Boris Buzančić iza kulisa

GLUMAC KOJI NIKADA NIJE POKUŠAVAO BITI NITKO DRUGI. ZATO SU GA SVI VOLJELI.

NA FILMU JE ČESTO IGRAO POLITIČARE. DVADESETAK GODINA KASNIJE, POSTAT ĆE GRADONAČELNIKOM ZAGREBA

Fikcija i stvarnost često se vole ispreplitati, rugati nam se, nadopunjavati pa nam je katkad teško razlikovati jednu od druge. Taj je paradoks primjetan i kada promatramo život i rad Borisa Buzančića, glumca, velikana teatra, HNK-ova prvaka i političara. Bio je, kažu, veliki ljubavnik. Na sceni, ali i iza kulisa. Gradom kruži priča da mu je jedan znameniti kazališni redatelj u svojoj novoj predstavi povjerio ulogu ljubavnika ne znajući da Buzančić u stvarnosti ljubuje s njegovom suprugom. A i jedna od posljednjih mu je uloga u teatru bila ona ženskara Ževakina u Gogoljevoj “Svadbi”. Na filmu je često igrao političare. Najpoznatija mu je takva ona Dotura Vice, gradonačelnika Splita u kultnom “Velom mistu”. Dvadesetak godina kasnije, postat će gradonačelnikom Zagreba, i to prvim od hrvatske samostalnosti. Gradonačelničke govore pisao mu je njegov prijatelj, veliki novinar Kemal Mujičić.

Za funkciju gradonačelnika predložio ga je prvi predsjednik Sabora Žarko Domjan koji je bio prijatelj njegove kolegice iz HNK Ive Marjanović jer su mu oca ubili partizani, a majka je umrla u partizanskom logoru, a kao mladića su ga zbog toga proganjali pa ga je upoznao s Franjom Tuđmanom. Pomeo je izbore, no u to vrijeme gradonačelnička je funkcija bila protokolarna, dok je stvarnu vlast obnašao predsjednik Skupštine, Mladen Vedriš. Obojici je mandat obilježio Domovinski rat, no i jedan i drugi zaslužni su za povratak kipa bana Jelačića na glavni zagrebački trg u listopadu 1990. - Formirali smo odbor 30 stručnjaka koji su vodili brigu o svakom detalju, od odljeva do mjesta gdje će se spomenik postaviti i na koju će stranu biti okrenut. Na staro mjesto nismo ga vratili jer bi tramvaji prolazili iza konjskog repa - kazao je Buzančić u razgovoru s Večernjakovim novinarom Stjepanom Bubalom. Današnjim je izgledom grada, za koji su, kaže, zaslužni svi, zadovoljan, no volio bi da se više pažnje posveti rješavanju prometnih problema i da se sagradi više javnih garaža. O proračunu teškom 2,2 milijarde eura kakav je ovogodišnji, Buzančić je kao gradonačelnik mogao samo sanjati jer je sav novac išao za obranu Hrvatske.

- Nismo mogli razmišljati o komunalnim i prometnim problemima jer smo imali pune sportske dvorane gladnih ljudi, a pripremali smo i skloništa za slučaj napada - kazao je Buzančić čiji je mandat obilježio i zračni napad na Banske dvore. Usprkos malom proračunu, za razliku od aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, nije dopuštao poskupljenja. - Sjećam se da je Vedriš htio poskupiti vodu, no rekao sam mu da će to provesti samo preko mene mrtvog - rekao je Buzančić, dodajući da voda, kao i zrak, mora biti dostupna svima. Kritičan je zbog poskupljenja bio i prema bivšem gradonačelniku. - Ja ne znam kako Milan Bandić vodi ovaj grad, čini mi se da se trudi i da ima najbolje namjere, ali znam da ja jedva plaćam režije koje su u njegovoj nadležnosti. U moje vrijeme cijene režija mogli su platiti svi, a njihovo podizanje nije dolazilo u obzir - rekao je jednom prilikom. Na mjestu gradonačelnika ostao je do 1993. dok je 1992. izabran u Sabor, gdje je ostao do 1995. no politika ga u stvari nije zanimala pa je odahnuo kad je sišao s funkcija i ponovno se posvetio glumi. - Grad mora voditi osoba koja će se zbilja o njemu brinuti i raditi za grad. Onaj tko očekuje čast ili korist nije za gradonačelnika poručio je svojim nasljednicima Buzančić nakon što mu je, godinu dana prije smrti, uručeno priznanje Kluba Zagrepčana kojim je postao njihov počasni član. Buzančić je, međutim, prije svega bio glumac, i to jedan od najvećih koji su ikada nastupali pred kamerama i na pozornicama. Ipak, oni koji su s njim dijelili scenu, znali su ispričati da je teško pamtio tekstove pa ih je zapisivao na kulisama kako bi za vrijeme predstava imao šalabahter.

