TV intervju Vlatka Kolarović

UREDNICA JE TREĆEG PROGRAMA HTV-a KOJI UPRAVO OVIH DANA SLAVI 10. ROĐENDAN

U njezinom profesionalnom prisavskom CV-u, koji obuhvaća 23 godine, stoji upisano da je novinarski radila u “Pola ure kulture” i “Vijestima iz kulture”, 14 godina uređivala i vodila sjajni “Drugi format”, godinama bila i urednica HTV-ova Odjela za kulturu...

SVI MI U MEDIJIMA IMAMO PREDRAGOCJEN PROSTOR DA BISMO GA OLAKO SHVATILI PA SE ULIJENILI I BILI POVRŠNI

Prije deset godina, 13. rujna 2012., HRT je pokrenuo specijalizirani program namijenjen kulturi - HTV 3. I od tada do danas mnogi će reći da im je od svega na televiziji najbolji baš taj - Treći. A kako bi se obilježila ta prva dekada, od utorka 13. rujna trajalo je desetodnevno rođendansko slavlje Trećeg pod sloganom - 10 dana za 10 godina. Te 2012. Dean Šoša osmislio je Treći program te bio jedan od njegovih pokretača i prvi glavni urednik, a posljednje četiri godine njegova je glavna urednica Vlatka Kolarović u čijem profesionalnom prisavskom CV-u, koji obuhvaća 23 godine, stoji upisano da je novinarski radila u “Pola ure kulture” i “Vijestima iz kulture”, 14 godina uređivala i vodila sjajni “Drugi format”, godinama bila i urednica HTV- ova Odjela za kulturu... Preklani je, pak, u jeku pandemije, zajedno sa šeficom radne jedinice Glazba Ivanom Kocelj, osmislila i pokrenula ljetni glazbeni projekt “Sunčana strana Prisavlja” koji je zadobio same hvalospjeve. A ovih je dana bila usred rođendanskog slavlja za prvih 10 godina Trećeg pa smo razgovor i započele s detaljima te proslave.

- Signal Trećeg programa kakav danas znamo krenuo je 13. rujna 2012. s animacijama na temu broja 3 koje su bile naručene od naših animatora i umjetnika. I nakon 10 godina opet smo pozvali animatore pa smo od prošlog utorka krenuli s nizom novih, kratkih filmova koji predstavljaju stanje u novoj medijskoj umjetnosti s možda čak i malo mračnijim pogledom na svijet. Drugi segment proslave bili su filmovi, poput “Kvadrata” i ekskluzivnog intervjua s njegovim redateljem Rubenom Östlundom. Eto, te slavljeničke dane zamislili smo kao filmske maratone i koncerte, bez gnjavaže i priče. Zato je tu u utorak bila i snimka dva tjedna prije održanog koncerta na “Sunčanoj strani Prisavlja” kada je Simfonijski orkestar HRT-a za 10 godina Trećeg izveo 10 najljepših skladbi klasične glazbe pod ravnanjem maestra Pascala Rophéa. Bio je to njegov prvi nastup na našoj “Sunčanoj strani” i time je počelo njegovo ravnanje našim orkestrom. Prošle subote imali smo i filmski maraton u sklopu kojeg je bio i ekskluzivni intervju s Joelom Cohenom snimljen ljetos na Lopudu u sklopu kojeg je, uoči njihova emitiranja, predstavio i filmove “Veliki Lebowski”, “Millerovo raskrižje” i “Tko je ovdje lud?” Cijela nedjelja bila je pak posvećena hrvatskoj filmskoj glazbi i koncertu koji smo lani zbog kiše snimali u studiju i sad smo ga premijerno prikazali, a bila je tu glazba iz “Gruntovčana”, “Surogata”, “H-8”... Uživo smo se tada uključiti i u šestosatni glazbeni maraton iz zagrebačkog HUB-a 385 otkud se prenosio program nazvan “Magic box” koji su vodili Ida Prester i DJ E-Base, razgovarajući i sa šest bendova koji su i nastupili. Ponedjeljak smo posvetili jazzu, a u srijedu smo emitirali koncert Gustafa, također snimljen na Sunčanoj strani. Proslava je bila u veselom duhu jer smo shvatili da publika jako voli filmove i koncerte i zato smo odlučili cijeli taj desetodnevni maratonski program ispuniti najboljim filmovima koje imamo, od “Posljednjeg tanga u Parizu”, preko biografskog filma o Amosu Ozu “Priča o ljubavi i tmini”, do premijernog prikazivanja irskog dokumentarca “Sto godina Uliksa” Jamesa Joycea. Zapravo, pokušali smo dati presjek onoga po čemu je Treći program i prepoznatljiv, a to su: filmovi, šah, jazz, glazba...

