VJEČNI JEAN VALJEAN I NJEGOV VELIKI TVORAC

Eugène-François Vidocq bio je živopisna osoba društvenog života Francuske 19. stoljeća. Pobunjeni sin buržujske obitelji kao tinejdžer se posvetio kriminalnim aktivnostima, potkradajući svoga oca, da bi se razvio u pustolova, kriminalca i pravednika na granici zakona, filantropa te u policijskog doušnika, vladinog službenika i osnivača prve detektivske agencije u svijetu. Njegovo ime navodi se u svim povijestima kriminologije, ponekad mu se pripisuju i prevelike zasluge u policijskim inovacijama, no prva profesionalna jedinica policijskih detektiva u civilu sigurno je njegova zasluga.

Družio se s najvećim piscima svoga vremena, i smatra se da je poslužio kao inspiracija za lik Sherlocka Holmesa. Bio je, među ostalima, prijatelj jednog od najvećih francuskih pisaca 19. stoljeća, Victora Hugoa. Hugo je, kao već afirmiran pisac, uložio 17 godina u nastajanje romana “Jadnici”, u svijetu poznatog po originalnom naslovu “Les Misérables” i po tome što je najobimnije čuveno djelo književnosti 19. stoljeća. Roman sadrži razne neprepričljive podzaplete, ali glavna nit je priča o bivšem osuđeniku Jeanu Valjeanu, koji postaje sila dobra u svijetu, ali ne može pobjeći od svoje kriminalne prošlosti.

I Jean Valjean i njegov antagonist, inspektor Javert, temelje se na istoj osobi - Eugène-Françoisu Vidocqu. Roman, koji je objavljen 1862, u cjelini sadrži 655.478 riječi na izvornom francuskom jeziku. Sadrži i jednu od najdužih rečenica napisanih na francuskome - čak 823 riječi bez točke. Roman je podijeljen u pet svezaka, svaki svezak u nekoliko knjiga i u poglavlja: ukupno 48 knjiga i 365 poglavlja. Svako je poglavlje relativno kratko, obično ne duže od nekoliko stranica.

Victor Hugo je svom talijanskom izdavaču objasnio ambiciju romana:

”Ne znam hoće li ga svi pročitati, ali namijenjen je svima. Obraća se Engleskoj kao i Španjolskoj, Italiji kao i Francuskoj, Njemačkoj kao i Irskoj, republikama koje imaju utočište robova kao i carstvima koja imaju kmetove. Socijalni problemi prelaze granice. Rane čovječanstva, ti ogromni čirevi koji izbijaju svijetom, ne zaustavljaju se na plavim i crvenim crtama iscrtanim na kartama. Gdje god muškarci idu u neznanju ili očaju, gdje god se žene prodaju za kruh, gdje god djeci nedostaje knjiga za učenje ili toplo ognjište, Les Misérables pokuca na vrata i kaže: “Otvorite, tu sam za vas”. Roditelji budućeg slavnog pisca Victora Marie Hugoa bili su Joseph Hugo, general u Napoleonovoj vojsci, i Sophie Trebuchet, kći bogatog brodovlasnika i rojalista. Victor je bio treći sin. Rođen je 1802. godine u Besançonu, a sve godine svog djetinjstva proveo je putujući s roditeljima, između Pariza i Napulja. Bračni par je pokušavao zajedno odgajati djecu, iako su ih razdvajali radikalno različiti politički stavovi. Sophie je bila katolkinja i monarhistkinja, a Leopold ateist i republikanac. Pod majčinim utjecajem, Victor je u mladosti slijedio monarhističke ideje. Godine 1811. roditelji ga šalju u Madrid, gdje će zajedno s bratom provesti sezonu u sjemeništu, da bi od 1813. živio s majkom u Parizu. Ona se tad odvojila od supruga, i to zbog preljuba s generalom Victorom Lahoriejem, koji je bio Victorov kum. Međutim, već je od 1814. na Liceju Luja Velikog, gdje ostaje do 1818. Sa 14 godina počinje pisati prva djela, ali ih ne objavljuje. U prvim objavljenim pjesmama osjeća se majčin utjecaj, no ubrzo se okreće republikanizmu. Iako ga povijest književnosti pamti kao romanopisca, u francusku je književnost ušao kao pjesnik. Od 1820. do 1830. objavio je pet zbirki pjesama po kojima je postao poznat. Prvi roman, “Posljednji dan na smrt osuđenoga”, objavio je 1829. i značajan je jer je, današnjim jezikom rečeno, aktivistički roman protiv smrtne kazne. U Hugoovom je opusu značajan zbog najave socijalne tematike njegove proze. Karakteristično je i to da njegova djela nisu najbolje prolazila kod kritike, ali to nije umanjivalo njihov društveni utjecaj. Roman “Zvonar crkve Notre-Dame”, uz “Jadnike” njegovo najslavnije djelo, prisililo je Pariz da obnovi katedralu Notre-Dame te je zaslužno što su neke od predrenesansnih građevina sačuvane do danas.

Unatoč dvosmislenom i nesigurnom stavu nekih kritičara pema njegovu djelu, ono svjedoči o prometejskom zamahu i kozmičkoj, vizionarskoj gigantomaniji najznačajnije figure francuskog romantizma. Nadživio je klasicizam, romantizam i realizam, suvremenik je naturalizma i simbolizma. Njegov život biološki je dugo potrajao, ali još mnogo duže mjeri li se povijesnim epohama i izmjenama povijesnih stilova. Najpoznatiji hrvatski prijevod je Ljube Wiesnera, u izdanju Hrvatskoga izdavalačkoga bibliografskog zavoda. Svih pet tomova je izašlo 1944. (Fantine, Cosette, Marius, Idila u ulici Plumet i epopeja u ulici Saint-Denis, Jean Valjean). Po tom je divnom prijevodu bilo priređeno i ono čuveno lektirno izdanje, u Biblioteci Jelen pod naslovom “Cosette; Gavroche”. To je bio samo jedan dio knjige, posvećen najmlađim likovima, a kako je socijalističko društvo voljelo Viktora Hugoa zbog njegovih republikanskih stremljenja i borbe za pravedno društvo, tako je i ta knjižica bila vrlo popularna lektira. Kako je bio vješt pripovjedač, vrlo usmjeren na pridobivanje čitateljeve pažnje, Hugo je omiljen pisac i na današnjem Zapadu. Njegova proza vrlo je podatna za ekranizacije i kojekakva osuvremenjivanja. I još je on jedna od nekoliko simboličkih figura Francuske i francuzstva. Moglo bi se reći da je značajniji danas nego što je bio za života.

Po divnom prijevodu Ljube Wiesnera bilo je priređeno i čuveno lektirno izdanje, u Biblioteci Jelen, pod naslovom “Cosette; Gavroche”