Večernji list

Tereza Kesovija životna priča

Nikada nisam gubila osmijeh i kad bih se približila ponoru u životu, nekako bih našla snagu da potrčim u suprotnom smjeru

SToni Volarić

plit pjeva Terezu” nazvan je koncert kojim će u subotu, 2. srpnja, Splitski festival odati posebno priznanje i zahvalnost Terezi Kesoviji. Glazbenici koja je osvajala festivale u bivšoj i sadašnjoj državi, četiri puta punila parišku Olympiju, ostvarila ozbiljnu karijeru u Francuskoj, surađivala s imenima kao što su Rita Pavone, Serge Lama, Tino Rossi, Gilbert Bécaud i mnogi drugi. Francuski joj je predsjednik dodijelio titulu Viteza za doprinos u kulturi, pjevala je u mnogim zemljama svijeta i svugdje se trudila pričati o svojim Konavlima i Dubrovniku. Za nju su hitove pisali Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Kemal Monteno, Đelo Jusić, Nikica i Stipica Kalogjera i mnogi drugi legendarni skladatelji. Pjesme koje je pjevala ostale su zauvijek poput “Nono, dobri moj nono”, “Prijatelji stari gdje ste”, “Što je ostalo od ljubavi”, “Nježne strune mandoline”, “Moja posljednja i prva ljubavi”, “Ima te”, “Sunčane fontane” i deseci drugih. Gotovo sve od nabrojanih čut će publika na posebnom splitskom koncertu, pripreme su naravno već gotove, a Terezu sam potražio u njezinu zagrebačkom stanu kako bismo čitatelje Ekrana podsjetili na njezinu veliku i bogatu karijeru. Kakva već je, odmah me, naoko strogo, upozorila da imamo samo 45 minuta za razgovor, pa smo krenuli od splitskog koncerta: ”U zadnje me vrijeme nema na festivalima, ali ovaj koncert u sklopu Splitskog festivala nisam smjela propustiti zato što mi je Split beskrajno drag i što mi je taj Splitski festival puno toga dao, a dala sam i ja ponešto njemu. Draga mi je ta publika, pogotovo u ona vremena kad je šušur bio glavni pokretač svega. Pa ja sam još 1962. na Prokurativama otpjevala “Ćakule o siromajima” pokojnog Zdenka Runjića. Šivale su se tada haljine, pripremala i odijevala odijela, pa bih željela pokušati povratiti malo onaj stari sjaj koji je nekada Splitski festival imao. Koncert je nazvan “Split pjeva Terezu”, ali naravno da ću i ja pjevati desetak pjesama, ali ostatak repertoara sam dala kolegicama i kolegama da to oni pjevaju, a ja ću ih slušati. To mi je jako važno i ponosna sam na to, a mislim da će i njima biti drago otpjevati moje pjesme.”

Festivali su u odnosu na neka vremena izgubili na važnosti?

”Jesu, pa ja svim voditeljima festivala kažem da ljude treba educirati, te mlade treba educirati kako da pjevaju, da misle na riječi i dikciju. Šušur onog vremena bio je u smislu velike svečanosti za publiku, a sada nije to više velika svečanost, nego kao neki tulum, idemo se malo zabavljati, malo golišavi pokazati što imamo, a najvažnija mora biti pjesma, zbog toga i jest Splitski festival, poslije San Rema, najpoznatiji festival u Europi. Moja je najveća želja da on to i ostane i ako mogu pridonijeti ovim nastupom tom postojanju festivala da bude ono što je nekad bio, daj Bože. Mislim da gospodin Tomo Mrduljaš (direktor Splitskog festivala, op. a.) na tome jako radi, da mu je isto stalo i vjerojatno je zbog toga i pomislio na jedan ovakav koncert. Meni to silno imponira, beskrajno sam sretna, ne smeta mi vrućina ni ništa, važno mi je da budem tamo i da sama u sebi na neki način oživim svu onu ljepotu svih onih divnih festivala u Splitu. Daj Bože da nekako oživi taj festival, lijepo bi bilo, jer Prokurative svojom ljepotom, kao da mame na jednu takvu lijepu večer. A i da se prisjetimo prekrasnih kolega kojih na žalost puno više nema.” Znala je da ćemo razgovarati o djetinjstvu i mladosti u Konavlima. U to spadaju i neke za nju bolne teme zbog čega joj je odmah sjeta prekrila lice.

