadaće. Ja u svojoj glavi niti sam mogao bolje niti lošije. Ipak će me najduže pamtiti meni najbliži po onome što sam njima pružio. Kad bih se od negdje mogao pogledati, rekao bih - lijepo sam živio.”