Legende

I U PEDESETIM GODINAMA ŽIVOTA DAVID BOWIE URONIO JE U AKTUALAN, SUVREMEN ZVUK KAO NITKO IZ NJEGOVE GENERACIJE

Hrvoje Horvat

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

2022-09-23T07:00:00.0000000Z

Vecernji List

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281878712237889

Contents

Prije točno 20 godina David Bowie objavio je jedan od svojih najboljih albuma pozne faze karijere, “Heathen”, pa nakon njega “Reality” 2003. Te godine održao je i posljednju turneju, nakon koje se zbog problema sa srcem povukao iz javnosti, snimivši tek devet godina kasnije povratnički album “The Next Day” i na kraju “Blackstar”, objavljen početkom 2016., nekoliko dana prije Bowiejeve smrti. U prijevodu “poganin”, “Heathen” je dočekan kao ostvarenje zvukom i stilom ponekad blisko legendarnom albumu “Scary Monsters (and Super Creeps)”, kojim je 1980. zatvorio desetak besprijekornih godina rada. Njima je Bowie obilježio sedamdesete nizom stilskih mijena koje su se značajem i utjecajem mogle mjeriti s prethodnom odisejom Beatlesa u šezdesetima. No, nakon što je u prijelaznom, “izgubljenom” razdoblju s razmeđe osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća najčešće stao na pola puta ili pao u kreativnu provaliju glumeći širokoprofilnu pop zvijezdu koja se htjela svima dopasti, devedesete godine označile su polagani Bowiejev povratak u autorsku formu, ponekad i izvrsnu. Nakon turneje “Sound + Vision”, s kojom je gostovao i na maksimirskom stadionu 1990. - lažući pritom da zadnji put svira turneju najvećih hitova - Bowie je shvatio da mora zasukati rukave ne bi li ispravio pogreške katastrofalnih albuma poput “Tonight” ili “Never Let Me Down” iz osamdesetih. Posljednji, peti box set iz stalne serije “sabranih djela” po vremenskim razdobljima, pod nazivom “Brilliant Adventure 19922001” ( Warner/Dancing Bear), donio je nedavno upravo albume koje je Bowie snimio u tom razdoblju. Prošli tjedan albumi su se u trgovinama pojavili i pojedinačno, pa, ako nemate box set ili vas zanima samo određeni naslov, sad možete provjeriti što je to Bowie radio na glazbi za BBC-jevu seriju “Buddha of Suburbia” i albumu “Black Tie, White Noise” 2003., “Outside 1.” 2005. “Earthling” 2007. ili “Hours” na kraju dekade. ”Buddha” je masovnoj publici jedan od manje poznatih Bowiejevih radova koji je ujedno bio prvi znak povratka u formu, mješavinom ambijentalnih instrumentala i vokalnim skladbama koje su sad doživjele i prvo izdanje na formatu vinila. Namjeran naklon Bowiejevoj berlinskoj fazi rada 1977. uvijek mu je bio najjači adut, pogotovo nakon što su i U2 1990. u Berlinu snimali “Achtung Baby!”, ploču očito vođenu naputcima Bowiejeve berlinske faze. Na “Black Tie White Noise” nedostatak vlastitih novih pjesama nadoknadio je zanimljivim obradama The Smiths, Cream i The Walker Brothersa, gostovanje gitarista Micka Ronsona iz Spiders From Mars pomirilo ih je nakon dvadeset godina, a čitav album bio je pokušaj povratka radiofoničnom soul/funku, s producentom Nileom Rodgersom s kojim je deset godina ranije snimio “Let’s Dance”. Na “Outside” se vratio i suradnji s Brianom Enom, ključnim suradnikom s kraja sedamdesetih koji je, vidi vraga, producirao i U2. Solidan album imao je narativ pogodan za uklopiti singl “The Heart’s Filthy Lesson” u brutalan triler poput “Seven” i zatim otići na turneju s Nine Inch Nails, na kojoj sam uspio pogledati zajednički koncert 1995. u New Yorku. Tek nakon toga Bowie se jače dohvatio rastuće techno groznice na albumu “Earthling” s kojim je 1997. stigao i na sjajan koncert u polupraznoj velikoj dvorani Doma sportova, jer je za stariju publiku Bowie spram onoga u Maksimiru bio premoderan. Veliki i naširoko reklamirani rođendanski koncert povodom 50 godina života s gala gostima u newyorškom Madison Square Gardenu došao je taman da mu se na pozornici poklone mnogi na koje je utjecao, a David pokaže kolika je faca, ako to još nekome nije bilo jasno. Iako je Bowie kod mnogih mlađih imena alternativnog rocka koja su mu došla u goste na rođendanskom koncertu bio ne samo vizualni uzor nego i glazbeni guru kojeg su redovito preslušavali prije početka rada ili u formativnom