Kako ste živjeli u djetinjstvu?

” Teško, mizerno. Moj otac je bio fizički radnik u Gradskom vodovodu, kopao je kanale od Dubrovnika do Cavtata, bio cijelo vrijeme u vodi. Naravno da su mu koljena stradala, pa i ja sam od njega pokupila taj veliki problem s koljenima. Međutim, borim se, i druge ljude bole koljena pa žive, što sad. Majku nisam upoznala jer je umrla dva dana nakon što me rodila, no otac je upoznao i doveo u kuću predragu ženu, Jelu, koja je isto bila udovica, a nije mogla imati djece i ona je meni i mom bratu Peri bila majka.”

U muzičku školu ste preko Straduna kao djevojčica išli s Đelom Jusićem?

”Jao, taj čovjek mi je velika rana otkad ga više nema. Moj Đelo. Sirotinja on, sirotinja ja. Skupljala sam na tržnici otpatke za nahranit doma svinju i on bi mi pomagao. Bili smo skladan par prijatelja koji će skočiti ako treba u ocean da te spasi. Bio je osebujan i svoj čak i onda kad smo prolazili kao srednjoškolci Stradunom na povratku iz muzičke škole, a lokalni fakini bi mu se rugali u što to trubi, a svirao je rog. Meni su dobacivali kako se to svira ta moja frula. Mi smo to trpjeli i vjerovali da će Đelo jednog dana svima pokazati tko je. Uvijek je hodao uspravno, pristojno pozdravljao. Bio je velik, ostavio ogromno djelo, a u okviru svog ogromnog opusa poslije Trubadura, najviše pjesama ostavio je meni. Zaslužio je ulicu u Dubrovniku. Taj je čovjek duh Dubrovnika. Recimo pjesma “Stare ljubavi” nastala je na velikom mljetskom jezeru. Ja sam veslala plavu barčicu i pozvala ga, a on mi je vikao da dođem ja do njega jer ima krasnu pjesmu za mene. Ušao je u barku i odsvirao mi “Stare ljubavi”, to je čista romantika i ljepota. Posljednji sam ga put vidjela na mom koncertu u Revelinu.” Kako ste došli u Zagreb na studij flaute? ”Zahvaljujući mom bratu koji je bio novinar lista Borba u Zagrebu. Bio je moj veliki zaštitnik i potpora, moja ljubav i ikona i poginuo je sa 39 godina i to će do kraja života ostati moja najdublja rana. Moju pomajku Jelu to je potpuno slomilo, sušila se od tuge i jedno se jutro više nije probudila. Kad su ju iznosili iz kuće, moj je otac bio shrvan i rekao: “Hvala ti, srce moje, što si voljela moju djecu”. Dakle, bila sam studentica flaute u istoj klasi s Arsenom Dedićem, svirali smo zajedno, čak i kao trio flauta s našim profesorom Tabakom svirali u jednoj velikoj ljubljanskoj dvorani. Bilo je to lijepo vrijeme, mi nismo imali novaca, ni Arsen ni ja. Jedanput je napisao da su moji roditelji morali prodati svinju kako bi meni kupili flautu, a onda sam saznala da su i njegovi morali učiniti isto kako bi flautu kupili njemu. Onda smo zaključili kako su nas spojile i te priče o prascima, a autentične svinje smo sretali kasnije u životu. Fali mi Arsen jako, fali mi Oliver, fali Kićo, svi mi fale, svi ti dragi ljudi kojih više nema. Fale

U zadnje me vrijeme nema na festivalima, ali ovaj koncert u Splitu nisam smjela propustiti zato što mi je Splitski festival puno toga dao, a dala sam i ja ponešto njemu. Draga mi je ta publika, pogotovo u ona vremena kad je šušur bio glavni pokretač svega

mi ti predivni kompozitori, da ne govorimo o Runjiću i Kemici. Ali to je tako, isto kao što se pupoljak pretvori u ružu pa na kraju uvene, tako to mora biti i s ljudima. A opet se treba boriti koliko se god može. Mama Jele bi mi, sjećam se, poslala u koverti te neke novce kao studentici, pa me maltretirala gazdarica kod koje sam stanovala. Znala je odijevati moju jedinu pristojniju haljinu, pa je zaudarala po znoju, pa je nisam mogla nositi, ma užas jedan. Odlazila sam bratu u Borbu i dao bi mi koji novčić, a ja bih za to odvela kolege u slastičarnu preko puta Akademije u Gundulićevoj. Bili smo sirotinja, ali nam je glazba uljepšavala život. Postojalo je tada u Zagrebu, kako sam ja nazvala, sveto trojstvo. Dakle, Muzička, Likovna i Kazališna akademija. Te tri akademije su puno surađivale. Toliko je bilo lijepo, svaki put kad bismo mi imali nekakav koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu, onda bi i oni došli. Studenti te tri akademije dolazili bi jedni drugima na koncerte, predstave ili izložbe.”

