Povijest iz ormara ANA MARIA RICOV: VOLIM STVORITI ODJEVNI PREDMET ZA KOJI ZABORAVIŠ DA GA NOSIŠ, KOJI NE SPU

Da kojim slučajem našim 21. stoljećem prošeće antički matematičar Euklid, kojeg i danas zovu ocem geografije, sasvim sigurno bi obožavao modu kakvu stvara Ana Maria Ricov, modu koja brojne poklonike oduševljava jedinstvenim krojevima, vrhunskim materijalima i preciznom izradom, ali i upotrebom geometrijskih elemenata. A baš oni te odjevne predmete čine ne samo posebnim na domaćoj modnoj sceni, već i savršeno bezvremenskim. I nije to nimalo slučajno, jer Ana Maria, jedina naša modna kreatorica koja dizajnira za čovjeka, ali i čovjekovog najboljeg prijatelja, velika je pobornica tzv. spore mode, te i zbog ekološke osviještenosti stvara odjeću koja nipošto ne pleše samo jedno ljeto. Priča kako je sve zapravo počelo dok je bile djevojčica u osnovnoj školi, kada je s dragom prijateljicom Ninom crtala modne

Tužna je činjenica da nas i dalje kupnja jeftinog veseli, a iza toga stoji tragična priča. Tu majicu za 100 kuna najvjerojatnije je šivalo dijete, Tajlanđanin od 12 godina u tvornici bez danjeg svjetla, za kikiriki plaću

ilustracije i maštala o budućnosti i poslu modne dizajnerice. A kada Ana Maria priča o svom djetinjstvu koje je provela u selu Jablanovec, nedaleko od Zagreba, ta je priča toliko idilična da je na trenutke teško ne izgubiti tanku granicu između njene zbilje i bajke:

- Moje djetinjstvo je bilo vrlo mirno, možda i prejednostavno. Kada danas mislim o tim danima, čini se kao da su bili ispunjeni prizorima iz nekog predvidivog filma. Uvijek je bila prisutna sigurnost, lagodan život izvan grada, uvijek isti prijatelji, iste vizure... Nikada nisam bila sama, nikada dijete s ključem oko vrata, a najveći dio djetinjstva sam provela sa svojom Omom, koja me, između ostalog, naučila i heklati, pa su tu krenuli moji prvi kukičani dizajni za moje lutkice. To su trenuci u kojima sam naučila biti strpljiva, ali i razvila osjećaj razumijevanja da je u redu i pogriješiti, da ponekad treba krenuti iz početka te da je krajnji rezultat samo odraz posvećenosti i ljubavi koju unosiš u proces stvaranja - priča Ana Maria.

No, kada je došao trenutak da odabere svoj profesionalni put, bilo je tu i malo obiteljske “drame”. Objašnjava kako je mama (baš kao i svaka mama) za nju željela mirnu i financijski stabilnu budućnost, a moda se tada činila miljama daleko od takvih planova. Tako je ona završila u gimnaziji za koju kaže da ju je “mrzila”, jer to nije bila Primijenjena, škola o kojoj je maštala, a glavni razlog te “mržnje” bila je činjenica da je to škola koja ju je trebala odvesti na ekonomiju ili pravo.

- Srećom, želja i upornost za modnim dizajnom bili su jači. Za vrijeme gimnazije upisala sam jednu privatnu školu za modu i dizajn što mi je uvelike pomoglo kod upisa na Tekstilno-tehnološki fakultet, a dalje je sve opet išlo svojim prirodnim i mirnim tokom - objašnjava. Govorim joj kako se i danas dobro sjećam njenog prvog pojavljivanja u sklopu studentske modne manifestacije Modni ormar. Već je tada bilo jasno da se na TTF-u rađa modna kreativka vrlo osebujnog dizajnerskog rukopisa, a ona se sjeća:

- Modni ormar je bio divna prilika za rast i razvoj, vrlo poticajna platforma na kojoj si kao student mogao pokazati svoj rad i na neki način se istaknuti. Sjećam se, nije bilo jednostavno proći odobravanje kolekcije za pistu, sve pod budnim okom profesorice Nine Režek-Wilson, koja nas je uvijek gurala do zadnjih granica. Tu su krenuli i moji prvi susreti sa šivanjem i krojenjem, jer ako si htio da tvoji modeli završe na pisti, a nisi imao dovoljno financijskih sredstava da netko drugi realizira tvoje modele, morao si se sam baciti u vatru. Sve je to bio put u pomicanje vlastitih granica, ali i treniranje upornosti.

