Jordan Ivana Paradžiković

Putovanje koje me promijenilo

Oljepotama pustinje slušala je od svog dragog prijatelja, a nakon što je shvatila da su cijene avionskih karata vrlo pristupačne, više je ništa nije moglo zaustaviti da posjeti Jordan s ruksakom na leđima i par odjevnih kombinacija. Riječ je o našoj popularnoj i omiljenoj TV voditeljici Ivani Paradžiković koja je nedavno uživala na odmoru u Jordanu, o čemu je svakodnevno obavještavala svoje pratitelje na Instagram profilu. Iako joj je profil u međuvremenu hakiran, uskoro ćete sve fotografije moći opet pogledati na istom mjestu

- Imala sam sreću jer sam se vratila prije nego je krenuo kolaps po aerodromima, tako da je meni sve prošlo izuzetno glatko. Put je potrebno dobro isplanirati da imaš i plan B ako nešto pođe po zlu. Bavila sam se organizacijom sigurno tjedan dana, do u najsitnije detalje proučavala lokacije, točno sam znala gdje idemo, što ćemo raditi, gdje jesti… Sve to u konačnici štedi vrijeme. Ali uvijek ostavim i jedan free style dan. Dan kada nemamo ništa isplanirano nego spontano radimo što nas je volja. Karta iz Budimpešte može se pronaći već za 150 kuna. Ali jasno, niskobudžetna kompanija sve dodatno naplaćuje. No sve što sam ionako željela je avantura, a to sam i dobila. Sin mi je nakon putovanja rekao da mu se razina sreće podigla za ni manje ni više nego 500 posto. On je oduševljen - započinje priču o svom putovanju Ivana.

Posjetila je i glavni grad Jordana, Amman, pustinju Wadi Rum i Petru. Udaljenosti su velike pa je unajmila automobil kojim je zapravo prešla veći dio zemlje.

- Budući da nisam imala namjeru posjećivati vjerske znamenitosti, smatrala sam kako sam dovoljno pristojno odjevena, odnosno pokrivena. Crna lanena košulja dugih rukava i lanene hlače do koljena. E, to “do” je ipak bilo previše, tj. premalo. Nije bilo automobila koji mi nije trubio, okretali su se za mnom, jedan mesar je čak izašao iz trgovine moleći me da se slikam s njim. Posve sumanuto su izgledali. Nimalo mi to nije bilo smiješno zbog spoznaje da je u Jordanu tek prije nekoliko godina ukinut zakon koji je silovateljima omogućavao da izbjegnu kaznu ukoliko ožene svoju žrtvu, a obitelji su često same ubijale tu istu žrtvu jer je ona kriva što je navukla sramotu na obitelj. Uvijek je žena kriva. Podsjetilo me to na ono skandalozno predavanje učiteljice iz jedne škole iz Neretvanske doline nad kojim se zgražala cijela Hrvatska. Učiteljica je, naime, djevojčicama pojasnila da paze kako se odijevaju jer dečke drmaju hormoni i da one moraju voditi računa o šestoj Božjoj zapovijedi da ne sagriješe bludno. Uvijek smo mi krive. Mi provociramo. Mi

navodimo na grijeh. Zato sam nekako gotovo drsko hodala ulicama Ammana, jer osjećala sam se posve sigurno. Najslađi su mi bili pogledi žena koji bi me okrznuli dok sam tako marširala. Nisu me osuđivale, dapače, imala sam osjećaj podrške, odobravanja, ženske solidarnosti. Kratko bi klimnule i nasmijale se - prepričava.

No ipak, kad je u pitanju gostoprimstvo i ljubaznost, koji su prije svega iskreni i srdačni, kaže da nikada i nigdje nije doživjela. Kada bi zapela tražeći smjer, odmah bi netko priskočio u pomoć. Jedan je radnik tako istrčao iz bagera na gradilištu kako bi joj pokazao smjer jer su radovi na cesti “zblesirali” njenu navigaciju.