Prvi profesionalni nastup u zagrebačkom Varieteu?

”To je 1961. bio početak jednog značajnog doba i živo se svega sjećam. Tu nije bilo nikakve politike niti mešetarenja, sve je bilo vrlo korektno, profesionalno i s dušom rađeno. To je u prostoru današnjeg Kazališta Kerempuh bilo vrijeme Vikija Glovackog, pa Brace Reissa i svih tih predivnih ljudi koji su stvorili sve ovo što evo i mi još imamo.”

Važni za početak vaše pjevačke karijere, a i privatnog života, bili su kvartet 4M, posebno dva člana, Ivica Krajač i Miro Ungar?

”O da. Krajač je bio duša i generator tog kvarteta. On je donio svjetski duh u Zagreb, da ne govorim da je pisao scenarije za prve zabavne emisije Radio televizije Zagreb koje bi pak režirao nezaboravni Anton Marti. Taj je kvartet meni dao priliku iako smo imali ekscesni početak suradnje. Naime, na RTZ-u je radila gospođa Danica Markulin koja nas je učila da se mora razumjeti svaka riječ koju pjevamo i da osjećamo melodiju. Ona je čula za mene, 4M su se vratili s europske turneje i Danica je predložila da me oni prate u pjesmi ‘Notturno senza luna’ sa San Rema. Članovi kvarteta to su pokušali izbjeći tvrdeći da sam tamo neka provincijalka, ali su morali poslušati gospođu Markulin. I tako je bilo. Našli smo se u studiju, uđem ja unutra u ogromnoj tremi, ali i puna inata da ću pokazati što mogu. Za klavirom je bio legendarni pijanist Branko Bulić. Usred pjesme stala sam i Bulića upozorila da je odsvirao krivu notu. Uzrujao se i vikao da mu neće neka balavica tako nešto govoriti. Tek nedavno je ipak priznao da je pogriješio taj puta u akordu. Nikada nisam gubila osmijeh i kad bih se približila ponoru u životu, nekako bih našla snagu da trčim u suprotnom smjeru.”

Kad smo kod ponora, našao sam u arhivi HRT-a snimku na kojoj pred skelama zaštićenom crkvom Svetog Vlaha pjevate Đelinu “Kad zazvone dubrovačka zvona” usred rata?

”Da, sjećam s toga, Đelo je bio u publici. A kad je došao brod Slavija... ma ja tu nešto moram reći. Taj je brod tolike ljude spasio da ga je trebalo okovati zlatom i držati negdje kao uspomenu na jednu epopeju, na jedan čudesan trenutak koji se, dao Bog, nikada više neće ponoviti, iako se bojim da povijest kreće u nekom čudnom smjeru. Taj brod je nestao u rezalištu. Slavija je bio brod koji je imao povijesnu ulogu, zašto nismo znali sačuvati uspomenu na taj brod-heroj? Ljudi su ležali po hodnicima, po WC-ima, svoj sam krevet dala nekom djetetu koje je jadno povraćalo, probijala sam se preko svih onih ležećih ljudi da mu donesem malo limuna da mu bude bolje.

Ljudi jako rado zaboravljaju. Ne trebam nikakve diplome, ali čini mi se da su mi Francuzi dali najviše priznanja, a nisam toliko napravila za njih. Danas su svijetom, uključujući Hrvatsku, zavladali neki čudni ljudi. Kao da su potresi sigurniji od načina na koji mi kao normalno živimo na ulicama naših gradova. Pa pogledajte samo koliko se zemalja sprema za rat, kakav je rat u Ukrajini. Koliko mladih Rusa i Ukrajinaca gubi živote. Za što, za grumen zemlje? Nama nitko nije pomagao u Domovinskom ratu i svima koji su dali živote za ovu zemlju duboko se poklanjam. I oni su zaslužili da nam vlast bude bolja, da budu na njihovoj razini hrabrosti, da ne uzimaju sebi nego da daju narodu, a bi on stvarao nešto, lijepu i sretnu zemlju.

