Večernji list

Jelena Rozga priča životna

Za mene nema ljepšeg pogleda od onog s pozornice. S nje se svaka težina života čini lakšom i svaka tuga manjom

Toni Volarić

Jelena Rozga imala je cilj još kao splitska djevojčica. Zvao se pozornica na kojoj joj publika plješće. Prvo je dočekala pljesak kazališne, točnije baletne publike, a danas ta djevojčica, prema skromnom mišljenju autora ovog teksta najzgodnija 45-godišnjakinja u Hrvatskoj, priprema spektakl u dvorani koja je nekako postala parametar uspjeha svakog ozbiljnijeg glazbenika na ovim prostorima. Naime, 17. večeri prosinca izlazi na najveću pozornicu, onu Arene Zagreb, pred dvadesetak tisuća ljudi. Iako ima već mnogo iskustva i s grupom Magazin i iz samostalne karijere, a i ljeto joj je bilo prepuno koncerata, ovo će biti prvi njezin samostalni nastup u Areni i početak regionalne turneje: “Svaki koncert meni je jednako važan, na svakom dam sve od sebe i ne mjerim uspjeh na takav način. Osim toga, što je uopće uspjeh, i o tome bi se dalo raspravljati. Ne mislim da je glazbenik neuspješan ako nije održao koncert u Areni i svatko ima svoje parametre uspjeha. Međutim, nemate na svakom koncertu produkcijske i logističke mogućnosti koje imate u Areni. Nemate mogućnost pozvati toliki broj ljudi, na pozornicu dovesti glazbenike i plesače… napraviti ono, što bi se reklo, show za pamćenje. Mislim da moja publika, nakon tolikih godina vjernosti i ljubavi, zaslužuje show za pamćenje, a to ih i očekuje.”

Kada bismo pokušali analizirati na trenutak, tko je zapravo danas vaša publika i zašto? Kako izgleda pogled s pozornice?

“Za mene nema ljepšeg pogleda od onog s pozornice. Moja publika je vrlo raznolika, bude tu zrelih žena koje su me slušale kao djevojčice na samim počecima moje karijere, danas su uz njih na mojim koncertima njihova djeca. Lijep je to osjećaj.”

Bez obzira na iskustvo, čini li vam se ponekad još uvijek kao da sanjate pune arene i dvorane, jer znam da ste u ranoj mladosti imali problema sa samopouzdanjem?

“Još uvijek ih sanjam i nadam se da će tako i ostati, što smo bez snova? Sa samopouzdanjem danas imam manje problema nego kad sam bila mlada, ali to je nekako i prirodno, ne poznajem ženu koja nije rekla, da sam barem imala ovo samopouzdanje u dvadesetima.”

Kad smo kod snova male Jelene, imala je, kaže, sretno djetinjstvo u Splitu i ukućanima je vrlo brzo bilo jasno da joj je pozornica suđena. Obožavala je balet i inzistirala na tome da je upišu u baletnu školu, što se i dogodilo već u prvom razredu osnovne. Ali, rijetki to znaju, to je svaki drugi dan

podrazumijevalo, danas joj teško zamislivo, rano ustajanje.

“Na balet sam krenula paralelno s osnovnom školom. Balet je dril, vojnički, i tu nema mrdanja. Ja sam za balet živjela i ništa mi nije bilo teško, pa ni ustajanje u 6 ujutro. Iz ove perspektive, a pogotovo što sam po prirodi noćni tip, uopće ne mogu vjerovati da sam to bila ja.”

Vrlo brzo proglašena je velikim baletnim talentom i već kao djevojčica bila u postavama predstava “Labuđe jezero”, “Trnoružica” I “Orašar”. I takva, vrlo mlada, dobila je poziv u milansku La Scalu, što se u opernom ili baletnom svijetu jednostavno ne odbija:

“Da, imala sam 13 godina, ali roditelji me nisu pustili. Tada sam bila silno razočarana i nesretna, ali danas znam da se baš sve odvilo onako kako je trebalo.” Upisala je prvi razred srednje škole u Splitu, ali su roditelji shvatili da je tužna i nezadovoljna, pa su pristali da ode na audiciju

za Baletnu školu u Zagrebu. Put do Zagreba nekim obiteljskim starim Kadetom trajao je u to vrijeme satima:

“Svi smo išli. Mama, tata, sestra i ja. Taj je Kadet bio star sigurno dvadesetak godina i bili smo sretni kad smo napokon stigli u Zagreb. Sutra rano ujutro bila je audicija, koju sam prošla, preselila sam se u Zagreb, živjela u domu i išla u Drugu opću gimnaziju u Križanićevoj ulici. To mi je vrijeme dalo samostalnost, ali i dodatno izbrusilo radnu etiku.”

