ZAŠTO JE UMBERTU ECU IŠAO NA ŽIVCE NJEGOV SLAVNI ROMAN

Kakvog sam uzornog čitatelja želio dok sam pisao? Partnera, naravno, koji bi ostao sa mnom u igri. Htio sam postati posve srednjovjekovan i živjeti u srednjem vijeku, kao da je to moje vrijeme (i obrnuto). Ali istodobno sam htio, svim svojim snagama, stvoriti lik čitatelja koji bi, kad prođe inicijaciju, postao mojim plijenom ili plijenom teksta, koji bi vjerovao kako ne želi ništa osim onoga što mu tekst nudi… A budući da sam htio da se ugodnom smatra jedina stvar od koje zadrhtimo, to jest metafizički trnci, nije mi preostalo ništa drugo nego odabrati (među obrascima zapleta) onaj najmetafizičkiji i najfilozofskiji, kriminalistički roman.” Ove je riječi zapisao talijanski književnik i teoretičar Umberto Eco 1983. godine, tri godine nakon što je objavljen njegov romaneskni prvijenac “Ime ruže”, u originalu “Il nome della rosa”.

Te 1980., kad je objavio svoj prvi roman, Umberto Eco je već bio toliko slavan teoretičar književnosti i kulture i semiotičar te je imao toliko objavljenih eseja i knjiga da bi zasigurno bio svjetski poznat i da nikad nije objavio ni jedan fikcionalni tekst. Ideja za roman zametnula se 1978. kad mu je jedan prijatelj izdavač rekao da sprema seriju kratkih detektivskih romana pa da bi volio i njega imati u toj seriji. Eco mu je u šali, i da ga se elegantno riješi, odgovorio da bi, ako bi ikad pisao kriminalistički roman, to bilo na više od 500 stranica i da bi protagonisti bili srednjovjekovni redovnici. No šala očito nije bila samo šala, ideja se navodno vratila kad je u sklopu svog znanstvenog istraživanja zastao nad slikom otrovanog fratra.

U tom je trenutku Eco bio dugogodišnji autor izdavačke kuće Bompiani, jedne od najvećih izdavačkih kuća u talijanskoj povijesti i jednog od kamena temeljaca talijanske pisane kulture 20. stoljeća, no “Ime ruže” je namjeravao publicirati u vrlo ograničenom art izdanju kod Franca Marije Riccija, ugledog urednika časopisa i bibliofilskih izdanja. Ali vijest da je Eco napisao roman munjevito se proširila, krenuli su ga kontaktirati najveći izdavači, pa je ipak odlučio objaviti ga u Bompijaniju, gdje je tiskan u 30.000 primjeraka u prvoj nakladi. Najveću talijansku nagradu Strega dobio je sljedeće godine, ali slavu je donio uspjeh u Americi. Sam Eco je engleski prijevod smatrao boljim od originala.

Roman je do današnjih dana prodan u više od 50 milijuna primjeraka u originalu i prijevodima na stotinjak jezika. La Repubblica je pokrenula inicijativu prodaje knjiga uz novine. To je onaj megaprojekt koji se proširio i do naših krajeva. “Ime ruže” tom je prilikom bila prva knjiga u ediciji koja se dijelila besplatno uz novine pa je tako u Italiji distribuirano više od milijun primjeraka, a u Hrvatskoj 200.000 primjeraka. Bila je to prva knjiga u ediciji Jutarnjeg lista, koja se dijelila besplatno.

U nas je “Ime ruže” prvi put objavljio 1984. Grafički zavod Hrvatske, u prijevodu Morane Čale i s njezinim pogovorom, i ponavlja se u nekoliko izdanja sve do 1990, do kada i postoji GZH. I spomenutih 200.000 primjeraka knjige uz novine su, srećom, isti prijevod.

Ecov roman smatra se reprezentativnim djelom postmodernizma. Teoretičari ga opisuju kao gotski roman, teorijski spis, detektivsku priču, srednjovjekovnu kroniku i alegoriju u isto vrijeme. Tonko Maroević to je jednom sažeo na sljedeći način: “Taj krimić, smješten u srednjovjekovnu opatiju, primjer je stroge narativne organizacije numerički determinirane ‘logike’ ubojstava, ali i duboke uronjenosti u ambijent i atmosferu medijevalnog univerzuma, tretiranoga pak povremeno ležernošću stripovske simplifikacije. Uokviren dosjetkom ‘nađenoga rukopisa’ i zaokružen idejom definitivnoga gubitka Aristotelove studije ‘O komičnom’, taj je eruditsko-maniristički, intertekstualno-aleksandrinski roman, situiran sudbinski u prašnjavoj biblioteci, postao izričitim simptomom postmodernoga obrata, a stekao je sasvim neočekivanu opću popularnost, posebno nakon ekranizacije sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi.”

Djelo omogućuje dvostruki način čitanja i razumijevanja: može se pratiti kao kriminalistički zaplet oko sedam umorstava u benediktinskom samostanu u 14. stoljeću, koja istražuju William od Baskervillea i njegov učenik Adson - s jasnom primisli na Sherlocka Holmesa i njegova pomoćnika Watsona.

No “Ime ruže” je i iscrpna monografija o povijesti srednjeg vijeka, s brojnim opisima života u samostanu, raspravama o suprotstavljenim teološkim i filozofskim pitanjima koja su se osobito postavljala krajem srednjovjekovlja, te događajima i problematikom vezanom za inkviziciju, herezu i sudbinu laika i svećenika. ”Svaki put kad objavim novi roman prodaja ‘Imena ruže’ poraste! Koja je logika iza toga? Ah, vidi nova Ecova knjiga, a nisam još pročitao ni ‘Ime ruže’? Ponekad kažem da mrzim taj roman jer mislim da su neki koje sam napisao poslije mnogo bolji. Ali to se događa brojnim piscima; Marqueza će uvijek spominjati u istom dahu sa ‘Sto godina samoće’’’, rekao je Eco u intervjuu Guardianu 2011.

Književna slava došla je u najbolje vrijeme njegova života, nije ga promijenila, do kraja života djelovao je kao filozof i semiotičar i kao publicist i komentator aktualnih zbivanja. Bio je savjest svoga doba i veliki Europljanin. Zanimljivo je da se kao otrova čuvao davanja bilo kakvih izjava o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Tvrdo je o tome šutio. Može li se pretpostaviti da bi jednako tvrdo šutio i o ratu u Ukrajini? O fašizmu današnjice je, međutim, pisao vrlo jasno. Praktično sve do kraja života bio je i novinski kolumnist.

Književna slava došla je u najbolje vrijeme njegova života, nije ga promijenila, do kraja života djelovao je kao filozof i semiotičar i kao publicist i komentator aktualnih zbivanja