Pred nama je i cijela nova sezona Trećeg. Što još možemo očekivati?

Krećemo s jednom novom emisijom koja će ići uživo od ponedjeljka do četvrtka, od 20 do 20.30. Donosit će servisne informacije o kulturi. Subotom ćemo i dalje nastaviti naše sad već čuvene filmske maratone. A s novim animacijama postat ćemo svojevrsni izlog ili muzej suvremene umjetnosti.

Nastavljamo i s vrhunskim kvalitetnim serijama svaki dan u 21 sat.

Mnogi s pravom kažu da je Treći program HTV- a zapravo najbolji televizjski program u zemlji.

Treći je specijalizirani kanal za kulturu i takvih kanala zaista nema u ovom dijelu Europe. Po tome smo jedinstveni i puno mi ljudi, i izvan granica Hrvatske, kaže da gleda i voli Treći. To je mišljenje ljudi koji i inače vole kulturu i cijene te sadržaje. To je na neki način i obrana tog nečeg starog što su mediji nekada imali, te obrazovne funkcije koju na Trećem dosta njegujemo u smislu da je to jedno od rijetkih mjesta gdje današnji mladi ljudi još uvijek mogu pogledati filmske cikluse Wendersa, Trauffauta te filmove onih zemalja čije kinematografije slabo poznajemo. To je i kanal na kojem ima jako puno glazbe pa imamo prilike vidjeti i kultne stare klasične koncerte i glazbenu produkciju naših ansambala. Jer ne treba zaboraviti da HRT u svom sastavu ima Simfonijski orekestar, Jazz orkestar, Tamburaški orkestar i Zbor, što nas čini jednom od najvećih kulturnih institucija u ovoj zemlji, a svi oni imaju svoje mjesto na Trećem.

Treći program nudi obilje tema, no postoji li ipak nešto što nedostaje ili čega možda ima premalo?

Meni malo nedostaje velikih intervjua, onih kakve sam nekada radila u “Drugom formatu”. S ljudima koji nisu medijski vidljivi, a njihovo će vrijeme tek nastupiti. To je riskantan posao otkriti ih. Prije sam u svojoj emisiji imala brojne takve ljude.

Recimo, japanski arhitekt Sou Fujimoto u emisiji mi je gostovao kada je još bio posve mlad i nepoznat arhitekt, a danas je jedan od najznačajnijih svjetskih arhitekata. I HRT ima tu snimku. Imamo i snimku Amosa Oza. Imamo snimke brojnih ljudi koji su u vrijeme gostovanja u toj emisiji ili već bili zvijezde ili su bili još neotkriveni. Najdraže mi je otkriti nekoga i dati priliku mladima. Svijet se promijenio i mnoge generacije tih mladih, pametnih klinaca zauzele su taj svijet i čini mi se da imamo premalo njihovih glasova.

U protekle dvije i pol krizne godine, razdoblju obilježenom potresima i epidemijom, HRT je s dva ključna projekta - “Školom na Trećem” i “Sunčanom stranom Prisavlja” - pomogao da to vrijeme prebrodimo barem malo lakše i vedrije. Čini se da HRT kada zagusti može dati ono najbolje od sebe.

