Dinko Komadina

Radijska osoba/emisija/ podcast U SVIM GLAZBENIM ŽANROVIMA VLADA HIPERPRODUKCIJA

Samir Milla

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281676848774977

Contents

Za slušatelje Hrvatskog radija Dinko Komadina je posljednjih 26 godina sinonim za novosti s domaće i svjetske glazbene scene. Ovaj voditelj i glazbeni urednik od 1998. vodi emisiju “TOP 20”, jednu od najdugovječnijih glazbenih emisija HR-a, koju su prije njega vodila samo dvojica voditelja - Darko Dautović i Silvio Šop. Kako je počela vaša ljubav prema radiju, jeste li slušali rado i kao klinac i maštali da ćete i vi jednom raditi taj posao? Radio sam slušao, doslovno, od rođenja. U stanu mojih roditelja (pa i kod bake) oduvijek je svirao Radio Sljeme. Tako je i dan-danas, i kod mene doma. Obožavam Sljeme. To mi je već desetljećima najbolja radijska postaja, a tak’ će i ostati. Jedino, moram priznati, bio sam mu malo nevjeran u razdoblju svog puberteta kad sam malo više pratio ondašnji Radio 101. Ali, zanimljivo, nisam u to doba maštao da ću raditi na radiju. Kako ste počeli raditi na Hrvatskom radiju? Preko veze! (A kako drugačije? Hahaha...) Naime, moja mama je u lipnju 1996. godine nazvala svojeg nekadašnjeg kolegu iz gimnazijskih dana - Željka Blaževića koji je tad bio jedan od glazbenjaka na Hrvatskom radiju. On je pristao i odveo me na jednu svoju šihtu. Prvo mi je pokazao kak’ se žniraju magnetofonske vrpce i rekao mi: “Ajde, lima, da vidimo kaj znaš! Posloži pjesme koje će ići u eter u idućih sat vremena.” A imao sam ograničen izbor. Samo ono što se (od pjesama na vrpcama) toga dana u kolicima dokotrljalo iz fonoteke iz prizemlja u režiju na četvrti kat naše zgrade na Prisavlju. Ja sam to nešto skrojio i uspješno prošao prvi test. Uputili su me kolegi Silviju Šopu i dan-danas sam presretan što se to baš tako dogodilo i poklopilo. Naime, Silvio je vrhunski radijski profesionalac. Naučio me svim osnovama ovoga posla i zbog toga ću mu biti vječno zahvalan. Sjećate li se svog prvog odlaska u eter? Je li bilo treme, kako ste reagirali? Pa, moj prvi glas u eteru nije bio uživo. Bilo je to u okviru rubrike Glazbene vijesti (a u sklopu emisije “TOP 20” kad mi je Silvio Šop pružio tu priliku da se okušam), ali te vijesti smo snimali dan ranije pa smo pri montaži mogli prekrojiti eventualne gafove. Prava frka tek slijedi u odgovoru na sljedeće pitanje... Već 24 godine vodite “Top 20” HR-a, emisiju koja je dosad imala samo 3 voditelja. Kako ste reagirali kada vam je ponuđeno da preuzmete emisiju od Silvija Šopa? Bio sam sretan jer se to dogodilo nekako prirodno. Veli meni moj Šop - “Ja idem, ti preuzimaš kormilo!” E, tad je počela frka u meni. Prvo, kad sam s njim krajem lipnja 1998. odvozio par emisija uživo da se istreniram, a najveća frka mi je bila u subotu 4. srpnja te godine kad sam u eteru uživo zaplovio solo. Međutim, brzo sam proplivao. Ma, još uvijek meni bude lagana trema kad se upali ona crvena lampica koja znači da smo “on air”, ali to je samo onaj osjećaj odgovornosti prema slušateljima. Dakle, da daš najbolje od sebe, da nešto ne zezneš i da sve prođe u redu. Koliko se sama emisija mijenjala u protekle 24 godine? Prije je radio bio poput društvene mreže, danas više nema poziva slušatelja? Da, nema ih jer smo u međuvremenu promijenili format emisije i skratili je za sat vremena, a sve kako bi postala još dinamičnija, u duhu današnjeg vremena. Danas komuniciramo putem društvenih mreža na internetu, i to dobro funkcionira. Ali još uvijek pamtim sve te nekadašnje pozive naših slušatelja. Prije svega, pozive naših gastarbajtera, a posebno vozača kamiona i šlepera koji su nas nazivali izravno u eter, a tad su bili (primjerice) na ruti od Münchena do Hamburga. Dakako, tu su i vjerni domaći slušatelji. Naprimjer, gospodin Franjo Tomac iz Delnica koji je definitivno