Koju ste glazbu slušali i čije postere lijepili po sobi kao djevojka?

“Ne sjećam se da sam lijepila postere, a bila sam zaljubljena u pjesme Magazina u kojem je tada pjevala Ljiljana Nikolovska i pjesme Doris Dragović. I dan-danas sam.” Međutim, iako je s baletom živjela svoj san, nije prestajala pjevati, najčešće pjesme grupe Magazin. U četvrtom srednje došlo je do velikog preokreta. Njezina je, inače sramežljiva majka, pročitala u novinama da Danijela Martinović odlazi iz Magazina. Tonči Huljić je te 1996. godine odgovorio na jedan od brojnih telefonskih poziva, a gospođa s druge strane rekla je: “Moje dite zove se Jelena Rozga i ona lipo piva...”

“Tako je, taj poziv obavila je moja draga majka, koja je uvijek vjerovala u mene i podržavala me, ne u smislu ambiciozne majke, nikako, dapače, stalno me nježno pokušavala odvojiti od baleta, svaku je moju ozljedu vrlo emotivno proživljavala, strahovala. Ni jednoj majci nije lako gledati dijete koje plače od bolova. Ona je poslala kasetu Tončiju Huljiću, a ostalo je povijest.”

A povijest izgleda tako da vas je Tonči pozvao na audiciju da otpjevate dvije pjesme i poslije audicije odveo na ručak, ne izjašnjavajući se uopće o tome je li zadovoljan, dakle držao vas je u neizvjesnosti jeste li nova pjevačica Magazina ili ne?

“Nije to dugo trajalo, tada mi se činilo kao vječnost, ali sigurno da odabrati pjevačicu, koja bi na neki način bila lice sastava koji je bio i ostao jedan od najvećih u regiji, nije lak zadatak i takva se odluka ne donosi na prečac.”

Jeste li kao mlada pjevačica bili opterećeni time da dolazite na mjesto Ljilje i Danijele i što će publika reći?

“Tko ne bi bio. I Ljiljana Nikolovska i Danijela Martinović su žene fantastičnih vokala i energije i nije mi bilo lako uskočiti u njihove cipele. Preda mnom je bila velika odgovornost, ali mladost sa sobom nosi i određenu hrabrost. Krenula sam iskreno, ne pretvarajući se da sam netko drugi. I nisam pogriješila.”

Kakva iskustva nosite iz Magazina, jeste li, kao 19-godišnjakinja morali slušati ili ste mogli reći što mislite o nekoj pjesmi?

“U Magazinu sam provela formativne godine života, cijelo jedno desetljeće, i to iskustvo me naravno izgradilo i kao osobu i kao profesionalca. Došla sam u već vrlo uigran tim bez imalo iskustva, i ne bi bilo ni prirodno da postavljam uvjete i dajem savjete. Samopouzdanje dolazi s iskustvom, znanjem, a razdoblje u Magazinu je bio upravo to, vrijeme učenja.”

A učila je za Magazin otpjevavši neke velike hitove, prvi od njih “Suze biserne” na Melodijama hrvatskog Jadrana. Kao što je poznato, grupa Magazin je u eri Jelene Rozge objavila nekoliko albuma prepunih pjesama koje su osvajale publiku. Treba se samo prisjetiti prodaje i popularnosti hitova kao što su: “Minut srca tvog”, “Samo navika” i “Nebo boje moje ljubavi”. Nakon samo godinu dana u grupi Jelena pjeva na Dori pjesmu “Opijum”. Slijedili su novi albumi i pjesme “Ginem”, “Na svijetu sve” i “Idi i ne

budi ljude”. Otpjevala je i pjesme “Kasno je”, pa “Ako poludim”, “Minus i plus”, “S druge strane mjeseca”, “Dani su bez broja” i “Ko me zove”. Zanimljivo je da je otišla iz Magazina u samostalnu karijeru nakon dva nastupa grupe na Dori, s pjesmom “Nazaret” 2005. i hitom “Oprosti mala” godinu dana poslije.

Koliko ste sretni što su Tonči i Vjekoslava pogađali melodijama i tekstovima srce prosječne, dakle većine publike?