Imate li PTSP?

”Imam, ali ne želim priznati. Imam ga u snu, iako ne volim puno pričati o tome. Više su mediji govorili o mojoj spaljenoj kući nego ja sama jer sam znala da je tri četvrtine kuća u selu isto bilo spaljeno. Gledala sam kako prolazi ta banda i što rade. Kako cijelo stado ovaca zakolju i najljepšeg ovna stave na vrh. Često se probudim u znoju kad sanjam kako te beštije pokazuju na mene i pitaju tko sam, kad su ulazili u Cavtat, a ja sam bila s promatračima. To nisu bili vojnici nego prljava banda, strahote su činili. Da su me uhvatili, završila bih kao i mnogi sigurno u logoru. Išla sam puno na prve linije, pjevala “sutra je novi dan” našim braniteljima. Prolaziš, pak, danas tim Konavlima koje ljubiš i vidiš kamene vile, koje to više nisu nego su kamene ploče nalijepljene na fasadu, a one stare kuće od kamena kao biser ruralne kulture ostaju slijepih očiju, iz njih zjapi crnina. Ali rodi šipak i čuju se ptice. Došla sam nedavno na Svetog Antuna u moje selo Lovorno i plakala.”

Kad spominjete zahvalnost Francuza, kako ste zapravo završili u Parizu?

”Začetak je još u djetinjstvu, a ja vam jako vjerujem u sudbinu. Pape Antun je nekako nabavio onaj starinski radio s onom prazninom i nekom krpicom u sredini, pa bi slušao najčešće Glas Amerike. A to se tada nije smjelo slušati, završili biste na Golom otoku. I tako sam ja i sama vrtila te gumbiće, našla nekoga tko jako lijepo pjeva, nisam shvaćala kakav je to jezik. A bio je to glas velike Edith Piaf. No, kad sam već bila u Zagrebu na Akademiji stiglo je neko pismo u kojem se javlja producentica Renee Lebas koja traži mlade talente. Kako je prijateljevala sa suprugom pokojnog Tita Strozzija, molila ju je da joj pošalje nekoliko ploča. Gospođa Strozzi joj je poslala snimke Lole Novaković, Ljiljane Petrović, Gabi Novak i mene. I stiže poruka da Gabi Novak ide u Pariz. Ali kad su joj počeli nabrajati što bi sve u svom izgledu i glasu morala promijeniti, Gabi je odbila francusku karijeru. Ostala sam tako ja kao nekakva mediteranska verzija svega što je ta producentica tražila i sletjela sam na pariški aerodrom Orly. Brat me pitao kako ću i što ću pjevati na audiciji jer nisam dobra u francuskom. No bila sam drska i hrabra i odlučila pokazati kakav imam glas. Dobila sam nastup u jednom finom ruskom kabareu, dekor i hrana bili su izvrsni, sve je bilo na visokom nivou. Ali taj visoki nivo nije imao milosti prema mladim pjevačima. Morala sam pjevati dok god ima gostiju, a ja sam kod kuće imala mog sina Alana (dobila ga je u braku s Mirom Ungarom, op.a.) koji je tada imao dvije godine. Radila sam jako puno, bilo je to zlatno doba Pariza, grad je imao šarm i miris koji više nema. Kako bih što prije naučila francuski, morala sam prekinuti svaki kontakt sa svojim zemljacima. Išla sam u prestižnu školu za jezike Ecole Berlitz i na postavljeno sam pitanje morala odgovoriti samo na francuskom jer je to bio jedini način da naučim jezik. Producentica mi je jednog dana priopćila da dobivam četverogodišnji ugovor s EMI Pathe - Marconi, diskografskom kućom iz snova. Znala sam da me to čeka i jezik sam naučila jako brzo, vjerujte. Sve je u sluhu naravno. Bili smo siromašni, jedna mi je rodica iz Konavala čuvala malog Alana, posebno kad sam bila na turnejama. Ali, nakon vojske moj tadašnji suprug Miro Ungar je ostavio kvartet 4M i došao u Pariz. On bi me vozio i tada sam već pristojno zarađivala, čak smo si unajmili pristojan stan. Na Euroviziji sam 1966. predstavljala Monaco s pjesmom “Bien plus fort”. Godine 1972. na tom sam natjecanju predstavlja i Jugoslaviju s pjesmom “Muzika i ti” i osvojila 9. mjesto.”