”Bio je Gavellin đak i sve najbolje od tog glumišta on je utjelovio u sebi”, rekao je malo prije Buzančićeve smrti 9. listopada 2014. Gavellin ravnatelj, glumac i redatelj Boris Svrtan.

”Boris Buzančić plijenio je svojom laganom, ali čvrstom energijom i nikada nije mistificirao svoj poziv te je ostao moderan cijeli svoj život. Kao rijetko tko, Boris je imao urođenu moć, ali bez ikakvih pretenzija, da vlada kazališnom i filmskom scenom”, kazao je Svrtan nazvavši Buzančića svojim “glumačkim ocem”.

Boris Buzančić rodio se u Bjelovaru 13. ožujka. Majka mu se zvala Katarina, a otac Gojko Antun i bio je nastavnik u žandarmerijskoj školi koja je kasnije, u vrijeme Drugog svjetskog rata, preimenovana u oružništvo NDH.

Prve je godine života proveo u Zagrebu. Bio je vrlo privržen ocu i rado je o njemu govorio u svojim intervjuima. Uvijek je pripovijedao kako mu je otac bio veoma požrtvovan. Jedno od jednostavnih, ali lijepih uspomena na oca koju je zauvijek sačuvao bilo je sjećanje na to kada bi mu on, u doba neimaštine, donosio salamu koju je dobivao na poslu za ručak. Oduzimao je sebi od usta i davao svojoj djeci kojoj bi to bila prava gastronomska poslastica.

U vrijeme kada su živjeli u NDH, otac mu je poklonio bicikl. Bilo mu je to, pričao, kao da mu je netko poklonio Mercedes. S biciklom je volio ići u kino, a s majkom je redovito išao na dolačku tržnicu. Ona ga je odvela i na prvu predstavu koju je pogledao u životu, komediju “Matijaš Grabancijaš dijak” Tituša Brezovačkog u Hrvatskom narodnom kazalištu. Kada su se kasnije preselili u Travnik, prvi puta se okušao kao glumac u vjerskim predstavama. Njegova je obitelj bila pobožna, a u zagrebačkoj prvostolnici krizmao ga je kardinal Alojzije Stepinac. Kada je imao 13 godina, ostao je bez oca koji je ubijen kod Jajca. Tri godine kasnije, od tifusa mu je u partizanskom logoru umrla i majka. S njom i tetama pred kraj rata živio je u Bjelovaru, no nakon oslobođenja sve su ih ukrcali u vlak za Bleiburg. Buzančić je morao u toalet i kad je vidio da nema stražara, zvao je i tete da siđu s vlaka. Bojale su se, ali ipak su krenule za njim. Uspjeli su doći do rođaka koji su im pomogli da se vrate u Bjelovar. Majku nije uspio spasiti jer je bila u drugom vagonu.

- Moj tata nije bio ustaša nego nastavnik u žandarmerijskoj školi u Branimirovoj, a poslije je u NDH to bilo oružništvo - branio ga je Boris dok je bio živ.