“Najsretnija sam što Tonči i Vjekoslava svojim tekstovima i glazbom pogađaju moje srce, jer je to preduvjet autentičnosti koju je moja publika prepoznala, a publiku ne možete varati, barem ne ovako dugo.” Mnogi drže da, iako nastavlja suradnju s Huljićima tijekom samostalne karijere, dakle u zadnjih petnaestak godina, objavljuje još bolje pjesme. Tako na tri Splitska festivala izvodi hitove “Gospe moja”, “Daj šta daš” i “Rodit ću ti kćer i sina”. Otkako je krenula u solo karijeru, usudi se, kaže, pristojno i blago prigovarati, pa i tražiti promjene tekstova ako joj se ne svide. Tako recimo prije Jelenine intervencije, u prvoj verziji pjesma “Bižuterija” nije imala stih “žena, majka, kraljica” koji ju je proslavio. “Jako mi je važno vjerovati u ono što pjevam, prenijeti svojoj istinsku emociju, a to je nemoguće ako i sama ne vjerujem u ono što pjevam. Iskrenost u komunikaciji s mojom publikom mi je prioritet.”

Sjećate li se i zamjerate li još uvijek napisima, pa i prijetnjama tužbama nekih nevladinih udruga za ženska prava zbog tekstova “Bižuterije” ( pjesma je pobijedila na Splitskom festivalu 2010. i dobila Porina za Hit godine, op.a.) ili “Nirvane”? Pričao mi je Tonči da su neke od tih aktivistica tražile kaznene prijave protiv Vjekoslave Huljić, kao autorice teksta?

“Gdje bih završila kad bih se tako dugo sjećala svakog napisa u novinama… Mnoge je loše trenutke u mom životu moja publika izbrisala, pa tako i te za koje me pitate, a napisi u novinama nipošto nisu nešto što bih zamjerala, to je sastavni dio mog posla.”

I opet se potvrdilo kako neka vrst “javnog skandala”, ovaj put buka oko teksta pjesama, lansira glazbenicu na još razinu popularnosti više. “Bižuterija” bi se zato mogla smatrati prekretnicom u Jeleninoj karijeri jer nakon objavljivanja istoimenog albuma počinje puniti velike dvorane, počevši od Spaladium Arene u njezinu Splitu. Što bi rekle neke mudre glave, ne možeš ti ići okolo i nagovarati ljude da kupe 12.000 ulaznica, oni jednostavno vole tvoje pjesme. Posebno što su i one koje su uslijedile bile jednako uspješne. “Sad il’ nikad”, “Karantena”, “Ona ili ja”, “Dalmatinka” sa zaprešićkom grupom Connect, “Razmažena”, “Solo igračica”, “Prsti zapleteni” s klapom Rišpet, ili pak “Okus mentola”, “Kraljica”, “Otrov” i posebno uspješna pjesma “Tsunami” (dok ovo pišem ima 51 milijun pregleda na YouTubeu, op.a.). No, treba se znati i maknuti, pa Jelena punih šest godina ne objavljuje ništa sve do 2016. i albuma “Moderna žena” koji je zaslužio zlatnu ploču. Slijede pjesme “Najbolji dan”, “Uzmem koliko mi daš”, te “Ostani” I “Moje proljeće”, autorice Emine Jahović.

“Svaki profesionalac, a pogotovo onaj koji je eksponiran u javnosti, mora biti spreman i na kritiku. Kritika je sastavni dio mog posla”

Rajko Dujmić govorio mi je da navuče masku Rajka Dujmića i kod kuće je skine. Jeste li vi ovako vedri i u stvarnom životu?

“Ovaj je posao specifičan. Kad bih vam ispričala u kakvim sam sve emocionalnim, ali i zdravstvenim stanjima nasmijana stala pred publiku, ne biste mi možda ni povjerovali. Ne bih to nazvala maskom, naravno da u stvarnom životu nisam uvijek vedra, ali čim stanem na pozornicu i osvijestim taj trenutak, primim i dam energiju ljubavi, svaka težina života čini se lakšom, svaka tuga manjom, svaki problem rješivim.”

Postoji li iz vašeg iskustva prava ljubav, soulmate, srodna duša negdje netko baš za svakog od nas?

“Duboko u to vjerujem. U jednu, pravu ljubav koja negdje čeka svakog od nas.”

Znam da vučete prijateljice iz mladosti, kako uopće prihvatiti nekog novog ne znajući prilazi li vama osobno ili brandu?

“Kao ni u poslu, ne kalkuliram ni u prijateljstvu, a i u jednom i u drugom sam dugoprugašica. Ponosna sam i na svoje prijatelje i na sebe, što smo kroz tolike godine i sve izazove koje nosi moj ne tako običan stil života uspjeli sačuvati iskreno prijateljstvo. To nema cijenu. Ne zamaram se time prilazi li mi netko osobno ili, kako kažete, kao brendu. Zle namjere uvijek isplivaju. Pa ako nekoga pogrešno i procijenim, smatram to lekcijom i idem dalje.”