Često zaboravimo kako HRT uspije dignuti svu svoju tehniku i sve svoje kreativne potencijale baš kada se događa nešto iznenadno i teško. Ta se velika HRT- ova sila vidjela već i na ispraćaju Olivera, pa i na dočeku naših nogometaša iste te godine. Tada se vidi da HRT može napraviti vrhunski proizvod. Tako su se dogodila i ta dva posljednja projekta. Postojao je problem naših ansambala i zbora koji nisu mogli nastupati, a istodobno smo u dvorištu imali parkiranu sjajnu tehniku koja nije bila iskorištena i samo to veliko dvorište. I tako smo Dean Šoša, Ivana Kocelj, Bruno Kovačević i ja, viđajući se svaki dan tijekom korone na Prisavlju, došli na ideju da pokrenemo te koncerte u dvorištu HRT-a i ljudima damo nešto da se osjećaju bolje. A nema bolje stvari za to od muzike, i to one uživo. Sad su se okolnosti promijenile, bendovi sviraju i koncerti su im rasprodani pa nema potrebe da ih zovemo da uživo sviraju kod nas. Mi ni ne želimo nikome uzimati posao jer nismo organizatori koncerata, mi moramo stvarati program pa smo zato ove godine na toj “Sunčanoj strani” imali emisije koje su u prvom dijelu bile posvećene retro plesovima, mjuziklima i operama, dok je u ovom jesenskom dijelu tu proslava deset godina Trećeg.

Treći program lišen je politike. Koliko je baš to možda razlog da je mnogima najdraži i najbolji?

Sve je na neki način politično, čak i kada se ne bavimo politikom. Mi ljudima dajemo fantastičan sadržaj i time ih učimo da svijet gledaju drugim očima pa da možda i one političare koje gledaju i slušaju na Prvom i Četvrtom programu gledaju i slušaju drugačije. Jer ako pustimo neki vrhunski film takve ili slične tematike, možda smo napravili neki pomak u nečijoj svijesti da stvarnost baš i nije takva kakvom nam je političari ili mediji predstavljaju, jer i jedni i drugi mogu manipulirati. “Peti dan” je emisija koja donekle zahvaća političke teme i svakodnevicu. Meni možda malo i nedostaje jedna emisija koja bi unijela nemir na taj kanal, gdje bi se možda malo i svađalo i polemiziralo na svakodnevnoj razini, u smislu kulturne politike. Nekako mi se čini da smo dužni biti korektiv cjelokupnoj sceni, a da time što to ne radimo neke stvari promiču i postaju manje važne, a bitne su. Ima trenutaka kada bi o nekim temama trebalo progovoriti malo polemičnije. E, to Treći program trenutačno nema. Nije lako naći ljude koji će to raditi s pravom mjerom, ali ideja mi je da možda tako nešto pokrenemo.

Vi radite ono što volite i što vas zanima. Na kulturna događanja odlazili biste i pratili ih da vam to i nije posao.

Da, ne odvajam posao od privatnog života jer i kada privatno putujem, bavim se kulturom. Kada se nalazim s prijateljima, opet razgovaramo o kulturi. Zapravo, taj milje ljudi i jesu moji prijatelji. To je društvo u kojem se krećem. No volim se družiti i znati kako žive i oni ljudi koji ne idu u kazalište, ne čitaju mnogo knjiga. Uvijek mi je neugodno imati takvu veliku medijsku moć, a onda ne biti dobar u poslu koji radiš. Svi mi u medijima imamo predragocjen prostor da bismo ga olako shvatili pa se ulijenili i bili površni. Svi koji se bavimo kulturom uvijek bismo morali to istinski i voljeti. Ako ne volimo, ako za to nemamo strasti, onda je blesavo da se time bavimo, onda radimo lošu stvar.