Zbog povezanosti Buzančićeve obitelji s ustaškim režimom, život mu nakon rata nije bio lak. Dvaput su ga izbacivali iz ško

le, prvi put iz sedmog razreda u Bjelovaru, drugi put iz srednje Fiskulturne škole u Zagrebu jer je ravnatelj tražio da mu iz Bjelovara dostave njegove karakteristike, a one su bile katastrofalne: da ga prati UDBA, da je u najbližem rodu s ustašama... Zbog toga nikada nije završio srednju školu. Nakon Zagreba je otišao u Rijeku gdje se zaposlio u brodarskoj tvrtki, no i od tamo je morao bježati kada su nadređeni tražili njegove papire, kao i s mjesta učitelja u Vrbovcu. Gdje god bi došao, morao je bježati, sve dok mu prijatelj nije javio kako se u Zagrebu otvara “nekakva Akademija”.

- Većina kandidata za prijemni je pripremila Hamletov dijalog pa sam to želio izbjeći. Čitav hodnik Akademije bio je pun Hamleta, nikada nisam vidio toliko danskih kraljevića na jednom mjestu. A ja sam nabavio tekst predstave “Kralj Betajnove” i s njim ispod ruke krenuo za Zagreb. S nekoliko dinara koje mi je dala baka uzeo sam jeftinu sobu na vrhu hotela Dubrovnik - govorio je Buzančić, koji je položio prijemni i s prvom generacijom studenata upisao Akademiju, koju je tek osnovao pokojni Branko Gavella. I tu su provjeravali papire, no spasila ga je tajnica Akademije, partizanska prvoborkinja Ružica Milun. Bila je iz Sinja, kao i njegova tadašnja djevojka i buduća supruga Katja.

- Od Tanje sam dobio indeks i otad me nitko više nije dirao - govorio je Buzančić. Njegova supruga Katja ga u počecima njihove ljubavi uopće nije fermala.

- Bila je curica s velikim začuđenim očima, usnica crvenih kao zrele trešnje. Teško je živjela uz bijelu kavu, kruh i cigarete. Odmah sam se zaljubio u nju. Nastojao sam je osvojiti raznim poklončićima, bombonima na primjer, ali ni to nije pomagalo. Bio sam puno zaljubljeniji u nju nego što je ona bila u mene. Kao Sinjanka očekivala je od mene agresivniji nastup, ali ja u životu nikad nisam bio agresivan - ispričao je Buzančić jednom prilikom. Ipak, na kraju su prohodali, a oženili su se 1957. Iste godine rodila im se i kći Ana. Sina Ivana dobili su 1963. - Dakako, vjenčanje je bilo skromno kao sva ondašnja vjenčanja. Bili smo siromašni, čak nismo imali para ni za vjenčano prstenje. Budući da je ona na prstenu inzistirala, Tonči Vrdoljak mi je pomogao da joj kupim prsten - prisjetio se Buzančić. Vjenčani kumovi bili su im Pero Kvrgić i Nada Subotić. - Zapravo, oni su jedini pristali da nam svjedoče pri vjenčanju. I Pero i Nada bili su siromašni. Kao vjenčani dar poklonili su nam keramički servis za rakiju. Godinama kasnije, kada sam htio naljutiti kuma Peru, spomenuo bih mu taj servis. Onda bismo se smijali nekadašnjem siromaštvu - ispričao je Buzančić koji je već na drugoj godini snimio svoj prvi film “Ciguli miguli”. Film je završio u bunkeru, no ipak je proslavio Buzančića kojeg redatelji sve više počinju tražiti.

- Od prvog honorara kupio sam ženi kilogram čokoladnih pralina, plastičnu torbicu i cipele, a igrao sam jednu od glavnih uloga. Nakon šestomjesečnog snimanja “Užičke republike”, također sam se morao natezati da mi plate i druga tri mjeseca snimanja, ali sam kupio gliser od četiri metra - ispričao je u intervjuu Kemalu Mujičiću. Branko Gavella povukao ga je sredinom pedesetih sa sobom u Dramsko kazalište koje je netom osnovao, a danas nosi njegovo ime, gdje će ga proslaviti uloga Bricka u “Mački na limenom krovu” u režiji Dine Radojevića. U tom je periodu osvojio publiku i u dva velika hita Nikole Tanhofera “Nije bilo uzalud” i “H-8”. Na filmu je često glumio komunističke ilegalce, intelektualce i komesare.