- Ali zasigurno, gesta koja me oborila s nogu je ona kada sam mrtva premorena od vožnje i pustinje poželjela popiti ledenu Coca Colu. Međutim, mala trgovina uz cestu gdje sam stala imala je samo Pepsi. Razočarano sam komentirala kako bi ubila za limenku Cole. Čovjek je ostavio svoju trgovinu, otrčao 400 metara preko ceste do nekog marketa i vratio se s ledenom limenkom Coca Cole. Nije htio uzeti novac. Učinio je to jednostavno jer mi je htio ugoditi. Tako se slatko nasmijao kada sam doslovno vrisnula od oduševljenja - veselo se prisjeća.

U pustinju je odmalena željela otići, a pamti i kada joj je u sedmom razredu profesorica zemljopisa poklonila mali komadić plastificiranog pijeska iz pustinje.

- Prije nekoliko godina vidjela sam te staklene kupole i obećala si, kada budem odlazila, to će biti baš tamo. Kamp doista izgleda nestvarno. Soba, odnosno kupola, uređena je poput scene iz filma “Aladin”. Spavali smo gledajući zvjezdano nebo i probudili se u zoru, prije izlaska sunca. Na takvom mjestu ne želiš propustiti ni sekunde.

A pustinje se nismo mogli zasititi. Uživali smo u vožnji džipom po dinama u zalazak sunca, sin se penjao po stijenama dok sam ja umirala od straha okrenuta mu leđima jer mi srce to nije moglo podnijeti…. guštali smo u boardanju na pijesku… toliko da smo pijeska na kraju imali posvuda: u nosu, džepovima, tenisicama, gaćama. Kada idem u neku zemlju, pokušavam okusiti što više različitosti, tako da nismo spavali samo u luksuznom smještaju već i u nekim šatorima, vrlo povoljnim, a potom i u pećini u samoj Petri kod beduinske obitelji. To je bilo nezaboravno iskustvo! - navodi i dodaje kako ju je jednako tako oduševila i hrana za koju kaže kako je genijalna. Ističe najstariji restoran s falafel sendvičima u Ammanu, ali i piletinu s krumpirima koja se sprema pod pijeskom Wadi Ruma, do crnog čaja s mentom koji su pili valjda desetak na dan.

- Odsjeli smo u hipsterskom dijelu Ammana, prepunom grafita, šarenih kafića s turskom kavom i malih slatkih restorana koji u ponudi imaju i pivo. Probala sam pivo iz male obiteljske pivovare, prve u Jordanu, Carakale. Izvrsno je, kao i cijena. Boca 100 kuna - dodaje.

Uspomena koju će uvijek nositi u sebi i nikada neće zaboraviti je definitivno boravak kod beduinske obitelji u špilji u samom zaštićenom području Petre. Podsjeća kako su lokalne vlasti, netom prije nego je 1985. UNESCO Petru proglasio jednim od najvrednijih kulturnih dobara čovječanstva, tijekom jedne noći deložirale stotine beduinskih obitelji koje su do tada živjele u špiljama. Beduini se nisu dali iz Petre pa

Sin joj je nakon putovanja rekao da mu se razina sreće podigla za ni manje ni više nego 500 posto

su im lokalne vlasti, također unutar zaštićenog područja, sagradili naselje. Imaju školu, bolnicu… i kutije šibica u kojima su primorani živjeti. Upravo ih se zato posljednjih godina sve više vraća tamo gdje su rođeni. U špilje. Tražeći život kakav su imali nekada prije.

- Zaspali smo pod zvijezdama kod jedne takve beduinske obitelji s dvoje djece. Negdje daleko zavijao je gladan pas. U jednom me trenutku probudio dodir, nečija ruka na nozi. Sedmogodišnji Ajmen išuljao se dok su svi spavali. Cijeli dan smo se igrali, bacali kocke, trčali za psima, ja sam mu pokazivala svoje pse, on meni kako ga slušaju deve i mazge. Na kraju dana imao je potrebu pokazati kako sam mu draga… ali kako tamo nema mjesta za nježnost, učinio je to kad su svi zaspali; Pomazio me po nozi, nasmijao se pa šmugnuo nazad u pećinu. Pogledi su nam se sreli. Mislim da su mi oči zasuzile od ganuća - zaključuje sugovornica te svima koji planiraju krenuti njenim stopama i posjetiti Bliski istok napominje kako je Jordan sigurna zemlja koju zovu Švicarskom Bliskog Istoka i nema razloga za strah, ali ih ima puno za uživanje!