Dopisnik iz centra KAKO JE MAKSIMIR POSTAO CENTAR GRADA

Seks i grad samo bez seksa, ali s puno grada

Piše Miro Par

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281608129298241

Contents

Što je centar nekog grada, to je uglavnom poznata stvar. To je onaj dio kojemu, po definiciji, gravitiraju drugi dijelovi. Ono oko čega se sve skuplja, čemu teži i ono gdje se sve - od kulture, umjetnosti, poslova, druženja pa sve do politike - događa i razvija... U Zagrebu je to, po nekom starijem tumačenju, sve unutar Lenucijeve potkove koja se još od kraja 19. st. smatra zelenim okvirom središta grada. Moderno doba i širenje grada prema periferiji dovelo je do toga da se shvaćanje centra itekako proširilo, po nekima obuhvaća čak i podsljemensku zonu, a po mojoj strogo konzervativnoj, da ne kažem krajnje isključivoj definiciji, taj pojam se odnosi se na svega par ulica oko Jelačić platza. Tamo nešto malo oko Charlieja u Gajevoj, Bogovićeva, Cvjetni trg, prvi dio Preradovićeve i Frane Petrića. “Uf... daleko je to!”, govorio bih preko telefona kad bi me netko pozvao na piće u Petrinjsku, a onima koji bi me zvali u Martićevu - e, njima se ne bih ni javljao. Skup mi je roaming! Ima, međutim, i iznimnih situacija kada to mjesto u gradu gdje sva druga gravitiraju, ono čemu sve teži i kamo su se svi uputili privremeno bude malo izmješteno. Nedjeljom je to, na primjer, Britanski trg na kojemu se tada odvija onaj tradicionalni sajam antikviteta. Za vrijeme uličnog festivala Projekt Ilica, to je, jasno, ta naša najduža ulica, ali samo u dijelu od Frankopanske do Primorske, a dok traje Interliber - barem za one koji čitaju - to je Velesajam. Tijekom utakmica Lige prvaka, a ovo će biti priča upravo o tome, taj centar svih zbivanja je izmješten na maksimirsku ljepoticu, među rajom poznatu još i kao Dinamov stadion. I to, da budem još precizniji, u njegovu počasnu ložu! Na posljednjoj takvoj utakmici tamo su, naime, gravitirale neke ozbiljne svjetske face čineći - barem za tih 90 minuta - ovaj u uvodu opisani centar grada sasvim beznačajnim u usporedbi s ovim u Maksimirskoj, na kućnom broju 128. Darija znam jako dugo ustvari dedu od Darija sam upoznala sa svojom majkom kad sam imala 18 godina.Moja majka i tetke su išle kod dede od darija a Darijo je cijelo vrijeme bio sa njim.deda je bio veliki hođa i pomagao je ljudima koji su imali slične probleme kao i moja majka i tetke a ti problemi su stvarno bili veliki jer su se ticali obitelji. Sada bi se vratila svom problemu koji sam imala sa 25 godina kada sam bila u vezi sa starijim muškarcem koji je bio u braku.Imala sam sukob sa njegovomženom koja je dolazila u kuću mojih roditelja i prijetila mi da izađem iz te veze.poslije te veze moj život se svodio na propast i muku.Odselila sam iz Osijeka ustvari pobjegla sam od tih problema ali svejedno sam bila kao ukleta jer sve što bi počela pretvorilo se u pepeo a koga god sam upoznala jednostavno bi pobjegao od mene nakon par izlazaka. O sebi sam stvorila takvo mišljenje da ni sama sebe nisam mogla podnjeti. Cijelo vrijeme sam sam od sviju krila svoje muke a u meni se stalno javljao neki čudan glas koji mi je govorio da si oduzmem život i da će svi problemi jednostavno nestati. To je bio neki ženski glas i tako 5 godina sam potiskivala to u sebi dok jedne večeri nisam popila šaku tableta i nakon toga probudila se u bolnici.pored mene sjedila je majka i rekla plačući kako me je prijateljica našla u takvom stanju te me molila da joj kažem što se dešava samnom.Kada sam joj sve ispričala pokorila što joj prije nisam rekla.Odmah nakon toga je zvala tetku kako bi došla do djeda od gospodina Darija koji je zadnje stanovao u Sarajevu.Saznala je da je djed umro ali da ga je Dariji nasljedio i da je jako dobar u tome te da se trenutno nalazi u Zagrebu. Dogovorila je termin s njim iako joj je Darijio već preko telefona ispričao sve kao da je već prije bio samnom a majka je ostala bez riječi. Ubrzo smo majka i Ja otišle u Zagreb kod gospodina Darija u njegov ured.Ugledala sam ispred sebe simpatičnog,ozbiljnog ,smirenog i prije svega zgodnog gospodina i već tada sam osjetila spas i mir u sebi koji mi je jednostavno čitao misli.Počeo nam je opisivati ženu koja nam je učinila to svo zlo te me savjetovao kako da se riješim tog problema koji me je dugo pratio. Nakon toga mi je obećao da će sve biti dobro i da će se dobro završiti. Kad ovo pišem moram se pohvaliti da ušla u sretan brak. Više nemam one strašne glasove koji su me neprestano pratili i opet sam sretna zahvaljujući gospodinu Dariju koji je bio uz mene. Hvala Ti Darijo. Elem, pod poluvremenom svi uglednici iz lože svoju pažnju s terena preusmjeravaju na švedski stol, a potom sjednu za stolove koji nisu unaprijed