U Vrdoljakovu “Kad čuješ zvona” bio je komesar Vjeko, u “U gori raste zelen bor” domobranski prebjeg u partizane Ivo Jurica, u “Užičkoj republici” partizan Bora... U idućem je desetljeću iz Gavelle prešao u HNK gdje će ostati do kraja života. Kada se krajem devedesetih povukao iz politike, nastavio je s nizom sjajnih uloga u teatru i na filmu od kojih pamtimo one u filmu “Maršal” i TV seriji “Obećana zemlja” gdje je tumačio likove inspirirane Titom i Tuđmanom. Nagradu hrvatskog glumišta dobio je 2007. no nije ju došao primiti. Posljednja uloga na filmu mu je ona nagluhog, ostarjelog cinika u filmu “Kotlovina” Tomislava Radića za koju je dobio i Zlatnu arenu. Posljednja predstava u kojoj je igrao

Od prvog honorara kupio je ženi kilogram čokoladnih pralina, plastičnu torbicu i cipele

bila je “My little corner of the world” Anice Tomić i Jelene Kovačić.

Pred kraj života otkrio je kako ne voli ići u teatar jer “nove generacije glumaca loše i nerazumljivo govore”.

- Ne znam zašto, ali uopće ne naglašavaju glasove č, ž i š, što me jako nervira - ispričao je prije desetak godina. A dane je najradije provodio kod kuće u pidžami.

- Ako ne moram van iz stana, po cijele dane sam u pidžami. Pijem lijekove - osam ili devet svaki dan i sve mi piše na cedulji, koja mi je stalno na dohvat ruke - i gledam televiziju, najradije emisije iz kulture i sport - tenis i nogomet. Društveni život mi je nikakav. Prijatelje i poznate viđam jedino na sprovodima drugih prijatelja i poznatih. Osim toga, sa sinom i Evicom idem jednom mjesečno u nabavu, po špeceraj - šaljivo je prepričao.

Boris Buzančić umro je 9. listopada 2014. od posljedica moždanog udara, na isti dan kada i Ana Karić koja ga je prozvala svojim omiljenim partnerom na kazališnoj sceni. Posljednji su puta skupa nastupili na Splitskom ljetu u drami Elvisa Bošnjaka, a trebali su skupa nastupiti i u brodvejskom hitu “Posljednja romansa”, no na žalost, projekt je prekinula njihova smrt u razmaku od samo nekoliko sati.

Njih su dvoje često nastupali u kazalištu, filmu i na televiziji, prvi puta 1961. u konceptualnom filmu Ante Babaje “Carevo novo ruho gdje je Ana igrala prelijepu Virginiju,

a Boris ispovjednika. Iste godine glumili su i u filmu Šime Šimatovića “Pustolov pred vratima”, snimljenom po slavnom dramskom predlošku Milana Begovića. U tom su filmu bili ljubavnici, Ana kao Agneza, Boris kao ženskar. Otad do smrti, uz povremene pauze, zajedno su glumili u kazalištu, filmu, televiziji. Posljednja glumačka suradnja bila im je na Sceni Gorica gdje su 2009. igrali u “Ljubavnim pismima” A. R. Gurneya, napisao je u oproštajnom tekstu o odlasku dvoje velikana Večernjakov novinar Denis Derk. ”Buzančićeva dugogodišnja partnerica u ovoj hit-predstavi bila je Ana Karić. Nakon 50-godišnjeg intenzivnog druženja na kazališnim daskama, obilazili su s njome do prije par godina Hrvatsku, BiH i Crnu Goru kao da su u cvijetu mladosti, po kiši, zimi i kijametu. Buzančić bi publiku na vratima često dočekivao riječima da on po takvom nevremenu ne bi išao u kazalište ni da mu tko plati”, napisao je pak o njima novinar Slobodne Dalmacije Marko Njegić. Buzančića po dobrom pamte i drugi kolege koji su s njim dijelili scenu ili filmske setove, među njima i HNK-ov prvak Goran Grgić.

- Ugodno se osjećao u koži glumca. Nije pokušavao biti netko drugi, nego je dio svojeg karaktera unosio u uloge. U pola stoljeća karijere utjecao je na živote svih, ne samo nas u glumištu. Bio je jedan od najvećih rekao je Grgić.