Večernji list

Doron Medalie IZRAEL I HRVATSKA SU JAKO SLIČNI, ALI MI SMO PRONAŠLI FORMULU ZA EUROVIZIJU, A VI NISTE - JOŠ.

PRODUCENT I AUTOR PJESME “TOY”, KOJA JE 2016. DOVELA EUROSONG U JERUZALEM, BIO JE U ZAGREBU NA 10. MAKK-u

Stela Lechpammer

Fanovi Eurovizije još se dobro sjećaju osebujne Izraelke Nette koja je 2018. godine izvela otkačenu pjesmu “Toy” te je uz dozu kokodakanja, Pikachua i pamtljivu pjevnu melodiju pomela konkurenciju i dovela ovo glazbeno natjecanje u Jeruzalem. No manje je poznato da iza cijele ideje tog pamtljivog performansa stoji Doron Medalie, producent i autor te pobjedničke pjesme, ali i predstavničkih pjesama Izraela na Eurosongu 2015. i 2016. godine - “Golden Boy” te “Made of Stars”. Štoviše, Doron Medalie je još tri puta prije toga bio na čelu izraelske delegacije za Euroviziju, što znači da je u zadnjih 15 godina na natjecanju sudjelovao čak šest puta. A dodajmo da je trebao sudjelovati i sedmi put 2020., kada je natjecanje zbog pandemije otkazano.

O tome kako je od velikog fana postao jedan od glavnih izraelskih, ali i svjetskih stručnjaka za Euroviziju, kako natjecanje izgleda iza kulisa te što je najvažnije za pobjedu razgovarali smo s ovim poznatim tekstopiscem, skladateljem i umjetničkim direktorom koji je prošlog tjedna stigao u Zagreb gdje je bio gost 10. Međunarodne autorske kreativne konferencije MAKK. Baš u tjednu kada je stigla informacija da se nikada nije više glazbenika prijavilo za Doru, Doron Medalie objasnio nam je i zašto Hrvatska niže neuspjehe na Euroviziji te što je “ono nešto” što nedostaje da bi se istaknula.

Kako ste postali glavni izraelski autor za eurovizijske pjesme i kako je izgledao vaš profesionalni put do tog statusa?

Za sebe uistinu mogu reći da sam veliki fan Eurovizije još od djetinjstva, znam gotovo sve pjesme i plasmane napamet. Naučio sam kartu Europe kao dijete zbog Eurovizije i mogu vam sada na hrvatskom otpjevati bilo koju pjesmu s kojom je Hrvatska nastupila. A onda sam upoznao Euroviziju i s profesionalne strane te znam sve o tome kako natjecanje funkcionira iza pozornice, sve o političkoj strani natjecanja, financijama... A kako je došlo do toga? Cijeli sam se život bavio glazbom što me u profesionalnom smislu odvelo u smjeru da sam se počeo baviti talent showovima, sudjelovao sam u produkciji gotovo svih takvih formata u Izraelu, poput “Izraelskog idola”. Pjesme sam počeo pisati za pobjednike tih showova koji su bili sjajni mladi pjevači, ali nisu bili tekstopisci. Tako sam počeo nizati hitove, bavio sam se glazbenom i televizijskom produkcijom i u konačnici sam pozvan da se pridružim izraelskoj delegaciji za Euroviziju što sam, naravno, prihvatio. Dodatni je razlog bio taj što je Izrael, nakon nekoliko godina lošeg plasmana, na Euroviziju odlučio poslati upravo pobjednike talent showova na kojima sam radio tako da je i tu postojala poveznica.

Vaš put je poprilično specifičan, ali isto je tako poseban i put Izraela na Eurosongu, o čemu ste govorili i na predavanju na MAKK-u. Po čemu je izraelska priča toliko zanimljiva i kako je na kraju rezultirala uspjehom?

Ovdje nije riječ samo o subjektivnom dojmu, činjenica je da je priča o Izraelu na Euroviziji uistinu posebna te može biti inspiracija za mnoge. Za početak, mi uopće geografski nismo u Europi, a natječemo se od 1973. i u zadnjih smo 50 godina skupili četiri pobjede, dva druga i jedno treće mjesto. Tako da je to priča o maloj zemlji koja “ne pripada”, ali je uspjela i zato smatram da se od izraelske delegacije može naučiti puno i to ne samo o glazbi, nego i o životu. Jer je to zapravo priča o tome kako ne izgubiti nadu, kako nadići prepreke, kreativno razmišljati i na kraju uspjeti.

