Nema prisile u jeziku

Ustvari, nema prisile u vjeri. To su i u vremenima prije slobode zagovarali veliki osvajači, ne namećući svoju vjeru onima koje su osvojili, ali očekujući, ipak, od njih da će je oni s vremenom prihvatiti, svjesni da je to vjera moći, naspram njihove koja je vjera nemoći. Ista je stvar danas s jezikom. Velik i moćan, jezik kojim govore banke i atomske bombe, razjezičit će, a onda i obespismeniti one male i nemoćne. Ovako će Ágota Kristóf u “Nepismenoj”: “Pričalo se da Cigani, naseljeni na rubovima sela, govore drugačiji jezik, ali ja sam mislila da to nije pravi jezik, da je to neki izmišljeni jezik koji oni govore samo među sobom, baš kao moj brat Jano i ja, kada smo imali običaj da govorimo tako da nas mali brat Tile ne razume.

Takođe sam mislila da Cigani tome pribegavaju zato što su u seoskoj kafani njihove čaše obeležene, namenjene samo njima, jer niko u selu nije želeo da pije iz čaše iz koje je pio Ciganin.”