Rekli ste mi da vam prijateljice tvrde da vas se muškarci boje? Kako to objasniti, iako nije potpuno nelogično?

“Ne znam, teško je sebe gledati iz perspektive drugih… nikome nije lako biti u vezi s medijski eksponiranom osobom, iz niza razloga koje sada nema smisla nabrajati, ali mislim da se u sličnoj situaciji danas nalazi svaka žena koja je samosvjesna, samostalna, ona koja za svoje postupke nije navikla nikome polagati račune.”

Kako je u publici gledati ljude koje usrećujete na pet minuta jedne pjesme, koliko vam to znači?

“Najviše na svijetu i ništa mi od toga nije važnije. To su trenuci neopisive sreće.”

Kako se pozicionirati na regionalnoj sceni gdje mnogi pribjegavaju puno “sirovijim” tekstovima i igraju na niske strasti publike?

“Iskreno, ja sam se na regionalnoj sceni pozicionirala bez previše kalkuliranja. Ne podilazim ničemu osim svom srcu i onom nekom unutarnjem osjećaju koji mi kaže,

to je to, to je taj tekst, to je ta melodija.”

Je li vam, sudeći po ljetu i postpandemijskom vremenu, karijera nekako na vrhuncu, je li ovo sada berba plodova truda i borbe?

“Zvuči kao da sam na kraju karijere. Nemam takav osjećaj unatoč godinama na pozornici, i duboko vjerujem da je preda mnom još puno borbe, truda i divnih pjesama, a plodove svog truda i borbe uberem svaki put kad moja publika sa mnom zapjeva.”

Kako ste naučili podnositi povremene kritike, pravo nekog da vas ili pjesmu, najčešće iz ljubomore, ne voli?

“Svaki profesionalac, a pogotovo onaj koji je eksponiran u javnosti, mora biti spreman i na kritiku. Kritika je sastavni dio mog posla, i ako na to niste spremni, možda je bolje karijeru graditi na nekom mirnijem mjestu.”

Plačete li i kada, mogu li vas ljudi i danas još uvijek razočarati?

“Plačem. I od sreće, i od tuge, i od ganuća, i od frustracije, a ponekad i od umora. A ako pričamo o razočaranjima, što sam starija, sve više se trudim prilagoditi očekivanja, pa i razočaranje u ljude ne doživljavam tako dramatično kao nekad.”

Voljeli vi njezine pjesme ili ne, mora joj se priznati uspjeh na prostoru mnogo širem od Hrvatske. S mnogima od gore spomenutih pjesama pobjeđivala je na mnogim festivalima, punila dvorane, izgradila status glazbene zvijezde, iako uvijek pokušava biti draga i nasmijana. Kad stigne na intervju, iako joj možda i nije najbolji dan, uvijek se srdačno nasmije i sobu kao da obasja sunce, evo malo sam možda patetičan, ali doslovno isijava energijom, iako, eto, priznaje da ima i jako teške dane kao i svi mi. Ne osvrće se previše na povremene prigovore o tekstovima na rubu banalnosti. Jer, sada joj je potpuno jasno da je jedino pravo mjerilo publika, koja uopće nije malobrojna, koja će napuniti i najveće dvorane kako bi s njom otpjevala pjesme koje joj tako mnogo znače i s kojima se može poistovjetiti. Mediji pokušavaju pratiti svaki njezin korak, posebno ako korača uz mušku osobu, jednu je višegodišnju vezu i priznala, pa joj je čak i to podiglo popularnost. Naravno, ima ogromnu sreću što joj je bračni par Huljić, Tonči i Vjekoslava, gotovo uvijek davao pjesme koje savršeno odgovaraju i njoj i senzibilitetu njezine publike. Svjesna je prolaznosti uspjeha, ali mi je nekoliko puta zadnjih desetak godina rekla da namjerava pjevati zauvijek. Zato je zanimljivo znati ima li još uopće neki profesionalni ili privatni san?

“Jedan se profesionalni upravo ostvario, izdala sam album akustičnih obrada 19 teškom mukom odabranih pjesama koje su mi obilježile i život i karijeru, a što se privatnih snova tiče, imam ih puno i nadam se da će se svi redom i ostvariti.”

Contents

hr-hr

2022-12-02T08:00:00.0000000Z

2022-12-02T08:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281698323769235

Vecernji List