Koji je recept za taj uspjeh i postoji li on uopće?

Da, ja uvijek naglašavam da uspjeh i pobjednička pjesma nisu nešto što samo “padne s neba”. Ne može vam se pobjednička pjesma za Euroviziju srećom dogoditi i ne ide se na to natjecanje tek reda radi pa se možda pobjedi, a možda se izgubi. Iza svakog izraelskog uspješnog plasmana je izrazito dobro osmišljena strategija, koja se onda prezentira publici. Jer to nisu samo pjesme, to su priče. Ima toliko dobrih pjesama na svijetu, posebice danas, ali potrebno je više za istaknuti se. Primjerice, kada smo 1979. godine pobijedili s pjesmom “Hallelujah”, pjevali smo na materinjem jeziku koji nitko ne razumije, ali glavna riječ u pjesmi je internacionalna i svi je razumiju. To je bilo pomno osmišljeno.

Na koji način je onda osmišljena pjesma “Toy”?

Za početak tu je Netta, koja je sjajna izvođačica. Kada se ona pojavila na audiciji našeg talent showa, svatko tko zna išta o Euroviziji rekao je da ona može pobijediti. I ja sam u prvoj minuti to znao. Ona uistinu jest pobijedila na našem showu i onda sam joj napisao pjesmu u suradnji s kolegom Stavom Begerom. I znate što? To zapravo nije pjesma. Ja sam napisao puno pjesmama i mogu reći da je to zapravo projekt kojemu je za cilj bio privući što više glasova publike. U to je vrijeme, naime, sve popularniji postajao TikTok na kojem su u trendu bili izrazito kratki video uraci od 15-ak sekundi. Ako dobro poslušate “Toy”, čut ćete da smo se poigrali upravo tim trendom i da se melodija potpuno mijenja svakih 10 do 20 sekundi. Ako mene pitate, to nije dobro za

glazbu, ali to je bio pomno osmišljen recept za pobjedu. U svome smo naumu uspjeli, a “Toy” ima preko 200 milijuna pregleda na YouTubeu.

A što mislite o dosadašnjem hrvatskom putu na Euroviziji, zašto Hrvatska još nije uspjela pronaći svoj recept za uspjeh?

Mislim da su Izrael i Hrvatska jako slični, ali mi smo uspjeli pronaći svoju formulu za uspjeh, a vi niste - još. Zato sam tu i nadam se da ću nekoga svojom pričom inspirirati i da će shvatiti da bi i Hrvatska mogla otići korak dalje. Jer u konačnici je potreban jedan hrabar pojedinac ili skupina s vizijom. Oni moraju donijeti odluku da će pobijediti i krenuti na putovanje s idejom, ciljem i misijom da to ostvare. Neće se to dogoditi preko noći, i u mom je slučaju to bilo višegodišnje putovanje, proces proučavanja Eurovizije i dolaska do pobjede. Potrebno je bilo učiti na svojim greškama i na tuđim uspjesima. Veliki je mit da se radi samo o sreći i o jednoj dobroj pjesmi. Ne… To je posao, puno rada i analitike. Treba dodati i da Izrael, za razliku od Hrvatske, nema prednatjecanje za izbor pjesme pa je po mom mišljenju i lakše organizirati odlazak na Euroviziju jer se ne ovisi o publici. Ali smatram i da natjecanja poput Dore imaju svoje prednosti jer je lakše odlučiti o predstavniku kada se vidi njegov nastup.

Koji je po vama bilo najbolje hrvatsko izdanje na Euroviziji, ne samo po plasmanu nego općenito?

Moram ovdje reći da moja dva dobra prijatelja iz Velike Britanije vode blog o Euroviziji pod imenom Wiwibloggs, jako su popularni među fanovima i imaju stotine tisuće pratitelja. I zato sam ih uoči mog gostovanja ovdje zamolio da na društvenim mrežama postave anketu upravo s tim pitanje - Koja je najbolja hrvatska pjesma koja se ikada natjecala na Euroviziji. Što mislite, koji je bio premoćan odgovor, tko je europskoj publici ostao najviše u sjećanju?

