Filip iza kulisa Šovagović

OLAKŠANJE U ŽIVOTU MI JE DONIJELA SPOZNAJA DA NISAM HAMLET

KADA JE 2020. KRENULA PANDEMIJA, SHVATIO SAM DA IMAM 55 GODINA I DA SAM U ŽIVOTU NAPRAVIO SVE ŠTO SAM TREBAO NAPRAVITI. ČINILO MI SE KAO DA LOCKDOWN NIKADA NEĆE PRESTATI I SUOSJEĆAO SAM S KLINCIMA KOJI SU TADA IMALI 20, 25 GODINA I KOJI NEĆE NIŠTA NAPRAVITI

Na naš je intervju dopedalirao na svojoj omiljenoj specki s češkom ramom. Filip Šovagović na biciklu je, kaže, preko pedeset godina, a isto toliko i svira pa ne samo da je multitalentirani glumac, filmski i kazališni redatelj, pisac, scenarist, već je odnedavno i autor filmske glazbe. I to u filmu “Baci se na pod”, redateljskom debiju njegove partnerice Nine Violić, dramske prvakinje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Splitska i zagrebačka premijera filma, koji iz perspektive oca, majke i djeteta prati posljednji dan jednog razvoda, prošlog su tjedna okupile brojne ljubitelje sedme umjetnosti. Skladanje glazbe za prvi film svoje drage, priča mi, nije bio nimalo lak zadatak. - Nina me nagovorila da se odvažim upustiti u nešto o čemu ništa zapravo nisam znao, iako me ta disciplina zanima cijeli život. Ovo mi je prvi ozbiljniji takav angažman. Te moje muzike u filmu nema više od pet minuta, no osjećam totalnu odgovornost jer želim da Ninin potpuno genijalan projekt prođe što je bolje moguće i zbilja se nadam da ga nisam upropastio svojom glazbom - kaže Šovagović koji je skladao glazbu za film svirajući na Piccolo Martin. To je malena gitara, glazbenici je koriste u transportu, kako bi na putu, u kombiju ili u nekom drugom prijevozu, vježbali za nastup. Ima i neki dječji sound, mislim da dobro funkcionira u slici s malenim dječakom.

Filip se glazbom, kaže, bavi čitav život. Gitaru je počeo svirati kada su mu bile tri, četiri godina, a svirka je njegova velika strast. - Otkako se sjećam u kući smo imali gitaru. U prvom, drugom osnovne sam već znao svirati. Dvije, tri godine išao sam i u glazbenu. Međutim, od tad pa sve do danas nikad nisam naučio svirati niti jednu kompoziciju od početka do kraja. Savladao bih prvih nekoliko taktova, a onda završio u nekakvoj improvizaciji, a takav sam i danas. To je valjda cijena puta prema autorskoj glazbi koja me zanimala. Svašta sam svirao, od reggea do Pink Floyda, no nikad nisam dospio dalje od osmog takta, uvijek bi ušao u neku improvizaciju - smije se Filip. U prvoj fazi svog muzičkog puta, kaže, nastojao je nabaviti što više instrumenata i pročitati što više knjiga o različitoj glazbi, no sada ga zanima jednostavnost. Jedna gitarica. U srednjoj školi s prijateljima je napravio prvi bend.

- Nastojali smo realizirati svoje ideje. Bili smo grupica ljudi koji se bave muzikom, a jedan od nas, moj najbolji prijatelj Tibor Belica, već tada je bio virtuoz. Kasnije je Tibor osnovao bend Stari konj, imao sam sreću da smo skupa odrastali, on je zbilja razumio glazbu. A ja sam snimao svoje improvizacije jer sam znao da ako ih ne snimim, da ih nikada neću moći ponoviti pa sam snimajući improvizacije shvatio što je to glazbena rečenica - prisjeća se muzičkih početaka Šovagović.

Bile su osamdesete i Zagreb je disao punom plućima na krilima rock’n’ rolla i novog vala.

- Bilo je dobro živjeti u Zagrebu tog vremena, ali i još uvijek je. Ne slažem se s onima koji govore da smo provincija. Ovdje smo imali prilike uživo i preko nosača zvuka preslušati kompletnu svjetsku rock scenu, ali i ozbiljniju glazbu. Kao klinac sam, sjećam se, bio na svim mogućim najrazličitijim koncertima od Ive Pogorelića do Queena.

Baš kao i njegova sestra, glumica Anja Šovagović, završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i ondje pohađao legendarnu antičku dramsku grupu koja postoji i danas, no, za razliku od sestre, nije bio baš tako sjajan učenik.