Za jedan od vaših najvećih hitova zaslužan je upravo Miro Ungar?

”Ja sam u to vrijeme bila u Monte Carlu, imala krasan angažman. Miro me nazvao i rekao da Nikica Kalogjera ima prekrasnu pjesmu za mene. Otpjevao mi ju je preko telefona, ali sam bila zgrožena kakva je to pjesma, nono se ponavlja osamsto puta, nije mi se uopće sviđala. I zahvaljujući Mirovoj upornosti nisam odmah odustala, ali kad sam čula tekst, tek tad sam bila zbunjena, jer ja ne znam niti jednog nona koji drži unuke na krilu i priča im. Ja nisam imala nikakvu realnu podlogu za uživjeti se u taj tekst. Onda je pomogla mašta, zamislila sam krasnog starčeka i jedan prekrasan tekst Ivice Krajača je jednostavnoj melodiji dao sadržaj i odjednom je to bilo nešto drugo.”

Niste nikada potpuno prekidali nastupe u Hrvatskoj?

”Dolazila sam nastupiti na nekom festivalu, ali prvi šok koji sam doživjela kad su mi rekli da nema svjetla jer je neparan dan. Današnja ujedinjena Europa nekada je bila dobra zamisao da svi sjednemo oko ogromnog stola, na početku je to na nešto i ličilo. Danas je, ponajprije zbog rata u Ukrajini, to nagrizao antagonizam. Ali, ipak ne moramo bar više stajati u onim redovima na aerodromima kao nekada. Moram ipak reći da dolazeći iz Dubrovnika nisam imala problema na putovanjima niti u vrijeme bivše države. Nije korektno govoriti da je sve bilo loše i da je to bilo neko zločinačko vrijeme. Ovo danas ja doživljavam takvim vremenom, tu se krade, čudo koliko je ova zemlja bogata i lijepa, a koliko je pokradena. Tužna sam, imala sam život kakav jesam, bilo je tuge i sreće, ali danas mi je žao te naše djece, sasvim mladih koji ništa ne razumiju. Odgajajte ih ljudi u ljubavi, napravite nešto dobro na ovoj Zemlji. Ipak ne gubim nadu, sve prolazi i uvijek će netko preživjeti. Ali o čemu će pričati? Brinu me jako vremenske neprilike, neće biti voća ni pšenice, ne znam kuda sve ide.”

Ne patite za bogatstvom?

”Ma slušajte, ja sam u mojim Konavlima imala dom, a dom čine ljudi i stvari koje u njemu imate. Recimo s kućom su i spaljene fotografije i jedna od njih s legendarnim Charlijem Chaplinom koju, kao i mnoge, nikada neću prežaliti. Ne razumijem kako ljudi imaju po nekoliko kuća, jednu na moru, drugu u gradu, treću na planini, četvrtu na livadi. Ne znam kako svaku od tih kuća mogu nazivati svojim domom. Ovo gdje sad živim u Zagrebu, to je moje prebivalište. Moj je dom nestao u plamenu.

Deklarirana ste vjernica?

”Ja silno vjerujem u Isusa i jedino u njega. On je trpio i zna što je patnja. Ima li on tu moć da našu patnju pretvori u, neću reći bogatstvo? Ne treba nam raskoš, šta će ti jahta od 85 metara, bacaš svašta u more, već se pojavljuju čudne ribe i čudne meduze. Daj Bože da ne bude tragedija jer bilo je već vremena kad u ljudi umirali od gladi, ja nekako vjerujem da seljak neće to proći jer će sam proizvesti sebi hranu.”

I onda je rekla da je najbolje da prestane pričati jer bi još svašta mogla reći. Održala je tisuće koncerata u zemlji i inozemstvu, ispjevala stihove uz koje su se mnogi voljeli i mogla bi uživati u miru i kakvom takvom blagostanju. Ali Konavoka, rođenjem Dubrovkinja, glasno pjeva i glasno govori o devijacijama u društvu. Ima iza sebe ozbiljnu karijeru, brojne nagrade, desetke hitova, turneja, svoja je i zato je mnogi vole.

Ključ Nade

hr-hr

2022-07-01T07:00:00.0000000Z

2022-07-01T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281659668733754

Vecernji List