Mogla bi biti Doris Dragović i njezina “Marija Magdalena”?

Da, točno, za to je glasala većina i ja se apsolutno slažem. To mi je najdraža hrvatska pjesma jer se u tom slučaju sve posložilo. Melodija je odlična, ali to nije sve. Ne zaboravimo da je Doris Dragović došla u Jeruzalem 1999. godine, izgledala je kao Marija Magdalena, iz nje je prštila snaga Marije Magdalene i usred Izraela je tako moćno otpjevala Mariju Magdalenu. To je ono o čemu govorim cijelo vrijeme. Nije li to priča od koje ljude prođu trnci pa čak i ako ne razumiju ni riječ onoga što pjeva?

Što Hrvatskoj treba da se ponovi takav uspjeh ili možda da čak ostvari pobjedu?

Morate pronaći svoj put i tu svoju priču. Jugoslavija je bila hit u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima. Uostalom, Eurovizija je 1990. godine održana u Zagrebu. I imali ste niz uspjeha krajem 90-ih, od već spomenute Doris Dragović do Danijele Martinović. Tako da možete učiti na svojim prošlim uspjesima, ali i na neuspjesima koji su tada uslijedili. Jer je Hrvatska evidentno izgubila svoj put. Srbija je, primjerice, tako blizu Hrvatskoj, a oni su nakon raspada Jugoslavije bili puno uspješniji. Možete učiti od svojih susjeda, o stavu koji imaju, o tome da se ne treba prilagođavati drugima, nego da treba biti jedinstven. Oni su spremni biti svoji i pobijedili su 2007. godine kada je Marija Šerifović bila potpuno drugačija od svih ostalih, a poslali su lani Konstraktu koja je bila toliko posebna. S druge strane, čini mi se da Hrvatska stalno želi nalikovati nekome drugome. U samoj biti Eurovizije je da se istakne to koliko je svaka zemlja jedinstvena i posebna i Hrvatska mora pronaći što je to što želi pokazati svijetu, koju priču želi ispričati. To treba biti više od još jedne pop pjesme. Jer ako proučite Euroviziju zadnjih godina, primijetit ćete da se sve više vraća svojim korijenima. Ponovno se cijeni jedinstvenost, pjesme na materinjim jezicima, umjetnost…

Jeste li upoznati s hrvatskom glazbom općenito, osim s pjesmama s Eurovizije, ima li tu materijala za Euroviziju uopće?

Moram reći da ne znam puno o hrvatskoj glazbi i htio sam se pripremiti uoči dolaska ovdje. No kada sam pokušao naći glazbene liste na Spotifyu i YouTubeu - nema ničega. To znači da Hrvatskoj treba puno bolja promocija, netko se mora za to pobrinuti! To je i na Euroviziji jako važno, ulaganje u promociju, društvene mreže, promo materijale… Hrvatska je tu jako slaba i to je još jedno područje na kojem treba puno truda uložiti.

Ima mnogo onih koji su skeptični oko Eurovizije i koji smatraju da na tom natjecanju uopće ne treba sudjelovati. Koje je vaše mišljenje o takvom stavu?

Činjenica je da je Eurovizija zapala u krizu 2000-ih i to je trajalo desetak godina. Format se često mijenjao, nitko više nije bio siguran koliko će biti polufinalnih večeri, kako će izgledati finale, a i nije pogrešno reći da je to postalo natjecanje koje se vrtjelo samo oko novaca s puno korupcije iz kulisa. To je generiralo puno nejednakosti i frustracija, a rezultat je bilo “trash” natjecanje koje je počelo sve manje privlačiti publiku. No zadnjih se godina Eurovizija uistinu mijenja i to je ponovno jedna sjajna priča. Danas opet svatko može pobijediti, a nije poanta samo u tome nego i u činjenici da se oni koji ne pobjede mogu proslaviti na YouTubeu, TikToku, Spotifyu… To me natjecanje danas podsjeća na zlatno doba Eurovizije koje nam je dalo ABBA-u i Celine Dion.

Contents

hr-hr

2022-12-02T08:00:00.0000000Z

2022-12-02T08:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281767043245971

Vecernji List