- Jedan moj friend i ja na prvom polugodištu prvog razreda imali smo zajedno 22 zaključene jedinice, s tim da sam ja prednjačio. On ih je imao devet, a ja trinaest, ako se dobro sjećam. Imao sam zaključenu jedinicu čak i iz tjelesnog - smije se. - Nije to neki podatak na koji sam ponosan, ali je još gluplje skrivati ga.

Isprva nije htio na Akademiju i u glumce, već je pokušao upisati Filozofski fakultet, no nije uspio prijeći prag pa je pokušao upasti na ADU.

- Skužio sam da moram upisati faks jer su oni koji bi ga upisali u vojsku morali na samo 12 mjeseci, a ostalima bi trajala 15 pa sam mislio da je pametnije da upišem faks - kaže. Vojni rok je pak odslužio u Beogradu i tog se razdoblja rado prisjeća.

- Bilo mi je super u vojsci! Bio sam kurir i moj je zadatak bilo distribuiranje novina. Svako jutro bih s torbom došao u redakcije Borbe, Politike, Večernjih novosti i Vjesnika i furao ih po raznim punktovima, komandama, štabovima... A onda navečer opet večernja izdanja, stalno sam bio u trolejbusu i stalno visio u kazalištu. Kurir ima permanentnu dozvolu za izlazak od 0 do 24h. Mislim da sam pogledao oko 300 predstava, neke i po desetak puta - priča. A naslušao se i sjajnih koncerata.

- Sjećam se posebno jednog genijalnog koncerta Haustora u SKC-u. Taman je bio izašao “Bolero”, Jasna Bilušić je bila s njima, bio mi je to jedan od najboljih koncerata u životu, genijalna svirka - prisjeća se. Talent za glumu naslijedio je od oca, velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića. Zbog filma “Majstor i Margarita” koji je njegov otac snimao ranih sedamdesetih, desetljećima je imao traumu, otkriva mi. - U njemu on prelazi tramvajsku prugu, pogazi ga tramvaj i odrubljuje mu glavu koja se otkotrlja niz ulicu. Nakon snimanja, vjerojatno iz neke zafrkancije, mom starom su poklonili tu glavu i on ju je držao kod kuće. Spremio ju je u kutiju na vrhu ormara kako je mi ne bismo mogli pronaći i dohvatiti. Naravno da smo je pronašli i otvorili. A ja, kada sam vidio tu glavu s krvavim vratim žilama i kostima, pao sam u nesvijest. Doživio sam žešću traumu i počeo se bojati te glave i sobe. Trebalo mi je pedeset godina da pogledam taj film, tek sam se nedavno odvažio na to. Čak i kada smo radili “Majstora i Margaritu” u Gavelli prije dvadesetak godina, nisam htio igrati u toj predstavi - otkriva Šovagović.

Na ADU je, veli, upao iz trećeg pokušaja. Na zadnjem je prijemnom imao veliku tremu jer je u žiriju sjedio njegov kum, legendarni redatelj i književnik Tom Durbešić.

- Upao sam s osam glasova za i jednim protiv. Mislim da je on bio protiv, ne mogu to dokazati i ne bih ga time htio opteretiti, ali nekako si mislim da je bio protiv - smije se Šovagović. Kasnije su mu njegova predava

nja bila među omiljenima.

- Puno nas je naučio. Na ADU sam studirao režiju i glumu i nekako mislim da je gluma idealna fuzija kazališne teorije i prakse. Ne možeš učiti Shakespeareov tekst ako ga ne razumiješ, govorio nam je. Najprije moraš spoznati tko su njegova lica, tko s kim ima scenu i zašto, njihove međusobne relacije, psihologiju njihovih odnosa. Kod Toma smo morali znati što se događa u svakom trenutku, psihosomatsku konstituciju svakog lika u, primjerice, “Hamletu”. Morao si znati i jesi li Hamlet ili nisi. I tako sam vrlo rano skužio da nisam Hamlet, već Fortinbras koji govori završne riječi u drami. To mi je bilo olakšanje, ta spoznaja da nisam Hamlet - pripovijeda Šovagović. Na svojim predavanjima, nastavlja, Tom je znao satima govoriti, bez zaustavljanja, a bila su prava riznica detalja, povijesnih činjenica, konteksta vremena, bio je enciklopedija...

