ZAGORKA I NAŠ NAJSLAVNIJI ROMANESKNI SERIJAL

Piše Ana Bogišić

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281805697793857

Contents

Pod nazivom “Grička vještica” poznat je romaneskni ciklus prve hrvatske novinarke i čuvene pučke spisateljice Marije Jurić Zagorke. Prvi roman tog ciklusa, “Tajna Krvavog mosta”, počeo je izlaziti prije 110 godina, 1912. godine u Malim novinama, kao podlistak u obliku sveska. Uspjeh tog novinskog serijala bio je toliki da su vlasnici tiskare na kraju zadnjeg nastavka, koji je donio kraj prvog romana, napisali da je to uvod u priču i da će se nastaviti. Nakon “Tajne Krvavog mosta” romani izlaze idućim redoslijedom: “Kontesa Nera”, “Maleus maleficarum”, “Suparnica Marije Terezije I”, “Suparnica Marije Terezije II”, “Dvorska kamarila” i “Buntovnik na prijestolju”. Zagorka je, navodno, na ideju o pisanju romana došla u razgovoru s povjesničarem Rudolfom Horvatom, koji joj je savjetovao da piše o “coprnjicama” jer to će sigurno zainteresirati javnost. Zagrebačke vještice koje se pojavljuju u njezinoj priči optužene su za vještičarenje uglavnom zbog različitih oblika zavisti ili zbog intelektualne superiornosti, poput glavne junakinje kontese Nere Keglević, koja je provocirala okolinu svojim stavovima da vještice ne postoje već su to obične objede i praznovjerice. Roman “Grička vještica” u svojemu središnjem dijelu donosi ljubavnu priču grofice Nere Keglević i kapetana Siniše Vojkffyja. Dramatičan zaplet o Neri, koja je osuđena na smrt na lomači, započinje romantičnim upletanjem mladog kapetana Siniše koji Neru spašava od sigurne smrti pred cijelim Zagrebom kao konjanik preodjeven u vraga. On joj piše tajna ljubavna pisma potpisana krvlju te će proteći dosta vremena dok joj se on ne razotkrije kao zaljubljeni obožavatelj. U konačnici, Nera biva spašena odlukom same Marije Terezije u Beču, kada kraljica oslobađa više nesretnih Zagrepčanki optuženih da su vještice, a za što se osobito zalagao njezin sin i suvladar Josip II. On je, poput mlade grofice Nere Keglević, smatrao neprosvijećenim kažnjavanje vještica i praksu njihova pogubljenja, držeći da su tako nastradale mnoge nevine žene. Postoji svjedočenje, koje može biti i legenda kakve su spisateljicu pratile za života, da je ona, kako bi olakšala praćenje sudbina nekoliko desetaka markantnijih likova koji se pojavljuju u serijalu, na stolu imala posložene lutkice koje su predstavljale junake priče i svaki put kada bi ubila nekoga, srušila bi odgovarajuću lutkicu na pod. No jednom je spremačica pronašla lutkicu na podu i vratila je natrag na mjesto, pa je tako jedan od likova iznenada uskrsnuo nekoliko svezaka kasnije. Ta priča ipak ne djeluje uvjerljivo, više zvuči kao legenda koja pokazuje koliko je teško graditi takvu dramaturgiju romana kakve je ona pisala. Ali priča kako sjedi s povezom na očima dok daktilografkinjama, koje su bile dvije, po cijele dane diktira roman, to je pouzdano točno. Iako je ona sama cijeli život radila određene mistifikacije i oko datuma svoga rođenja, Stanko Lasić, književni znanstvenik koji je napisao najvažniju studiju o njezinu djelu, objavljenu 1986. pod naslovom “Književni počeci Marije Jurić Zagorke”, kao vjerojatnu godinu njezina rođenja navodi 1873., s obzirom na neke ključne godine u njezinu životu: udala se s osamnaest godina, u Obzor ušla sa dvadeset tri, bila jedan od vođa narodnog pokreta protiv Khuen-Héderváryja sa trideset godina, dovršila prva tri dijela “Gričke vještice” sa četrdeset, živjela u bijedi sa pedeset, počela pisati autobiografiju sa šezdeset, redigirala svoj posljednji roman “Jadranku” sa sedamdeset. Inače, studija profesora Lasića pri svom je izlasku bila veliki kulturni događaj te je potpuno promijenila buduću recepciju Zagorkina djela. On je rekonstruirao težak patrijarhalni ambijent u kojemu je djelovala, boreći se s predrasudama i stereotipima, te je njegova studija postavila temelj iz kojeg je Zagorka posthumno nadišla pejorativno upotrebljavani pojma trivijalne autorice te potom i izrasla u hrvatsku feminističku ikonu. Bilo je i prije poznato da je od rane mladosti bila novinarka, te je bila poznata slava njezinih romana, no Stanko Lasić ističe kako će boravak u Budimpešti, u koju je otišla kako bi kako bi slala izvještaje sa zasjedanja novoga ugarsko-hrvatskog parlamenta, stvoriti od nje “prvoga hrvatskog političkog reportera, jer u Obzor nije slala referate, komentare, proklamacije ili kobasičaste članke nego vješto pisane, žive političke reportaže”. Ona sama uvijek je isticala: “Ja sam uvijek prije bila novinar, a sve drugo, što sam radila, bilo je po značenju na drugom mjestu.” Roman “Kneginja iz Petrinjske ulice” izlazila je 1910. u Hrvatskim novinama te potom u Ženskom listu, a taj se roman smatra jednim od prvih kriminalističkih romana u hrvatskoj književnosti. Romane povijesne tematike počela je pisati na nagovor mecene, biskupa Strossmayera. Usmjerio ju je na pisanje povijesnih romana - “jer je tu cenzor gotovo nemoćan”. On je prepoznao da bi Zagorka mogla popularizirati čitanje na hrvatskom i potisnuti širenje njemačkih knjiga te je pritom kao zamišljenu publiku imao žene, a i on joj je kao temu predložio progon vještica. Ona sama je građu prikupljala po arhivima u Europi, što joj je kao istraživačkoj novinarki jako dobro išlo. Baš zbog činjenice da je ne književnoj sceni imala jako puno protivnika, važno je uvijek napomenuti da su uz Strossmayera njezini najveći poklonici bili Silvije Strahimir Kranjčević i Frano Supilo. Napredni ljudi, stradalnici kao i ona. Zagorka nije ni najveća ni najvažnija hrvatska spisateljica. Njezina djela vrlo su daleko od estetskih i stvaralačkih vrhunaca hrvatske književnosti, ali ona je među važnijim protagonistima i stvarateljima suvremene hrvatske kulture, a možda i hrvatskoga kulturnog identiteta.

hr-hr