VELIKA PRIČA O ZAGREBU U OSVIT II. SVJETSKOG RATA

Glavni motiv je strah. To je nešto što nije cijenjeno, taj elementarni ljudski, pa, ako hoćete, i biološki osjećaj koji svi nosimo u svome iskustvu, samo nerado priznajemo da smo se bojali u herojskom vremenu”, rekao je Ranko Marinković u intervjuu Milošu Jevtiću, a govoreći o svom romanu “Kiklop”.

Ranko Marinković, književnik i kritičar, rođen je 22. veljače 1913. u Komiži. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja na otoku, srednjoškolsko i fakultetsko školovanje nastavlja u Splitu i Zagrebu. Iz njegove bi se bogate biografije kao ishodišne točke moglo izdvojiti:

1. mobilizaciju u vojsku Kraljevine Jugoslavije iz koje je pak otpušten zbog zdravstvenih razloga.

2. talijanske vlasti su ga 1943. godine uhitile te internirale u logor Ferramonti kraj Cosenze.

3. iste te godine, nakon kapitulacije Italije, prebacuje se u Bari i u logor u El Shattu gdje je djelovao kao član Prosvjetno-propagandnoga odjela te pročelnik Kulturno-informativnoga odjela.

4. u Zagrebu je od 1945. nadalje bio referent u Ministarstvu kulture, načelnik Književnog odjela u Nakladnom zavodu Hrvatske, radio je kao ravnatelj Drame HNK, utemeljio Akademiju za kazališnu umjetnost na kojoj je radio kao profesor sve do umirovljenja.

Tin Ujević nazvao ga je Viškim Voltaireom, što je nadimak koji ga je trajno pratiti, dok je njegov vršnjak Ivan Goran Kovačić rekao da je “satirik i analitik.” Ivo Frangeš nazvao ga je “modernim klasikom hrvatske prozne i dramske riječi, lucidnim esejistom i cijenjenim kazališnim kritičarem i teoretičarem.” ”Miroslav Krleža bez sumnje je najveći hrvatski romanopisac, ali je ‘Kiklop’ najbolji hrvatski roman”, napisao je pisac i književni kritičar Teofil Pančić, jedan od vjerodostojnijih i objektivnijih pratitelja hrvatske književnosti danas, uz svoje sudjelovanje u jednoj novinskoj anketi prije točno 12 godina.

Taj roman predstavlja sintezu svih literarnih, životnih i svjetonazorskih iskustava svog pisca. Svojevrsni Marinkovićev duhovni i intelektualni autoportret. Kako bi oslikao apokaliptičnu viziju, a ujedno podvrgnuo svojoj ironijskoj oštrici kolektivno ludilo što čovječanstvo vodi u propast, Marinković je posegnuo i u bogatu riznicu svjetske književnosti i kulture te je svoje djelo označio brojnim citatima i referencama. Motiv kiklopa Polifema “preuzet” je iz Homerove “Odiseje”, a roman sadrži i direktne citate iz “Ilijade” i “Odiseje”, utkan je u njega i veliki korpus engleske književnosti, na čelu sa Shakespeareom, te brojna francuska i talijanska imena. Svakom se segmentu realnog života pridružuje i jedna mitska paralela, a da to na osnovnoj razini, čitateljskoj, ne opterećuje tekst. Lik Melkiora Tresića se u teoriji književnosti tumači kao suvremena inačicu Odiseja, a nadolazeću ratnu opasnost i lik ATME kao dva jednooka čudovišta što prijete fizičkim i duhovnim uništenjem čovječanstva.

U prikazu tjeskobne atmosfere iščekivanja rata, slici izbezumljenosti i izgubljenosti svoga naraštaja, Melkiora će strah od rata navesti na panične pokušaje da izbjegne novačenje te će sam sebe osuditi na prisilno izgladnjivanje, ne bi li ga proglasili nesposobnim za vojnu službu. Strepeći pred ratom, kao mrzovoljni, neurotični i umorni intelektualac, potuca se po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva i razmišlja o vlastitoj sudbini i sa strepnjom svjedoči usponu barbarstva i provali tamnih strana ljudskosti. Međutim, strah se ne pojavljuje kao pokretač samo Melkiorovih doživljaja i djelovanja, nego i kao osnovni movens i motiv prožima većinu postupaka gotovo svih likova, glavnih i sporednih. Boemsko društvo u kojem se Melkior kreće čine upravo likovi u kojima dominiraju potisnuti osjećaji straha i tjeskobe i koji bespomoćno gledaju kako njihova civilizacija tone u propast i novi kanibalizam. Među poslovima kojima se Ranko Marinković bavio, bio je i profesorski na glumačkoj akademiji. Jedan od učenika bio mu je Antun Vrdoljak. Sredinom šezdesetih radili su zajedno na filmu za “Goli čovjek” Obrada Gluščevića, za koji je Marinković pisao scenarij, prema Gluščevićevoj ideji, a suradnik je bio mladi Vrdoljak. Film je snimljen i premijeru je imao 1968., a tijekom rada izašao je roman “Kiklop” koji je pisac poklonio mladom kolegi. Vrdoljak je knjigu pročitao i rekao do bi, ako ikad postane redatelj, volio snimati film po njemu. Vrdoljak je ubrzo dobio priliku da režira, no počeo je s posve drukčijim ekranizacijama, i tek je nakon “Kad čuješ zvona”, “U gori raste zelen bor”, “Mećave” te serije “Prosjaci i sinovi”, dobio priliku da se bavi mladalačkom fascinacijom. O tome je rekao: “Ljudi su mislili: dobro, on zna raditi te seljačke filmove, Gare, Zare, Matane, Jole, Prosjake i sinove, ali gdje će on ući u Kiklopa. I, moram reći, ništa nisam radio ozbiljnije nego taj film, a najviše zbog toga što je autor živ, jer je autor, blago rečeno, cinik i, još blaže rečeno - moj učitelj.”

Prilikom snimanja razilazili su se po mnogim stvarima, ali suštinski pristup, i

Pisac je roman poklonio svom studentu Antunu Vrdoljaku, a on je po romanu snimio film koji je premijeru imao 1982. godine

prikaz Zagreba u osvit Drugog svjetskog rata, to je pisca zadovoljavalo. Najviše je bio zadovoljan da redatelj u liku Maestra nije vidio Tina Ujevića, što je bio mit koji se širio po Zagrebu: “Hvala Bogu da konačno netko razumije. Stalno me pitaju je li to Tin Ujević. Gdje će se Tin Ujević popišati na dalekovod?” Problem učitavanja stvarnosti i biografskih elemenata u “Kiklopa” dio je manire onoga svijeta koji ne razumije narav fikcije. A usto, možda, i ne čita. Romaneskni likovi naprosto nisu likovi iz stvarnosti. Oni to nisu čak ni kada pisac piše po nekom stvarnosnom uzoru. Najviše što se može reći o stvarnosti koja je stajala iza “Kiklopa” jest da se Zagreb u “Kiklopu” vrlo plastično prepoznaje, da su faktografski precizno opisane reklame i zgrade na tadašnjem Trgu bana Jelačića, i da je socijalni okvir kojemu pripadaju glavni likovi vjerojatna posveta likovima iz jedne predratne novinske redakcije. Premda ni na ovom zadnjem ne treba previše inzistirati.