najbrži prst u povijesti telefonije (jer se uvijek, na neku foru, prvi probio u eter), a posebna mi je čast da nas je redovito u emisiju zvao i javljao se Petar Botteri, hrvatski fotograf iz Staroga Grada na Hvaru, čiji su umjetnički radovi bili višestruko nagrađivani (čak je i glasoviti National Geographic objavljivao njegove fotke). Nažalost, šjor Botteri više nije s nama. Evo, uskoro će biti peta godišnjica njegove smrti. Upoznali ste i intervjuirali puno poznatih glazbenika. Koji biste intervju izdvojili, tko je na vas ostavio poseban dojam? Ajoj, ovo je zapetljano pitanje jer ih je bilo uistinu puno. Ipak, izdvojit ću dva “slučaja”. Prvi je Damir Urban. Pratio sam njegov rad od svoje tinejdžerske dobi. To je još bila faza grupe Laufer. Međutim, prvi put sam ga osobno upoznao tek prije dvadesetak godina kad sam ga ugostio u emisiji i odmah smo “kliknuli”. Pamtim lijepu ugodnu energiju kojom je taj čovjek zračio. I bila je super spika. Uz njega, izdvojio bih svoju prvu simpatiju iz djetinjstva, a to su moji idoli - Novi fosili. U studio su mi došli Sanja Doležal, Marinko Colnago, Vladimir Kočiš Zec i legendarni Rajko Dujmić. Bilo je to u povodu njihova povratničkog koncerta u zagrebačkoj Ciboni. U sebi sam tada, naravno, vrištao od sreće... ali još više kad sam skužio da je i njima dobro. Ma, da nam je vremensko ograničenje emisije to dopustilo - mi bismo brbljali i ćakulali čitavu noć! Sigurno ste tijekom karijere imali i gafova u eteru? Koji je najveći? Naravno. Jednom sam, odmah nakon Kronike dana koja je završila izvješćem o katastrofalnim poplavama u Dresdenu, zavrtio Gibonnijevu pjesmu “Noina arka” koja počinje njegovim vokalom i stihovima “Velike vode potopit će svijet”. Tonska realizatorica Irena Lešić samo se okrenula prema meni i rekla “Zar stvarno? Od svih pjesama na svijetu, ti si sad odabrao baš ovu?” Kunem se da nije bilo namjerno. Vjerojatno samo podsvjesno. I sjećam se još jednom me pri samom kraju “TOP-a 20” uhvatio nekontrolirani smijeh. Ne pitajte me zbog čega jer se više ni ja ne sjećam. Sigurno je bilo nešto potpuno blesavo. Uglavnom, nisam se mogao prestati smijati pa sam tonskom realizatoru Zoranu Tukoviću rukama signalizirao da me makne iz etera jer sam skužio da nema šanse da ću uspjeti odjaviti emisiju. I odjave nije bilo. Što danas još radite na HR-u, osim Top-a 20? Sve što treba. Od novinarskih priloga za naš informativni program do izravnih prijenosa koncerata i festivala. Surađujem s koleg(ic)ama iz obrazovnog programa i to me jako veseli jer oni su super ekipa i sjajna redakcija. Odabirem glazbu za njihovu večernju emisiju srijedom “Uvijek Prvi - obrazovanje i znanost” te za “Metaforu” - emisiju o poeziji koja ide petkom navečer na HR1, a vodi je Ivica Prtenjača. To mi je poseban gušt jer Prtenjaču poštujem kao čovjeka (ljudina od duše), pjesnika i romanopisca. I naravno da posebno guštam u svojim glazbeno-uredničkim šihtama na Radio Sljemenu. Plus, kolega Robert Urlić i ja petkom imamo glazbenu rubriku u glasovitoj HTV- ovoj emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. Kako danas gledate na aktualnu domaću i svjetsku glazbenu scenu, koga biste izdvojili? Sve je nabujalo jače nego ikad prije. Općenito vlada hiperprodukcija - u svim glazbenim žanrovima. To je i razumljivo - u duhu današnjeg vremena. Nikad nismo imali toliko široku i šarenu paletu izbora pa ću ovom prigodom zanemariti strance i izdvojiti tek nekoliko domaćih. To su Pocket Palma, Ida Prester, BluVinil, Z++, The Gentleman, Zembo Latifa i Eric Vidović. Ma ima ih još masu. Naravno da mi je već sad krivo što nisam naveo još neke koje volim, pratim i cijenim. Imate li kakvih neostvarenih želja za novim emisijama? Trenutačno nemam. Sretan sam i zadovoljan. So far so good. Neka nova ideja, pa samim time i želja, može se dogoditi već sutra. C’est la vie.

hr-hr