Almin Kaplan: Kućni ljudi, Buybook

Sarajevo/ Zagreb 2022.

Ne samo da je od nekolicine najboljih današnjih naših pisaca, Almin Kaplan bi vrlo širokoj publici mogao biti i najzanimljiviji. Svoju romanesknu prozu on piše elegantnim, ali i krajnje jednostavnim stilom. Mogu je razumjeti i prihvatiti ljudi bez ikakve škole. Njegove pjesme svedene su i jasne, pune oštrih slika i neočekivanih, ali savršeno komunikativnih metafora. I pritom, Kaplan ne piše tako jer hoće, nego tako piše jer mora. To je njegov pravi, pažljivo njegovani glas, koji, međutim, nije ugođen u skladu sa spoznajnim pragom i čitateljskim talentom publike, nego s onim što sam pisac unutar sebe jest. Kaplanova jednostavnost učinak je velikoga, ali po vrsti i iznimno rijetkog dara. On jedan je od pisaca s kojima književnost svaki put iznova započinje.

”Kućni ljudi” knjiga su iz edicije Dnevnik, iz čega bi se onda dalo pretpostaviti da su “Kućni ljudi” u najširem smislu nekakva dijaristička ili dokumentarna proza, književni autoportret, selfi, ili, prozni otisak jednoga privatnog trenutka usred žive epohe. I sve to, doista, “Kućni ljudi” jesu. Ali, istovremeno, knjiga je to stilizirane i vrlo precizne proze, srodna onima koje, recimo, piše norveški pisac Tomas Espedal. Svaki lik tu, možda, zaista nosi ime kakvo ima u stvarnosti, i sve što se u knjizi zbiva vrlo vjerojatno se zbilo upravo tako i u stvarnosti, ali svejedno nije riječ ni o dnevniku, ni o memoaru, a pogotovu ne o autofikciji, jer ono glavno o čemu vrlo, vrlo tiho pripovijedaju i Kaplan i Tomas Espedal, događa se unutra, a ne vani. Događa se u pripovjedačevom unutarnjem svijetu i u načinima na koji promjene unutar tog svijeta mijenjaju sliku onoga što je vani. A to što je vani, opet kod obojice pisaca, vrlo je blisko, intimno i lokalno. Vanjski svijet je u njih dvojice mnogo suženiji, bliži, moglo bi se reći i cerebralniji nego u, recimo, Knausgaarda. (Ali talentom svojim, ostvarenošću njegovom i razinom književne kulture Almina Kaplana ima se razloga spominjati u istoj rečenici s Tomasom Espedalom i Karlom Oveom Knausgaardom. Na početku knjige je, vjerujem autorovom rukom, donesen tlocrt kuće u kojoj obitelj živi: pripovjedač, žena i dvojica malenih sinova. Ta kuća, sagrađena na samom rubu šume, ili je to već u šumi, na Dubravskoj visoravni blizu Stoca, zajedno je s vrtom istovremeno i glavno poprište radnje, i lik u knjizi. Pripovjedač radi u školi u Mostaru, oboma se važan dio porodičnog života odvija u Stocu, ponešto se dogodi na cesti ispred kuće, te u susjedstvu. Pripovijest se u nekim trenucima dotakne književnoga života, Sarajeva, Hrvatske, svijeta, ali u osnovi sve važno odvije se u kući i u vrtu. Almin Kaplan nije pisac velikih riječi, životne drame i tragedije. Ono strašno u njegovim se pričama i romanima odvije u polurečenici, jedva u jednome odlomku, baš kao da su velike nesreće i osobna stradanja marginalne epizode u ljudskome životu, koji je ono što nas stvarno zanima, ono što je prava tema naše književnosti. I to je, opet, ono što će “Kućne ljude” učiniti tako bliskim Espedalu i beskonačno udaljenim od Knausgaarda. Može se reći da se u ovoj knjizi ne dogodi ništa veliko ni strašno, premda je prepunjena događajima. Ali ti događaji tiču se malih dječjih bolesti, običnih razgovora među ljudima, biljaka u vrtu, lijeha s povrćem… Rod ili izostanak roda u kućnom povrtnjaku nešto je što će u “Kućnim ljudima” biti onoliko važno koliko je u nekoj drugoj knjizi nekoga drugog pisca mali bračni ili mali životni, nacionalni, opći pakao. Pišući o sortama i o rodu rajčice, pomadora, paradajza, koji Kaplan po hercegovački zove kavada, on vlastitu tihost uzdiže u nevjerojatno napetu i privlačnu književnost. Pritom, ništa on ne prešućuje, nema u njegovom načinu ničega izvještačenog, mondenog, tendencioznog. On je pisac koji vlastiti stil i način krajnje diskretno svome čitatelju uspijeva predstaviti kao jedini mogući.

Naravno da je sve u načinu pripovijedanja. I naravno da je taj način, kao i u svakoga istinskog i velikog pisca, zapravo neponovljiv. Nemoguće ga je reproducirati, kopirati, krivotvoriti i ponoviti, jer bi skupa s načinom bilo nužno kopirati osobu. A to ne ide. Osim toga, Kaplanov jezik, leksik njegove književnosti, pa i sam njegov idiolekt, krajnje su specifični. Premda ne traže nikakav rječnik manje poznatih riječi i pojmova, sve će tu dobrom čitatelju biti do u riječ razumljivo, Kaplanova su jezička sredstva često neočekivano drukčija. (Čitatelju bi to, između ostaloga, moglo poslužiti kao dobra škola naših jezičnih razlika, ali nikako dijalektalnih, niti razlika između naših razdijeljenih i zaraćenih, strogo nacionalnih štokavskih jezika, nego jezičnih razlika koje postoje u ljudi istoga jezika.) Dragocjeno je za život i za književnost pročitati “Kućne ljude”. Ako imate kuću, ako imate stan, ako imate svoj tlocrt, muža, ženu, dijete, djecu, ako imate svoj vrt, ako nemate ništa od toga, ako imate samo okvire vlastitog života, ovo će vam biti važna knjiga. Nakon nje ćete pročitati i sve drugo Kaplanovo.