- Sve si mogao saznati, o danas, jučer, sutra - pripovijeda. Predavanja koja je slušao, zainteresirala su ga za režiju, a nešto kasnije i za pisanje drama i scenarija kojima će se posvetiti. Pisati je počeo još u vojsci. - Znao sam imati 24- satna dežurstva u kancelariji. Tada sam se negdje zaljubio i u daktilografiju. Ritam pisaće mašine znali smo koristiti i na svirkama raznih bendova. Pitao sam se - mogu li tipkati brže od misli ili su misli ipak brže. A ozbiljnije sam u pisanje ušao početkom devedesetih. Bila su krizna vremena, baš kao i ova sada. Kada je 2020. krenula pandemija, shvatio sam da imam 55 godina i da sam u životu napravio sve što sam trebao napraviti. Činilo mi se kao da lockdown nikada neće prestati i nekako sam suosjećao s klincima koji su tada imali 20, 25 godina i koji zbog cijele te situacije neće ništa napraviti. U sličnoj smo situaciji bili i mi početkom devedesetih. Nije bilo kina, nije bilo predstava, a sada se, trideset godina nakon toga, slična situacija ponavlja. I onda kao i sada, htio sam se maknuti od stvarnosti pa sam počeo pisati. Devedesetih sam mislio, kao i na početku pandemije, da ćemo svi izginuti i da neće ostati nikakav trag od nas pa sam pisao. Htio sam da nekaj ostane - objašnjava. U pandemiji je tako nastala i Gavellina hvaljena predstava “Zagreb 2020.” koju je režirao, napisao i osmislio u suradnji s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem. - “Zagreb 2020.” smo Dubravko i ja skupa napravili. On je, za razliku od mene, sjajan pisac i vrstan dramaturg, što je rijetkost: On je iskontrolirao i posložio sve moje ideje u jednu predstavu koja je svojevrstan dokument vremena - govori. Inače, Šovagović je član ansambla Gavelle od kraja devedesetih i ondje je glumio i režirao u nizu uspješnica, uljučujući “Ptičice”, “Popcorn”, “Višnjik”, “Zlatno tele”... Do sada je režirao i dva filma. U drugom, “Visoka modna napetost”, prikazanom 2013. godine, glumi i bivši predsjednik Stjepan Mesić. - Godinama sam radio na tom filmu, a kada je bio gotov, želio sam da ga nitko ne vidi, ali kasnije sam susreo mnoge ljude koji su ga gledali i nekima se čak i svidio. U filmu sam htio da bude što više naturščika, bivši predsjednik RH Mesić je bio jedan od njih pa kako je ipak bivši predsjednik, okupirao je pažnju. Htio sam dobiti dokumentarnu dimenziju - objašnjava. Vrlo je teško autoru govoriti o svojim djelima i nedjelima. Bilo bi pristojno da se umjetnik svojim djelima ne hvali previše - objašnjava. Iz debitantskog svog filma, “Pušća Bistra” (2005), izrezao je pak scenu u kojoj je glumila njegova sestra Anja Šovagović. Bio je jedan razgovor sa distributerima. Oni nisu imali vremena da pogledaju film pa sam pokušao objasniti o čemu se tu radi. Pitali su me - reci nam, imaš li koju genijalnu scenu u filmu? Ja sam mislio da ih je tri. Odlučeno je da ćemo te tri genijalne scene izbaciti van kako bismo uravnotežili film - otkriva. To je bio vrlo hrabar potez koji se, naravno, nije isplatio. Nedavno je, dodaje, napisao i novi scenarij s kojim je na natječaju za sredstva HAVC-a pa ako prođe, bacit će se na snimanje. Film je smješten u rane devedesete.

- Sebe smatram humoristom. Smijeh je bitan. Danas su svi malo prezabrinuti zbog utemeljenih, ali i neutemeljenih problema pa namjeravam napraviti film koji će sve malo oraspoložiti - šturo će. I njegove dvije kćeri, Klara koju je dobio u prvom braku s

Sebe smatram humoristom. Smijeh je bitan. Danas su svi malo prezabrinuti zbog utemeljenih, ali i neutemeljenih problema

liječnicom Ružicom Grizelj, te Ninina kći Roza, također su u filmskim vodama. - Klara je završila francuski i antropologiju, a sada na ADU studira montažu, dok je Roza upisala filmsku režiju - ponosno će. Kada je njegova partnerica Nina Violić režirala svoj hit film “Baci se na pod”, koji je nedavno krenuo u kino distribuciju, kaže, asistirao joj je i bio zadužen za specijalne zadatke, a ovo im, dodaje, nije posljednji zajednički projekt. - Stalno nešto pripremamo, non stop radimo i nešto smišljamo U Splitu je bilo fenomenalno. Mediteran film festival se događa u vjerojatno najljepšem prostoru koji postoji na planetu. Nije jasno kako se još uvijek tamo nalazi kino, hoću reći, ta je šumica usred grada savršeno mjesto za neki novi urbanistički promašaj, odnosno betonizaciju, vidi se more, Brač, Šolta, zaista je predivno.