Benoa Peters: Žak Derida: Biografija

Karpos Beograd 2017.

Svaki istinski čitatelj ovo dobro zna: postoje prevedena književna djela i postoje pisci koji u nama izazovu takav ushit da pomišljamo kako bi buduće godine svojih života najkorisnije bilo uložiti u učenje njihova jezika, sve dok ga ne savladamo tako dobro da ih možemo čitati u originalu. I zbilja, postoje i takvi čitatelji, znam ih nekoliko, koji su naučili neki strani jezik samo zbog toga jednog velikog pisca.

Da bi se doista moglo čitati Jacquesa Derridaa ne bi, međutim, bilo dovoljno naučiti francuski. Bilo bi usput nužno na nekom dovoljno ozbiljnom europskom fakultetu odstudirati klasični studij filozofije, te na tom istom fakultetu, ili, što je mnogo bolje, na nekom drugom i jednako tako dobar studij svjetske iliti komparativne književnosti. Usto, bilo bi potrebno izvan samog studija prilično temeljito i s razumijevanjem upoznati se sa za Derridaa, ili kako se to u nas kaže - za Derridu, ključnim filozofskim i književnim djelima, te steći jednako široku kulturu kakvu je imao sam autor. I na kraju, sve to će biti uzalud ukoliko potencijalni čitatelj Derride uz dar mišljenja nije obdaren i vrlo specifičnim i osjetljivim pjesničkim talentom. Dakle, premda je Derrida jedan od najvažnijih i najutjecajnijih mislilaca i pisaca našega doba, moglo bi se reći da ga je skoro nemoguće čitati. Ili je ova moja konstatacija samo provokacija od kakvih ni sam Derrida nije bježao?

Benoît Peeters, autor Derridine biografije, toliko je neobična pojava da bismo mogli reći da je samo takav jedan i mogao opisati profesorov život i njegov intelektualni razvoj. Peeters je profesor filozofije sa Sorbone, mentor mu je bio Roland Barthes, ali Peeters je, zapravo, jedan od najznačajnijih europskih strip scenarista, i povelika je, već, bibliografija njegovih djela i u hrvatskome prijevodu, naravno kod Fibre. Peeters je, naravno, i strip kritičar i teoretičar, a nešto manje naravno, on je i romanopisac, profesor, esejist… I naravno, Derridinu je biografiju tako napisao da u svoga čitatelja stvara neodoljiv dojam da se ničim drugim osim Derridom u životu nije stigao ni baviti.

Ovu knjigu, koja me je, moram i to naglasiti, privukla upravo time što ju je napisao Benoît Peeters - ustvari, mislio sam da je to neki francuski imenjak i prezimenjak moga slavnog Peetersa - objavio je beogradski Karpos, koji je, kao i njegov urednik i faktotum Dejan Aničić, još jedno čudo u ovoj priči. Knjigu šestotinjak stranica gustoga i poprilično sitnog sloga prevele su Jelena Stakić i Melita Logo Milutinović. Kupio sam je lako, ali sam je na čitanje uzeo s velikim oprezom, uvjeren da mi nije od Boga dato da s razumijevanjem čitam Derridinu biografiju, jer sam i hrvatske te srpske prijevode Derridinih djela čitao poput slijepca koji se očajnički trudi da nešto vidi. Nečemu sam se divio, ali da nisam u svakom trenutku tačno mogao znati čemu.

Benoît Peeters je, međutim, takav pisac i tako je podesio stvari, da sam njegovu knjigu pročitao s velikim zanimanjem (i razumijevanjem), shvativši i ponešto što mi ranije nije bilo jasno. Ili, što je još i važnije, shvativši da mi sve baš i ne mora biti jasno, jer nije jasno nikome. Osim što je ispripovijedao jedan zanimljiv život, i predstavio jednu moćnu biografsku paradigmu dvadesetog stoljeća, osim što je Derridinoj filozofskoj i književnoj osobi, te njegovome djelu, ponudio preciznu interpretaciju, Peeters nas je častio jednom od onih naprosto nezaobilaznih malih historija toga našeg dvadesetog stoljeća. Pripovijest o Derridinom alžirstvu nije tako fatalna kao priča o alžirstvu Alberta Camusa, ali ona je, začudo, jednako snažno i upečatljivo obilježila i njegovo, kao i Camusovo djelo, te njegov društveni angažman. Premda su, i to valja reći, Camus i Derrida na dva posve različita načina reagirali na paradoks svoga podrijetla. (Paradoks koji je nama ovdašnjima sve bliži i razumljiviji, jer se i položaj bosanskohercegovačkih Hrvata, te načini na koji ih se doživljava u Zagrebu, čini sve sličnijim položaju alžirskih Francuza u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća.)

Ovo Derrida govori o svom dolasku u Francusku, a Peeters ga citira: “Iz Alžira, beloga grada, stigao sam u Pariz, grad crn, jer Malro još nije prošao tuda da okreči fasade”. To je bilo 1949. Mnogo godina kasnije, početkom šezdesetih, nakon što je Alžirom protutnjao rat, te je za jedne stiglo oslobođenje, a za druge etničko čišćenje i progon (Derridini roditelji su također izbjegli u Francusku), on je prvi put u Alžiru na odmoru, i ovako piše prijateljici: “Ovde provodim čudnovat raspust: između malo rada i sreće na moru, po čitav dan premećem po glavi, usred ovog čudnovatog društva, nezamislive probleme. I uviđam da sve više volim ovu zemlju ludom ljubavlju koja nije suprotnost mržnji koju sam onako dugo iskazivao prema njoj.” Tko ne razumije posljednju rečenicu iz ovog citata, trebao bi odustati, ali ne od Derride, nego od razmišljanja o Bosni, o Bosancima, a naročito o bosanskim Hrvatima danas.

Jacques Derrida je, kao i Camus, bio fudbaler, i bio je nogometom opčinjen. Tu ga, također, razumijem, tu mi je, također, blizak. I bio je čovjek televizije. Evo njegove rečenice koja bi se mogla upamtiti i citirati kad šutnja nadleti razgovor za stolom: “Više se bojim hotelske sobe bez televizora nego kuće bez tekuće vode.”

O njegovoj filozofiji i, još više, o Peetersovom izvanrednom tumačenju netumačivoga, na ovom mjestu nećemo, jer smo već stigli do kraja. Ako se plašite Derride, a još i više ako mislite da vas ne zanimaju Derrida i njegova filozofija, pa čak i ako za njega niste čuli, ako samo živite u ovome vremenu, pa biste htjeli priču o vremenu još nekoga tko je usporedo s vama živio, knjiga Benoîta Peetersa je kao napisana za vas.