raspoređeni, ali neki uobičajeni red sjedenja ipak postoji. Predsjednik kluba tako sjedi sa suprugom za stolom u kutu, članovi Izvršnog odbora se također drže zajedno, a Uprava bude toliko okupirana razgovorom s nekim važnim gostima da često ni ne sjednu, već samo s nogu nešto malo čalabrcnu. Ostali, oni stalni uzvanici, ali i povremeni poput mene - kako se tko snađe... Na utakmici protiv Chelseaja ja sam tako sjeo za stol za kojim je već sjedio jedan simpatični izaslanik Grada Zagreba, a kojega sam i ranije viđao na utakmicama. Pričali smo o tome kako ne možemo vjerovati da vodimo, da je Oršić najbolji igrač na svijetu te da je Chelsea jedini londonski klub koji još uvijek nismo pobijedili. Usred tog našeg fantaziranja, za stol su nam prišla dva gospodina u odijelima i s tanjurima u ruci. Primijetio sam i Chelseajevu značku na reveru jednog od njih. Na engleskom jeziku upitali su da li mogu sjesti s nama, a ja sam rukom napravio gestu iz koje su sasvim ispravno zaključili da je slobodno. “Koliko je bilo udaraca na gol?” pitao je jedan od njih čim je sjeo. “Mi smo imali najmanje jedan”, rekao sam mu aludirajući na onaj Oršićev koji im se ukotrljao u gol, “koliko ste vi imali, nije ni bitno!” Obojica su se iskreno nasmijala šali pa smo nastavili opušteno i neobavezno ćaskati o utakmici. Oni su se tom prilikom žalili na svog trenera koji navodno od razvoda braka više nije onaj stari, a jedan od njih je ustvrdio da umjesto nogometne lopte sve njegove misli okupiraju dvije lopte njegove nove, dvadesetogodišnje djevojke iz Brazila... U tom trenutku za stolom nam se pridružio Ćiro Blažević, a za kojega je jedan od njih znao da je ‘98. godine osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu. “Što biste Vi učinili da ste na Tuchelovom mjestu?”, pitao je Ćiru iskreno zainteresiran. “Ništa!’, podviknuo je Ćiro, “Kontrolirate igru i sigurno ćete postići gol.” Palo mi je u tom trenutku na pamet, valjda zbog njegova naglaska koji nije bio tipično engleski, da bi taj zainteresirani gospodin zapravo mogao biti novi vlasnik Chelsea. Amer koji je klub kupio od Abramoviča, a koji likom i nije previše poznat našoj javnosti... Čudilo me jedino to kako umjesto za nekim uglednijim stolom, a tu je bio i predsjednik UEFA-e Čeferin, te nakon dugo vremena i Boban, on sjedi tu sa mnom i ovim gradskim izaslanikom... Pogotovo me to čudilo s obzirom na to da znam kako Suki inače besprijekorno kontrolira cijeli protokol još od parkinga ispred stadiona pa sve do ove svečane lože. “Proguglaj vlasnika Chelseaja”, rekao sam ovom kolegi za stolom, “moguće da je to ovaj tip”. Ćiro je na to počeo galamiti da nema šanse, kako on zna prepoznati predsjednika kluba iz aviona, a da su ova dvojica, pri tome malo i pokazujući prema njima, dva lijeva krila. “Oni su Mika, Pera, Laza...”, podviknuo je. Google je, međutim, ponudio drugo viđenje stvari i za traženi pojam izbacio je fotografiju čovjeka koji sjedi preko puta nas i jede crni rižoto. Ispod fotografije je pisalo Todd Boehly, američki biznismen i milijarder. Ispala mi je, ne moram vam ni govoriti, proljetna rolica iz usta kada sam to pročitao... Drugo poluvrijeme je već bilo započelo, pozdravili smo se i svatko je ponovno zauzeo svoje mjesto. Čačića je opet ispratila sreća pa se priča o raskalašenom životu trenera Tuchela pokazala kao istinita te oni do kraja utakmice ne uspijevaju poravnati rezultat. “Plavi! Plavi!”, zaorilo se odjedanput ložom, a novi vlasnik Chelseaja i njegov asistent došli su do mene da se pozdrave i čestitaju na pobjedi. Ja sam im pri tome rekao da su kupili pogrešan plavi klub, a oni su me pitali gdje je onaj trener što im je na poluvremenu rekao da će sigurno postići gol. “Slagao nas je kako bismo se opustili!”, zaključili su i, uz najavu da će nam se osvetiti u uzvratnoj utakmici odletjeli za London. Idući dan, sjedeći ponovno u pravom centru grada, tamo pri vrhu Gajeve ulice u Charlieju, pročitao sam u novinama kako su “Bluesi” smijenili svog trenera. Nisam bio nipošto iznenađen! Sreo sam tom prilikom i Sukija, a koji osim na stadionu, kao što sam već naveo, protokol neslužbeno vodi i u centru grada. Pitao sam ga kako to da Amer pod poluvremenom nije imao svoje mjesto za stolom s najvećim facama, a on je, onako šeretski u prolazu, dometnuo da jeste. “Namjerno sam ga...”, rekao je, “stavio tebi za stol!” “Znaš da kod mene nema greške u organizaciji!”, podviknuo je za kraj, a ja sam odmah krenuo istraživati tko je nakon Berlusconija preuzeo A.C. Milan. Ne bih, naime, želio da idući put kada se centar grada ponovno preseli iz onih nekoliko ulica oko Jelačićevog trga u Dinamovu svečanu ložu, a to će po svemu sudeći biti veoma skoro, ne budem u potpunosti spreman na potencijalno sličnu situaciju.

hr-hr