razdoblju karijera, najpribližnija usporedba nametnula se upravo tada. Dok su se Suede, Oasis i drugi iz tadašnje britpop generacije sasvim jasno referirali na Bowiejeve utjecaje, njegovi albumi sredine devedesetih “Outside” i “Earthling” bili su očit dug poetici Smashing Pumpkinsa ili Nine Inch Nailsa, ali je i obrnuti utjecaj bio vidljiv. Bilo na tragu industrial rocka Nine Inch Nailsa - čiji se veliki vođa Trent Reznor pojavljuje u videospotu “I’m Afraid Of Americans” - ili techno groznice iskorištene na trendovskom “Eaarthlingu”, Bowie je s odličnim novim pratećim sastavom uronio u aktualan, suvremen zvuk devedesetih kao malo tko, zapravo nitko, iz njegove generacije. Ako je na njima modificirao i apsorbirao suvremen zvuk, “Hours” - s uključenim melankoličnim singlovima “Thursdays Child” i “Survive” - kao i idući “Heathen” označili su povratak Bowieja samom sebi i reaktiviranje vlastitih audio-patenata iz prošlosti. U svakom slučaju, ako krug još i nije bio sasvim zatvoren, radilo se o vraški dugom i zanimljivom putovanju, glazbenom i vizualnom. ”Hours” je u velikoj mjeri bio povratak zvuku s početka sedamdesetih i albumu “Hunky Dory”, dugokosi Bowie (poput onog na “Hunky Dory”) promovirao je 1999. album s nekoliko manjih, zatvorenih nastupa za novinare, poput onog u Beču, gdje sam popodne sudjelovao i na razgovoru s novinarima. Iduće godine održao je veliki koncert na BBC-ju (pa zatim na festivalu Glastonbury), a cjelovita snimka tog BBC nastupa uključena je i u box set “Brilliant Adventure”. Kao i koncem sedamdesetih, Bowie je od devedesetih nadalje kontinuirano radio na margini najvećeg masovnog uspjeha, prodajući albume u nakladama oko milijun primjeraka. Čini se da je bio potpuno zadovoljan time, slobodan raditi osobnije ploče “s potpisom”, s tom razlikom da je odavno bio debelo financijski osiguran i neopterećen novčanom stranom priče. Produžimo li pogled i na iduća dva albuma, sasvim jasno zaokružuje se odličan Bowiejev niz od 1993. do 2003. godine i radovi koje se isplati ponovno otkrivati. Poput tada neobjavljenog albuma “Toy” snimljenog 2001., koji je premijerno bio mamac upravo za box set “Brilliant Adventures”, da bi početkom ove godine doživio i vlastito izdanje na tri CD-a ili šest 10-inčnih vinila. I u pedesetim godinama života Bowie je ostao jedini autor svoje generacije koji je zvučao blisko novim pop zvijezdama punim hormona i ambicije. Prevladavajuća radna strategija, do srčanog udara, na “Heathen” i “Reality” pokazivala je da je čvrsto u vlasti nad inspiracijom i ambicijom. Tada posljednji Bowiejevi albumi nosili su i dovoljno začina iz njegove vlastite prošlosti pune zanimljivih referenci na “samog sebe” nekada. Bowie se u tih desetak godina nesumnjivo vratio u punu autorsku formu, što je potvrdio i “Heathen” kao cjelovita kolekcija pjesama isporučena bez praznog hoda, usporediva s njegovim boljim klasičnim albumima od prije dvadesetak godina, što je naglašavalo i gostovanje Petea Townshenda na gitari u pjesmi “Slow Burn”, simboličkom nastavku suradnje nakon Townshendovog gostovanja na albumu “Scary Monsters” 1980. Dvije obrade na “Reality” (“Pablo Picasso” Jonathana Richmana i George Harrisonova “Try Some, Buy Some”), slično kao i pjesme Pixiesa i Neila Younga na “Heathen” (“Cactus” i “I’Ve Been Waiting For You”), “pokazivale su što je sve Bowie u stanju napraviti s tuđim materijalom. Nimalo čudno, jer obje obrade sa “Heathen” izvorno su bile namijenjene projektu koji nažalost nije ostvaren, Bowiejevom nastavku albuma obrada “Pinups” kojim je 1973. prvi put odao počast uzorima iz šezdesetih, uključujući i The Who i Petea Townshenda. Ukratko, Bowie se 1992. na mala vrata vratio standardima koje je ranije sam postavljao. Od tada se nije imao razloga sramiti zbog glazbe idućih desetak godina koje pokriva box set “Brilliant Adventures”, a intonacijom i citatima ponekad se mogla mjeriti s njegovim klasičnim albumima. Podatak da je najjača “regeneracija” tek uslijedila na besprijekornom posljednjem albumu “Blackstar” koji bez ikakvih dvojbi ulazi u kategoriju njegovih najznačajnijih albuma, dovoljno govori da Bowieja nikada nije trebalo “otpisivati”.

hr-hr