Ova dizajnerica svoju modu opisuje kao pravi prêt-à-porter, i kaže da radi odjeću koja se može nositi svaki dan u dnevnim i večernjim prilikama. - Izuzetno mi je važna udobnost i funkcionalnost. Volim stvoriti odjevni komad za koji zaboraviš da ga nosiš, koji ne sputava pokret, a opet ostavlja dojam posebnosti. Volim se igrati krojevima, kombinacijama boja te ponekad ubaciti neke nepredvidive detalje. Pobornik sam “slow fashion” pokreta (tzv. spore mode), jer to podiže svijest o važnosti održivosti u tekstilnoj industriji, te se opire brzoj modi i jeftinim brendovima koji u konačnici proizvode odjeću kratkog vijeka trajanja, koja ponekad završi na otpadu bez da se proda. Tu se povlače i mnoga moralna pitanja našeg vremena, od toga u kakvim uvjetima rade ljudi koji su zaposleni u tim masovnim proizvodnjama odjeće, za kakve plaće i uz koliko prekovremenih sati. Tužna je činjenica da nas i dalje kupovina jeftinog veseli, da puno ljudi kreće od premise: “nema veze, neka se brzo raspadne, atraktivno je i jeftino, bit će za jednu sezonu”, a iza toga stoji tragična priča. Zapravo je tu majicu za 100 kuna najvjerojatnije šivalo dijete, Tajlanđanin od 12 godina u tvornici bez danjeg svjetla i upitne sigurnosti, za kikiriki plaću - objašnjava Ana Maria.

Jasno je da uz takvu svijest ona sama njeguje koncept spore mode, koja stavlja naglasak na malu, ali kvalitetnu produkciju. Ona uvijek koristi ekološki prihvatljive materijale koji su načinjeni da traju, a takva je i njena odjeća, kako kvalitetom tako i dizajnom. Uz osmijeh Ana Maria ističe kako ona svoj proces proizvodnje voli i dodatno usporiti, dodati mu ručni rad, ali baš to njene odjevne predmete čini unikatnim, to im daje notu posebnosti, koja evocira na malo umjetničko djelo. Svjesna je da se na sceni pojavila (svoj brend AMR je osnovala 2007. godine) u trenucima kada su svjetla reflektora bila snažno usmjerena na hrvatsku modu i kaže da je to omogućilo vidljivost i prisutnost na sceni, ali i prihvaćanje od strane kupaca i struke. Zato spremno priznaje:

- Pomalo mi fali tadašnja pompa oko modnih revija, o kojima se puno pisalo, komentiralo... Koje se iščekivalo i za koje se tražila ulaznica više. Moda je tih godina naprosto bila živa, a danas je situacija puno drugačija, uz sveprisutne društvene mreže, tako da uz dosta oglašavanja, mnogi brendovi postaju vrlo brzo vidljivi i poznati.

Ona ne samo da u pandemiji nije mirovala, već je tržištu ponudila novi brend. Kaže da je to bila impulzivna odluka koja je proizašla iz panične pomisli da bi sav njen trud i rad mogao naprasno nestati u trenu. Objašnjava kako to nisu bila laka vremena: - Navike potrošača su se sasvim promijenile, nije bilo potrebe za svečanijim odijevanjem, jer smo vrijeme provodili po kućama i šumama, a najvažnije od svega, nitko od nas nije mogao znati koliko će takvo stanje trajati. Najlogičniji potez bio je da kupcima ponudim odjeću koju će moći nositi upravo u takvim casual prilikama. Željela sam kroz taj novi brend ponuditi i tekstil za dom, ali ispostavilo se da bi takvi komadi bili preskupi, pa je ta ideja sada na pauzi, ali nisam od nje odustala. I tako se moj drugi brend do danas potpuno pročistio te nudi outdoor odjeću, vodonepropusne jakne za ljude i pse - kaže Ana Maria.

Te “kabanice” za čovjeka i njegovog najboljeg prijatelja ono je po čemu ime Ane Marije Ricov prepoznaju i ljudi koje nikako ne možemo svrstati među ljubitelje ili poznavatelje mode. A jasno je da iz tih “modnih” komada stoji velika ljubav dizajnerice prema psima.

- Sve je krenulo iz obične potrebe. Kako moj pas odlazi svakodnevno sa mnom na posao, naprosto si ne mogu dopustiti da mi se duge mokre dlake ušeta u atelje te kišu ili bljuzgu istrese među odjećom i tkaninama. Nisam bila posve zadovoljna ni s jednom kabanicom za psa iz trgovine te sam odlučila sama svom psu napraviti jednu. Onda ta jedna naravno nije bila dovoljna, a i malo mi smetalo da nismo usklađene, pa sam i sebi od istog materijala napravila kaput. I tako je stvoren novi brend Shibesu, izuzetno kvalitetnih i atraktivnih kišnih unisex jakni za ljude i pse - priča Ana Maria.

Na pitanje može li se danas u Hrvatskoj živjeti od mode, Ana Maria kaže: - Situacija je dalje vrlo izazovna, bez obzira na to što je pandemija iza nas. U najmanju ruku da sam žena razumne glave, sada bih si sigurno rekla da je trebalo slušati mamu i njene savjete, odlučiti se za “sigurnost” na uštrb zadovoljstva i sreće.

A na pitanje tko su žene koje vole i nose njenu modu, kaže kako “nema pravila niti konstante”, jer ih ima od arhitektica i dizajnerica, preko pravnica i odvjetnica, do voditeljica vrtića i profesorica, a raspon godišta ide od srednjoškolki do umirovljenica. - Jedina konstanta je da su sve moje klijentice veoma osebujne i autentične osobe, da sve imaju veliku strast prema lijepom odijevanju i još veću veliku svijesti o vrijednosti spore mode - zaključuje Ana Maria.